Mala i velika tranzicija

Interesantno je pogledati kako se u nas piše o sada već očitom neuspjehu tranzicije. Nastojanju da iz socijalizma pređemo u neki bolji, viši, sljedeći društveni i politički poredak. Ta zona prijelaza, kako je naziva Boris Buden, pokazuje se sada kao nešto od početka krivo. Kao neka naopaka utopija, idenje na jednu utopiju drugom – na način pukog apstraktnog obrtanja. Socijalističkog Robinzona zamijenio je još nadrealniji, postsocijalistički Robinzon. Može se to koncipirati i u drugim terminima, npr. kao odnos revolucije i njezine apstraktne, nedijalektičke negacije – u kontrarevoluciji. Ili u najpoznatijoj slici, onoj Marxovoj, koju je on izveo iz Hegelove filozofije povijesti, u kojoj se povijest, koja nije polje sreće, uvijek događa dva puta. Prvi put kao tragedija, drugi kao farsa.

Farsa “male” postsocijalističke tranzicije, antikomunistička farsa, bliži se kraju. Došla je nova svjetska tragedija, ona “velike” tranzicije iz liberalnog kapitalizma u nešto poslije njega. Za tu novost još nemamo ni pravoga imena, pošto nam naše postojeće, sada puko distopijsko znanje, govori da se iz kapitalizma ne može izaći. A vidimo da ipak izlazimo. Samo najčešće ne na željeni način komunističke intervencije u nadilaženje postojećeg, već na način fatalističkog promatranja posljedica odustajanja od te akcije. Kapitalizam, kakvog smo u 20. stoljeću poznavali, i u svojoj konzervativnoj i u socijaldemokratskoj varijanti, sada jede sam sebe. A organizirani antikapitalizam je još slab.

Podijelimo li problematiku tranzicije, staromodno-shematski, na nacionalnu i klasnu, što je za novoprobuđeni panekonomizam mainstreama već preteška jednadžba s dvije nepoznanice, jasno je da novonastale države-nacije nisu nikakvo rješenje nacionalnog pitanja, kako su se na početku reklamirale. Govoreći o depresivnom saldu nacionalizma 90-ih, sada s ekonomske točke gledišta, novinar Ivo Jakovljević govori da se nacionalistički program sažet u tri točke: 1) odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske, 2) hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i 3) hrvatska puška na hrvatskom ramenu, nije ostvario. On ne problematizira državotvorstvo, baš s obzirom na cijenu, jer bi se onda morao suočiti s ideologijom tzv. domovinskog rata, u kojoj je život ljudi bio ideološki profitabilan, a realno jeftin. Suverenitet, puške i lisnice (što je primitivna, no donekle točna definicija kapitalizma, ali ne hrvatskog već euroatlantskog) ne samo da više nisu “naši”, već ih za mase, koje više ne pitaju za nacionalno porijeklo novca i moći, ovdje uopće niti nema. No, to se i odmah moglo vidjeti, pošto identitetsko nasilje, na što se svodi ovo lažno pravljenje nacija, u konačnici dovodi baš do suprotnog rezultata od proklamiranog: umjesto proljeća, do nepostojanja naroda.

A kada više “nema” naroda, teže je no inače govoriti i o grupama, slojevima i klasama u društvu. Koje znaju pravilno definirati svoj interes. Zato on mora uvijek biti samo jedan – “nacionalni” (manjine pridodate) – a ne može biti npr. proturječno definirani grupni, slojni ili klasni. I iz ekonomske teorije, kao “zastarjele” (no funkcionalne) političke refleksije navodno nacionalne ekonomije stižu tako kritike i savjeti oko nekog državnog i društvenog suvereniteta, “naše” privrede i sl. u situaciji kada te pojave u nacionalnom smislu više i ne postoje. Postoji mjesto nekada nacionalne, a sada supsidijarne države koja, poput nekog makroa, mora, za svoj postotak, obavljati poslove posredovanja između povjerenog joj stanovništva (kojem snižava cijenu) i “svjetskog tržišta” (tj. lokalno prisutnih kapitalističkih igrača i njihovih globalnih institucija). U toj situaciji “popularne mantre kojima su nas smirivali i uvjeravali u dolazeće blagostanje bile su zablude, jer nam prijeti gospodarski kolaps”, piše novinarka Aneli Dragojević Mijatović. Ona nabraja deset ekonomskih zabluda 90-ih ( 1. strani investitori dolaze jer nam žele pomoći; 2. ne treba nam industrija; 3. ne trebaju nam domaće banke; 4. sve privatno je uspješno, a državno neuspješno; 5. jaka kuna jamac je jakog gospodarstva; 6. planiranje je suvišno, tržište će sve riješiti; 7. socijalna država je out: 8. tranzicija vodi prema blagostanju; 9. iz političke samostalnosti proizlazi ekonomska i 10. Evropa će riješiti sve naše probleme), ne videći da ostaje u horizontu “male” tranzicije, koju sada hoće jednostavno opozvati. Jer, ista struktura objašnjenja nastanka ljevice, od Drugog svjetskog rata do 60-ih godina, postala je u komunista-antikomunista razlogom njenog odlaska sa scene. Pa bi je sada ponovno trebalo vratiti? Biti stvarno ekonomski suveren, imati svoju nacionalnu privredu, svoje bankarstvo, svoju valutu, koja je realna a ne precijenjena, pa onda i socijalnu državu – sve te savjete političkih ekonomista formiranih na ideji tržišnog socijalizma, kao zakašnjelog, rubnog kejnzijanizma, slušamo još od krize 80-ih godina.

No, ti “socijalistički” savjeti za uspješan “kapitalizam u jednoj zemlji”, suočeni sa svjetskom depresijom kapitalističkog sistema, više ne djeluju uvjerljivo. Za pametnije, oni nisu bili uvjerljivi ni kada su nastali, kao polovičan i apstraktan, “realni” protuotrov na početnu ofenzivu “napokon pronađenog odgovora na zagonetku povijesti”. Odgovora neoliberalizma, simboliziranog u vladavinama Margaret Thatcher i Reagana. Podsjetimo se da je prije no što je kolaps socijalističkih poredaka “udahnuo svježi život buržoaziji”, predavši joj nove teritorije za širenje i prepušteni neorganizirani proletarijat za eksploataciju, komunistička i socijaldemokratska ideja, utemeljena na nekoj od varijanti marksizma, npr. još 1975., vladala gotovo polovicom svijeta, dok je u drugoj polovici bila barem u opoziciji, ako već ne i hegemona. Tada je trebalo nastaviti raditi, kako se govorilo, dva, tri, četiri Vijetnama. Ili, manje patetično, kao što započinje svoju sjajnu analizu iz 1978. naš ekonomist Luka Marković (“Klasna borba i koncepcije razvoja”, Naprijed, Zagreb), držati se one Lenjinove da marksist ne smije napustiti čvrsto tlo analize klasnih odnosa. Taj zadatak je ponovno pred nama.