Partnerstvo za propadanje

Pametniji analitičari odavno su primijetili da je ono što se pojavno registrira kao financijska, ekonomska, pa onda i privredna kriza, ujedno i kriza “vrijednosti”. Točnije svojevrsna devolucija, napredak kao nazadak, u oblicima društvenosti. “Novo vrijeme donosi i nove zadatke, podvukao je na kraju svog izlaganja”, ismijavao je Marko Brecelj, još u socijalizmu, politički diskurs stalnih promjena, potreban zato da se za vladajuće ništa ne bi promijenilo. A vrijeme i zadaci sve su noviji.

Uzmimo samo fenomene koji se pojavljuju oko demontaže socijalne države. Da onaj koji stvarno vrijedi to i dokazuje svojim “tržišnim” uspjehom, vladajuća je ideologija u ovim krajevima već desetljećima. Čije je naličje naravno teza da su si “ispali” za svoje neuspjehe sami krivi. Ta vukli su krive poteze, krivo su izabirali, pa onda moraju i snositi posljedice proizašle iz svojih krivih izbora. Ukratko: bijeda, propadanje, “ispalost” pravedna je kazna za loše, pa onda u toj “pragmatičnoj” filozofiji i nemoralne, postupke pojedinaca koji su se krivo postavili spram zahtjeva kapitala. Njihov grijeh je što su u jednom trenutku možda bili preponosni i preslobodni, pa nisu pravilno izabrali slobodu kao spoznatu nužnost – služenja. Ili, naprosto, nisu dovoljno sposobni da shvate svijet oko sebe, te da mu se oportuno prilagode. U svakom slučaju, neki bogobojazni Darwin, u liku državotvornog političara, ali, odsudnije, i lokalnog rukovodioca, osudio ih je na propast.

Jer, što je zajedničko vladajućim ideologijama katolicizma, nacionalizma i neoliberalizma (koje nisu ravnopravne, već prve dvije simptomatski vise na trećoj, bazičnoj)? Pa to da su utemeljene na isključivanju! Za razliku od univerzalističkih socijalističkih vrijednosti novo novo vrijeme kao da stalno mora vjerovati da nekoj skupini ljudi ne možemo pripisati ljudskost. To da pravi Hrvat katolik (i njegov zrcalni odraz u Hrvatskoj: Srbin i pravoslavac) može tolerirati pripadnike drugih nacija i vjera, ali samo kao od sebe niža bića, već je i previše primijećeno. No, što se događa u neoliberalnom “sustavu vrijednosti”? Tko su tu viši i niži ljudi, tko pobjednici, a tko poraženi?

Kao što smo već skicirali, ova ideologija ljude apstraktno dijeli na zaslužne i nezaslužne, na pobjednike i poražene (za razliku od onih “domorodački” upalih u vjeru i naciju, neoliberal će u pravom trenutku istaći vrijednost ili nevrijednost bilo koje vjere i nacije, već prema potrebama posla). Za razliku od otvorenog rasizma, potrebnog za prakticiranje šovenskog nacionalizma i klerikalizma, neoliberalna vulgata živi od tihog, a ponekad i glasnog, prezira i gnušanja spram razvlaštenih masa. Svi koji se nisu javno dokazali, te nisu priznati, u materijalnom smislu, zaslužuju prezir. Insistiranje na ritualima “prepoznavanja i priznavanja” bogatstva, na raznim domjencima i pokazivanjima statusa (koji su, istina, prošli svoj zenit) proizlazi iz potrebe da se stalno iznova dokazuju i učvršćuju novi odnosi gospodara i slugu, “elita” i masa. I nije ispravno reći da ti odnosi nisu utemeljeni na radu. Da su naše npr. poslovne elite skorojevićke, za razliku od mitske tri generacije poštenih poduzetnika, potrebne da se zasnuje pravo gospodstvo (u ideologiji nekih, od Krležine intencije obrnutih, Glembajevih). Ne, na djelu je intenzivan rad na eksploataciji. Što radnoj, što na način beskonačnog razvlašćivanja onih ionako razvlaštenih. To se na početku zvalo pretvorbom i privatizacijom, kao panacejama svih “novih” međuljudskih odnosa. A sada, kada je i taj model iscrpljivanja iscrpljen, potrebne su “nove” mjere “štednje”. Naravno, na onima koji više nemaju što uštedjeti. Pošto im sve proizvodne viškove, na dnevnoj bazi, svuda sve inventivnije oduzimaju. Jer, “nove” podjele donose nove dobiti onima koji su u osvježavajućoj blizini izvora moći i novca.

Vratimo li se “psihologiji” neoliberala, jasno je da reformski projekt nove i nove preraspodjele dohotka zahtijevao sve agresivnije legitimiranje društvene nejednakosti, prikazujući je kao pravednu i kao logični rezultat individualnih mogućnosti pojedinki i pojedinaca. Nije se samo namigivalo na to da se ugnjetene zaposlene u privatnom sektoru nahuška na one u državnom. Stalno se pokušava, naročito iz poslovnih krugova, stvoriti atmosfera u kojoj se siromašni uopće percipiraju kao iskorištavači države. Ljenjivci koji bi rado živjeli bez rada, dakle na račun bogatih. Iako je stvarna situacija točno obrnuta: sve akumulirano bogatstvo uskog sloja privilegiranih nemoguće je bilo steći, i sada održavati, bez pauperiziranih masa. Osuđenih na prezir od strane vladajućih.

Kada su stvari tako “načelno” postavljene, u toj cameri obscuri, s projiciranom slikom okrenutom na glavu, u čemu je bitan stalni angažman političarsko-novinarske mašinerije izvrtanja, moguće je i “novi” juriš na smanjenje socijalnih prava presvući u boje borbe za novu pravednost. A ta pravednost traži ukidanje socijalne države.

Zaključimo riječima Vesne Leskošek, slovenske profesorice socijalnog rada, koja se sistematski bavi fenomenom većine stanovništva koju se tjera u zaposlenost i siromaštvo: “Radi povoljnih društvenih i političkih uvjeta za povećanje prekarizacije radnih mjesta i smanjenje socijalne sigurnosti zaposlenih i nezaposlenih, broj zaposlenih a siromašnih u budućnosti će se povećavati.”