Podijelio ih staljinizam, razbija ih neoliberalizam

Nekoliko tjedana nakon nereda u kojima je svrgnut predsjednik Kurmanbek Bakijev, u Kirgistanu je održan referendum kojim privremena vlada tu zemlju namjerava transformirati u jedinu parlamentarnu demokraciju središnje Azije. Iako Kirgistan i ostale četiri tamošnje bivše sovjetske republike pažnju svjetskih medija privlače samo u rijetkim prilikama, sve su one predsjedničke diktature, zbog čega upućeniji analitičari drže da je mogućnost sukoba, pa i mijenjanja granica, izvjesna.

Početkom travnja u glavnom gradu Bišeku dogodili su se prosvjedi protiv Bakijeva, a povod su im bili korupcijski skandali i najave poskupljenja režija i goriva. Opozicija i dijelovi vojske podržali su prosvjede, a oni lojalni Bakijevu zapucali su na prosvjednike i ubili njih 95. Bakijev je napustio zemlju i sklonio se kod bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka, dok je opozicija, na čelu s Bakijevljevom nekadašnjom suradnicom Rozom Otunbajevom, preuzela vlast. Dva mjeseca kasnije situacija je ponovno proključala u južnim gradovima Ošu, Džalalabatu i Batkenu, uporištima Bakijeva, gdje većinu stanovništva čine etnički Uzbeci. Ubijeno je oko 200 ljudi, uglavnom Uzbeka, a njihova imovina popljačkana. Prema podacima UN-a raseljeno je 400.000 ljudi, a 75.000 tamošnjih Uzbeka, oko deset posto njihove ukupne populacije, prebjeglo je u susjedni Uzbekistan. Trenutna vlada nema kontrolu nad jugom zemlje, a referendum o ustavnim promjenama održan je unatoč činjenici da je na snazi izvanredno stanje te da protjerano stanovništvo nije moglo glasati.

Pauperizirani seljaci

Iako su mnogi zapadni mediji pribjegli objašnjenju da se ovdje radi o “vjekovnoj mržnji” dvaju naroda, Kirgiza i Uzbeka, u pitanju je prije svega borba političkih elita za vlast, ali i socijalni i ekonomski uzroci koji se u jednom dijelu preklapaju po etničkim linijama. Tako su lipanjske nerede, po svemu sudeći, orkestrirali pristaše Bakijeva u pokušaju da osujete referendum i privremenu vladu, a u suradnji s kriminalnim skupinama, uglavnom trgovcima drogom, kojima bi promjena vlasti mogla pokvariti poslove.

No, problemi Kirgistana sežu dalje u povijest, pri čemu je sovjetski državni inženjering stvorio temelje za kasnije etničke sukobe. Kako napominje Sureyya Yigit sa Sveučilišta u Bišeku, granice srednjoazijskih sovjetskih republika iscrtao je sam Staljin 1924, s ciljem da različiti turski narodi potpadnu pod državnu vlast drugih naroda, pa su tako Uzbeci na jugu završili u Kirgistanu. Kirgistan je sa svojih 5,5 milijuna stanovnika bio i ostao najsiromašnija država regije, na čijem je jugu BDP i dvostruko manji od nacionalnog. Unatoč tome, Uzbeke u gradovima prati glas da su financijski bolje potkoženi zbog svojeg lukavstva i sklonosti varanju, iako njihov socijalni status proizlazi i iz činjenice da su stoljećima bili sjedilački narod, a Kirgizi nomadi. Zbog odvojenosti planinskim lancem koji je jedan dio godine neprohodan, sjevernjaci su i u novijoj povijesti bili pod utjecajem Europe i Rusije, a južnjaci Uzbekistana i islama. Uzbeci su kao zemljoposjednici disproporcionalno stradali u staljinističkom sustavu, jer im je režim nacionalizirao zemlju, a upravo je raspodjela zemlje bila i razlog sukoba koji su se dogodili u ljeto 1990, s raspadom SSSR-a.

S dolaskom kapitalizma mnogi su Kirgistanci napustili tradicionalni način života i postali nekvalificirani radnici u urbanim središtima i inozemstvu, pa tako novac koji šalju gastarbajteri danas čini 40 posto nacionalnog dohotka.

Vlast je nakon raspada SSSR-a preuzeo sovjetski funkcionar Askar Akajev, koji je gušio opoziciju, medije i civilno društvo. Petnaest godina kasnije u Kirgistanu se dogodila jedna od “obojanih revolucija”, koje su po bivšim sovjetskim republikama organizirale međunarodne nevladine organizacije uz podršku SAD-a. U tzv. tulipanskoj revoluciji isplivao je upravo Bakijev, pa je Kirgistan jedno vrijeme gradio imidž jedine srednjoazijske države po mjeri Zapada, a zauzvrat dobivao izdašne donacije i kredite kako bi popunio proračun. Kako piše Balihar Sanghera, specijalist za srednju Aziju na britanskom Sveučilištu Kent, međunarodne financijske institucije pod tutorstvom zapadnih vlada, koje su u srednjoj Aziji trebale stabilne režime za širenje svojih interesa, u Kirgistanu su provele neoliberalne reforme, prije svega poljoprivrede, i tako seljake pretvorile u pauperiziranu sirotinju u gradovima. Samo u Bišeku postoji slam sa 300.000 ljudi, koji su u nedavnim neredima vidjeli priliku za pljačku boljestojećih susjeda.

Vojne baze da, pomoć ne

Zbog siromaštva i slabosti, kirgistanske vlasti već godinama pokušavaju doći pod zaštitu Rusije i SAD-a, i to iznajmljivanjem teritorija za njihove vojne baze. Tako se u okolici Bišeka nalazi ruska vojna baza, a nakon 11. rujna 2001. bazu za opskrbu vojnika u Afganistanu ima i NATO savez. Obje zemlje sada planiraju otvoriti i nove “protuterorističke centre” na jugu zemlje, no oglušile su se na pozive privremene premijerke Roze Otunbajeve da pošalju pomoć kako bi se zaustavilo nasilje u Kirgistanu.

Prema mišljenju analitičara, Rusija je svoje obavila tako što je, kampanjom protiv Bakijeva i financijskom pomoći, podržala privremenu vladu koja ga je svrgnula. Čak i ako je Kirgistan sada ponovno u sferi interesa Rusije, tamošnja privremena vlada još uvijek nema legitimitet niti kontrolu nad jugom zemlje, zbog čega međunarodne organizacije upozoravaju da potencijalni sukobi još uvijek tinjanju ispod prividnog primirja.

Borbe za bogatu Fergansku dolinu

Srce srednje Azije čini Ferganska dolina, najplodniji i najgušće naseljen dio regije. Dolina je sa svojih 11 milijuna stanovnika različitih etničkih skupina podijeljena između tri države: Kirgistanu pripada planinski lanac Tjan Šan koji je okružuje, Uzbekistanu sama dolina, a Tadžikistanu jedini pristupni putovi. Zbog toga je to najeksplozivniji dio regije, jer bi se države i lokalni klanovi mogli boriti za kontrolu nad dolinom, koja je i sjecište trgovine drogom iz Afganistana prema Europi i Rusiji, a bogata je naftom, plinom, zlatom i uranom. Ujedno je i inkubator vjerskog radikalizma u kojemu djeluju islamistički pokret Hizb ut-Tahrir i Islamski pokret Uzbekistana, koji je povezan s talibanima i Al-Q’aidom. Neki analitičari drže da bi ti faktori, zajedno s nedavnim “otkrićem” mineralnih bogatstava u susjednom Afganistanu, mogli dodatno destabilizirati regiju.