Pokrajine

Vrhunac međunarodne manifestacije u Borovu

Najbolja likovna kolonija u 19 godina

Učesnici ovogodišnjeg saziva stigli su iz Teslića, Tuzle, Čađavice, Slatine, Kruševca, Sombora, Koluta, Novog Miloševa, Bačke Palanke, Crvenke, Jagodine, Pančeva, Beograda, Osijeka i Vukovara

Ovogodišnja, 19. po redu Međunarodna likovna kolonija u Borovu, jedna je od najuspešnijih i najboljih do sada, zajednička je ocena svih učesnika trodnevne kolonije održane proteklog vikenda u organizaciji borovskog Kulturno-umetničkog društva “Branislav Nušić”. To je na svečanom zatvaranju potvrdio i Slobodan Drašković iz Borova, istoričar umetnosti i likovni kritičar.

– Ovo je bila možda najbolja kolonija do sada. Osim onih koji su ovde već standardno prisutni, tu su i novi ljudi koji su nesebično došli da stvaraju u našoj sredini. To je možda i najveća vrednost. Drugo, kvalitet slikanih radova, nove teme i novi stilski izrazi koje su ti ljudi doneli u našu sredinu još su jedna odlika ovogodišnje kolonije, kazao je Drašković.

Prema rečima Boška Popovića, voditelja likovne sekcije borovskog KUD-a, 27 učesnika kolonije ostavilo je društvu preko 60 radova, od čega dve skulpture, dva reljefa, 42 ulja na platnu, sedam ulja na akriliku i 11 akvarela. Učesnici ovogodišnjeg saziva stigli su iz Teslića, Tuzle, Čađavice, Slatine, Kruševca, Sombora, Koluta, Novog Miloševa, Bačke Palanke, Crvenke, Jagodine, Pančeva, Beograda, Osijeka i Vukovara.

– U Borovu se uvek fantastično osećam, a kad je atmosfera pozitivna onda su i radovi dobri,  kaže Vladimir Kepić iz Jagodine, jedan od veterana borovske kolonije, koji je osim rada urađenog na samoj koloniji, domaćinima doneo i sliku Isusa Hrista u ulju na platnu.

Iako je većina umetnika učestvovala i u prijašnjim sazivima, Živoradu Mirosavljeviću, slikaru iz Kruševca, ovo je bio prvi put.

– Upoznao sam ovde mnogo dobrih slikara i mnoge drage ljude. Domaćini su stvarno napravili lepu atmosferu tako da smo se svi dobro osećali, a to se pokazalo i u nastalim delima. Sa sobom sam doneo slike koje imaju jednu dozu nostalgije, jer su to slike iz nekih srećnijih vremena, iz detinjstva. Ovde sam uradio sliku s motivima Dunava koji je večita inspiracija, priča Žile, kako ga kolege zovu.

Motivi Dunava našli su se i na radovima Jelene Badnjevac-Ristić iz Pančeva, budući da i u svom kraju često slika Tamiš i Dunav.

– Malo je reći da mi se ovde sviđa… Ceo ambijent, društvo, ljudi, svi su tako dragi i čine kompaktnu celinu, inspirativnu za rad, oduševljena je Jelena, koja je osim u pejsažima uz Dunav, inspiraciju pronašla i u jednom tradicionalnom seoskom dvorištu.

Najmlađe među učesnicima bile su Maja Mitrović iz Borova i Katarina Jukić iz Vukovara, učenice srednje škole za tekstil, dizajn i primenjenu umetnost u Osijeku, i podmladak likovne sekcije borovskog KUD-a. Nakon što su otkrile da imaju talenta za umetnost, odlučile su da se u tom pravcu i školuju, a na jesen će u četvrti razred.

– Kada su učesnici kolonije zadovoljni, onda smo mi domaćini još zadovoljniji, istakao je predsednik borovskog “Nušića” Rado Bosić, dodajući da će svi radovi za dvadesetak dana biti  izloženi u galeriji, a krajem oktobra biće organizovana i izložba prodajnog karaktera.

Dragana Bošnjak

  •   

Beli Manastir

Kancelarija SDSS-a ponovo otvorena za građane

Nakon godinu dana, od 1. jula ponovo je za sve građane otvorena kancelarija Gradske organizacije SDSS-a u Belom Manastiru.

Kancelarija u zgradi P+8 na Trgu slobode, koju su do sada koristili članovi jedine srpske političke opcije u jedinom baranjskom gradu, ali i na području cele Osječko-baranjske županije, od sada će služiti i svim građanima za kontakte i razgovore sa članovima stranke, a koliko to prilike budu dozvoljavale i sa zastupnicima SDSS-a u Saboru. Za očekivati je da će se otvaranjem kancelarije SDSS-a unaprediti komunikacija s građanima, koja je do sada često izostajala, na rešavanju pitanja koja su od zajedničkog interesa i za stranku i za građane.

Otvaranje kancelarije svakako treba promatrati i u svetlu današnjeg vremena u kojem je politika postala generator problema, a ne sredstvo za njihovo rešavanje. Zbog toga, ali i zbog izbornog obećanja, novo rukovodstvo GO SDSS-a Beli Manastir osetilo je potrebu za otvaranjem kancelarije koja bi pokušala da bude most i medijator između običnog čoveka i političkih predstavnika u gradu. Time se građanima šalje jasna poruka da se od njih očekuje da uzmu učešće u političkom procesu i onda kada nisu izbori.

Zbog velike pauze, prvog dana nakon novog otvaranja kancelarije SDSS-a za javnost, gužve nije bilo. Novoizabrani predsednik GO SDSS-a Beli Manastir Stevan Ristić primio je tek jednog izbeglog građanina, koji niz godina pokušava rešiti problem povrata privatne imovine u Splitu. Za nadati se da će svakoga utorka i četvrtka, od 10 do 13 sati, kancelariju posećivati sve veći broj građana. Za to sasvim sigurno ima potrebe, jer problema je i previše, a rešavaju se sporo ili nikako. Z. Popović

  •   

Završen ljetni jezični kamp u Mađarskoj

Đaci bi opet u Pečuh

Djeca su, od najmlađeg Timoteja Repaka do najstarije Dragane Kretić, uživala u programu i druženju s vršnjacima, pa su pitala hoće li i iduće godine moći ići u kamp

Desetoro učenika koji su učestvovali u radu srpskog jezičnog kampa “Vuk Karadžič” u Pečuhu, u organizaciji Samouprave Srba iz Mađarske, vratilo se kućama širom Hrvatske s pomiješanim osjećanjima.

– Djeca su bila sretna što su provela prekrasnih i sadržajnih sedam dana, a s druge strane, posljednje jutro uoči polaska bilo im je žao što se rastaju od svojih vršnjaka, pa je bilo i suza, kaže Zdravko Kerkez koji je ispred VSNM-a Grada Zagreba ove godine vodio grupu djece iz Hrvatske.

Osim djece iz sela oko Garešnice, Dvora, Šidskih Banovaca i Mečenčana kod Kostajnice, u kampu su bila i djeca iz više mjesta u Mađarskoj. Učesnici su bili smješteni u srednjoškolskom Domu učenika drvodjeljske srednje škole, u samom centru grada koji je ove godine proglašen evropskom prijestolnicom kulture.

– Jezični kamp bio je programski usmjeren na učenje srpskog jezika, što našim učenicima nije posebno strano jer su većinom polaznici dopunske ili nastave na svom materinskom jeziku i dobro vladaju srpskim jezikom i pismom, kaže Kerkez i ističe marljivost učenika u prijepodnevnim časovima jezika, historije i kulturnih sadržaja, u radionicama i samom završnom nastupu, održanom večer prije odlaska.

Djeca su tokom boravka posjetila niz muzeja i galerija, te spomenik na Mohačkom polju u čast bitke vođene 1526, u kojoj je pobjeda Turaka označila kraj mađarsko-hrvatske države. Pogledala su i predstavu “Dina i oblak” u izvedbi Pozorišta mladih iz Novog Sada. Ipak, najznačajniji doživljaj bila je posjeta Srbima u Lipovu, selu gdje je povodom Ivanjdana održana liturgija koju je služio episkop Budimske eparhije Lukijan sa sveštenstvom i monaštvom.

– Ne znam da li je posljednjih godina crkva u ovom selu, gdje inače živi šest-sedam srpskih porodica, bila tako puna, kaže Kerkez.

Učesnike kampa posjetio je zamjenik ministra obrazovanja u vladi Mađarske, kao i više gostiju iz redova srpske samouprave u Mađarskoj: predsjednik Ljubomir Aleksov i Jovanka Lastić, direktorica škole “Nikola Tesla” u Budimpešti.

– Zbog svega toga ne čudi što su djeca koja su se, od najmlađeg Timoteja Repaka do najstarije Dragane Kretić, jako dobro privikla na smještaj i sprijateljila s vršnjacima, pitala hoće li i iduće godine moći ići u kamp, kaže Kerkez, dodajući da je za taj oblik nastave vladao velik interes jer se za deset mjesta prijavilo preko 30 učenika.

Nenad Jovanović

  •  

Izložba slika Lasla Petrika u Belom Manastiru

Šest decenija portreta i pejzaža

U predvorju Velike vijećnice u belomanastirskoj zgradi popularno zvanoj “Ljepotica”, otvorena je samostalna izložba slika pod nazivom “Romantika” 83-godišnjeg Lasla Petrika iz baranjskog sela Zmajevca, rođenog u Vojvodini, umirovljenog nastavnika likovne umjetnosti, koji preko šest decenija iznjedruje portrete, pejzaže, mrtve prirode…

Izložbu je organizovala belomanastirska Udruga “Baranja-art”, a otvorili su je slikarica Rada Zalaj, likovni kritičar Davorin Taslidžić, sam autor i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš, koji se – kako reče – ponosi time što je bio autorov učenik u Batini. U otvaranju su učestvovali i učenica Lorena Pligl, odsviravši dvije kompozicije na braču, te pjesnik Slavko Zalaj, pročitavši dvije svoje pjesme. Nakon otvaranja svi su se učesnici i posjetioci zajednički fotografirali, što baš nije uobičajeno na otvaranjima slikarskih izložbi. J. Nedić

  •  

Dobitnik Plakete grada Karlovca Vlado Bojkić

Živa enciklopedija našeg novinarstva

Ne znam je li prije lokalno novinarstvo bilo bolje, ali znam da je “Karlovački tjednik” bio vrh lokalnog novinarstva u Hrvatskoj, kaže ovaj novinar i bivši dopisnik “Vjesnika” iz Praga

Vlado Bojkić, poznati novinar “Karlovačkog tjednika” i dopisnik “Vjesnika” iz Zapadne Njemačke i ČSSR-a, dobitnik je ovogodišnje Plakete grada Karlovca.

Iako u mirovini, Bojkić nikada ne miruje, pa je jedan od osnivača Društva Karlovčana u Zagrebu i urednik njihovog časopisa “Mali glasonoša”. Za vrijeme Univerzijade u Zagrebu, u karlovačkom dijelu bio je šef pres centra, a u nedavno objavljenom “Karlovačkom leksikonu” uredio je dio koji govori o karlovačkom novinarstvu, o čemu bi se s njim moglo pričati danima.

Od “pisaće” do kompjutera

– Ako je riječ o novinarstvu danas i prije 20-ak godina, onda je razlika ogromna. Novinska tehnologija napredovala je velikim koracima: od pisaće mašine do kompjutora i mogućnosti koje on pruža. Kad sam počeo pedesetih godina, novinski slog slagao se u olovu, a naslove su slagari slagali ručno, slovo po slovo. Danas je to kompjutorskoj generaciji neshvatljivo. Zato je novinarski posao bio smireniji, opušteniji, usporeniji nego danas, posebno u tjednim i lokalnim listovima, kakav je bio “Karlovački tjednik”, kaže Bojkić.

Karlovac ima 170 godina dugu tradiciju novina. Od “Der Pilgera”, koji je od 1841. izlazio na njemačkom i Lukšićevog “Glasonoše”, koji je bio prvi list na hrvatskom jeziku, a počeo je izlaziti 1861, Karlovac je uvijek imao svoje novine, ponekad i dva-tri tjedna lista istovremeno. Ta tradicija je obvezivala karlovačke lokalne novine, prije i sada.

– Kada je riječ o sadašnjoj medijskoj sceni u Karlovcu, mislim da su Karlovčani vrlo dobro informirani o događanjima u gradu i županiji, jer Karlovac nikada nije imao toliko raznih medija: TV program, tri radija, barem dva lokalna lista (tu uz “Tjednik” računam i karlovačko izdanje “Večernjeg lista”, donedavno je tu bio i “Karlovački list”), a sada ima i dva internetska portala, kaže Bojkić. Dodaje da se tu, kao i na drugim internetskim stranicama, može naći vrlo mnogo informacija, ali je pitanje može li tako šarolika medijska scena dati zadovoljavajuću kvalitetu. Za tolike programe i listove treba mnogo sponzora i kvalitetnih novinara, a nije siguran da ih Karlovac danas ima. Ne može dati precizniju ocjenu jer redovito prati samo “Karlovački tjednik”.

– Pratim putem interneta samo ono što nađem na njihovim portalima, a to je mali dio informativnog programa. U svakom slučaju, želim karlovačkim medijima da nastave slavnu tradiciju karlovačkog novinarstva, kaže Vlado Bojkić.

Karlovčani u Zagrebu

Društvo Karlovčana u Zagrebu osnovali su Vlado Bojkić i Rade Radovinović još 1999, dok je formalni datum osnivanja 2. april 2000. Bojkić mu je bio predsjednik deset godina. Djelovalo je na promociji karlovačkih vrijednosti u Zagrebu i obilježavalo godišnjice značajnih osoba i događaja iz karlovačke prošlosti. Sve to bio je razlog da kolega Bojkić dobije Plaketu grada Karlovca.

– Ne znam je li prije lokalno novinarstvo bilo bolje, ali znam da je “Karlovački tjednik” bio vrh lokalnog novinarstva u Hrvatskoj. Uostalom, četiri godine zaredom proglašavan je najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj, a mnogi novinari “Tjednika” i Radija kasnije su postigli zapažene novinarske karijere (Stevo Maoduš, Ratomir Petković, Zdravko Švegar, Nikola Perić, Ivan Fudurić, Slavko Marković, Pero Mrkalj i drugi, a tu bih, bez lažne skromnosti, uvrstio i sebe), pa se uvriježio pojam “Tjednikova novinarska škola”. Spomenuo sam samo moju generaciju iz pedesetih godina prošlog vijeka, a iza nas je došao još niz novinara koji i danas rade u velikim redakcijama, na radiju i televiziji, kaže Bojkić. M. Cimeša