Raspirivanje rasizma

Rekao jednom

Mudrac neki

Da je domoljublje

Posljednje

Utočište hulja…

Početak pjesme “Čuvar utočišta” Borisa Dežulovića (iz njegove zbirke “Pjesama iz Lore”; izd. Duirex; Zagreb, 2005.) nametnuo mi se (za samovoljno korištenje!) kao uvod u skasku o utočištu (svih nas) Hrvata.

Po definiciji iz ranih devedesetih godina (prošlog stoljeća) to jest, može i mora biti Državni sabor RH, iznad kojega je – samo Bog. To vrhunsko iliti krajnje utočište potrebno je, stoga, po logici stvari i poslovnika, do svake pa i krajnje mjere (sa)čuvati od bilo kakve infekcije iliti zaraze od strane nepoćudnih agensa, nedajbože kakvih uljeza/uholaža, općenito od sumnjivih elemenata. Naš Sabor trebalo je i u najtežim godinama konzervirati kao kakvu djevicu, ne pripuštajući u njegovu blizinu, tj. u unutrašnjost, kakvoga moralnoga trovača (a koji bi se možda mogao iskazati kao i tvorna opasnost!). Od jednoga ovakvoga, sačuvajbože, skandala, utočište svih (nas pravih) Hrvata spasio je, tada davno, početkom devedesetih godina, g. Žarko Domljan, predsjednik Sabora RH (1990.-92.), uručivši “pakrački dekret”… “nekom Škoriću, po nacionalnosti Srbinu, upravitelju saborskog restorana” (dobro je još, kada je dobio taj “dekret”, a ne sprovodnicu za Pakračku Poljanu!). Nekidan se g. dr. Domljan javno pohvalio svojom budnosti, koja bi i dalje ostala nezamijećena i nepohvaljena, da je on sam nije smatrao potrebnim istaknuti. Štoviše, ono što je bio rekao u TV emisiji “Nedjeljom u 2”, potom je još jednom potvrdio, očito ne shvaćajući (ili se praveći naivnim) u koji se i kakav diskurs zakopao.

Jedni su ocijenili (kao npr. Milorad Pupovac) da se u tome očitovao govor mržnje, a drugi su (kao npr. Andrija Hebrang) ustvrdili da “Ž.D. može govoriti što god želi”. Zapravo je ključ u uzornome rasističkome stavu g. Ž.D., umalo neusporedivom s bilo čime što je na planu suživljenja ovdje rečeno proteklih desetljeća (da nije one ograde, kako je čovjek sretan, jer mu barem “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, ne bi imao konkurencije).

Što je prije: rasizam kao načelni stav ili mržnja prema konkretnim pripadnicima neke rase (?), to bi se moglo nadugačko diskutirati, ali ja ću ovdje, za potrebe naše stvari pristati uz ono prvo. Jer, kad (nam) se objašnjava, da je neki Srbin, kao šef saborskoga restorana (u kojem se hrani sva hrvatska vlada), potencijalna opasnost u samome vrhunskom utočištu, utoliko više što se na vrijeme doznalo kako on meso nabavlja “u mesnici nekog mesara Zeca, također po nacionalnosti Srbina”, onda se ta nacionalna pripadnost (Škorića i Zeca) udvostručuje, poprimajući razmjere načelnoga stava. Nekakvo zamazivanje očiju dodatnom opasnosti – kako su se obojica prokazanih kretali u društvu “udbaša” i “kosovaca” – naprosto je smiješno, kad je općepoznato da su takvim kadrovima vrvile sve naše najviše institucije…

I znaš što

Misli što hoćeš

Ali…

nastavlja Dežulović, a meni u samohvalnoj izjavi g. Ž.D. zaudara pokvareno meso rasizma: srpstvo je – nečisto. Znam, mislim, volim pretpostavljati da jedan tako fini gosp. kao dr. Ž.D. ne bi ni neizravno odobrio neki zločinački/ubilački čin, ali druga je stvar da od njega može okrenuti glavu, a sasvim u skladu s malograđanskim hrvatstvom, koje se “ni u što ne bi mešalo”. Jedan intelektualac njegova profila nije, naprosto, smio zaboraviti na posljedice koje su proizlazile iz “dekretiranja” Škorića i prokazivanja Zeca, i barem, nakon tolikih godina ne hvalisati se učinjenim (jer on ni danas nije “običan građanin koji smije govoriti što mu drago”, kako ga opravdava g. Hebrang…). Jer neki su drugi čuli kako se nekažnjeno čuva utočište, pa je moguće da se tako i dalje raspiruje rasizam…

Otkad sam to čuo

Ne skidam ti ja uniformu

S krunicom oko vrata

I napunjenim pištoljem

Čekam da se

Pojave te

Hulje

Ja da im se

Najebem

Majke