Špageti s mlekom

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) je uzorno prešla put od pesnikinje nagrađene zbirke, autorke knjige priča od kojih će neke biti scenaristički predložak do romanospisateljice. Ranije je taj put trajao duže, navedene etape nisu bile neizbežne te pesnik nije morao da završi kao autor romana – bilo mu je dovoljno da ostane pesnik. Imperativ tržišne prohodnosti vodi ubrzanom i uniformnom sazrevanju autora, koji rano postaje svestan nove logike: ako nemaš roman, ništa si.

“Adio kauboju” roman je o dve smrti naratorki bliskih osoba: očeve od bolesti i o bratovljevom suicidu čija motivacija ima karakter intrige. Iako žanrovska struktura romana predstavlja miks retrospektivnog bildungs narativa i portretisanja “našeg malog mista”, tj. spoj priče o odrastanju naratorke u Starom naselju i sentimentalni socijalni pejzaž, u prvi plan romana izbila je tema smrti. Koketiranje sa elementima vestern filma, od naslova i dečjih ratova do zasebnog poglavlja romana koje opisuje snimanje jednog špageti vesterna na dalmatinskoj obali, zadržava se na nivou infantilne fascinacije i intimne evokacije.

Nema ženskih kauboja

Priziv vestern žanra obrazuje ništa više od krhke skrame na površini pripovedanja koje je posvećeno odrastanju u maloj sredini za koju nismo sigurni da li predstavlja provincijalnu zabit ili zabačeno urbano predgrađe i pokušajima da se kroz sećanje formira celovita priča o porodici koja je posle nestanka muške linije svedena na dezorijentisanu majku pod antidepresivima, sarkastičnu stariju sestru čiji vitalizam predstavlja stub osupnute porodice i naratorku kojoj je egzil jedina opcija, čime ponavlja kob brojnih književnih junaka iz ranijih epoha.

U pripovednom smislu, roman počiva na priči koja je prerasla svoje okvire, ali nije postala ništa više. Najbolji delovi romana upravo su digresivni fragmenti poput stranica posvećenih gradskim grafitima ili epizode o procesiji na dan sv. Fjoka koja je višestruko zanimljiva. Naratorka se transformiše (ošišana je kao dečak), u verskoj procesiji menja kako mlađeg brata tako i bolesnog oca, noseći masivnu voštanu sveću, torac. Ova transformacija predstavlja ne samo inicijaciju za ulazak u patrijarhalni svet religioznih službi, već i dirljiv pokušaj da se postane akter po uzoru na junake iz vestern filmova, koji takođe onemogućavaju i kastriraju poremećaj podele rodnih uloga. Svaka odmetnica na kraju vesterna postaje dama ili domaćica, patrijarhalni poredak je privremeno destabilizovan da iznova bude obnovljen i učvršćen. U stvarnom svetu koji imitira socijalnu strukturu vestern filma, rušiteljka ustaljenog poretka mora biti obeležena bolešću ili poremećajem da bi stekla pravo da bude samostalna, delatna i autentična. Stoga je Marija, svojevrsni naratorkin alter ego, blago retardirana sestra “braće Irokeza”, nekadašnjih dečaka iz suparničkog tabora, osoba koja doslovno uzima pravdu u svoje ruke i naratorki razobličava emocionalnu idilu. Za ubijenu kokošku, starom vinčesterkom iz bogatog kućnog arsenala (koji poseduje svaka poštena kuća u našoj preriji), ustreliće lokalnog glumca i galeba, usrećitelja stranih turistkinja u poznijem dobu, naratorkinu ljubav i razočarenje.

Stidljiva kritika

Reference na savremenost u romanu su stidljive i nekako nakalemljene. Naratorkina rečenica tipa: svi smo ćutali dok su neke ljude odveli, samo je evazivna uvertira u senzibilitet neodređenosti koji dominira romanom. Nije jasno poreklo nasilja i sukoba, kako među decom tako i zajednice prema osobama drugačije etničke pripadnosti i seksualnog opredeljenja, kao što nije do kraja jasan motiv Danijelovog samoubistva ni priroda njegovog odnosa sa profesorom Karlom. Sentiment evokacije porodičnog zajedništva, odrastanja i seksualnog sazrevanja, potisnuo je u drugi plan šovinizam i homofobiju matične sredine iz koje se na kraju odlazi zbog lične egzistencijalne teskobe a ne, recimo, iz protesta i kritičkog gađenja, kakav je slučaj u filmu “Tačno u podne” gde imamo usamljenog pojedinca koji brani zakon u zajednici zastrašenih i servilnih. Vestern-etika grube podele na “časne i izdajice”, kako je naratorka definiše, nemoguća je u situaciji romana Olje Savičević Ivančević gde nema jasne ideje o uzrocima zla i nosiocima sukoba, što narativni dizajn romana još više čini infantilnim.

Roman “Adio kauboju” predstavlja napredak u odnosu na knjigu priča “Nasmijati psa”. U retorici ove proze smenjuju se suptilne duhovitosti sa povremenim izlišnim lascivnostima, bez samosvrhovite logoreje ali sa suvišnim detektivskim elementima i epizodom mejl-epistolarne dijalektologije. Glavni problem za pisce romana na početku svoje karijere jeste kako preskočiti prag eksploatacije vlastite biografije i kako se od obilja fabulativnih impulsa usredsrediti na one koji će omogućiti koherentan sklop romana i izvesnu nijansu literarne osobenosti. Ne bez pripovedne veštine, Olja Savičević Ivančević stoji na tom pragu, pred testom autorskog sazrevanja.