Sve u svemu, najbolji Ivan Goran Vitez

Iako je film Rajka Grlića “Neka ostane među nama”, jedini iz konkurencije koji je već odradio kino distribuciju, trijumfirao na ovogodišnjoj Puli, pravi dobitak festivala dvojica su debitanata. Nakon Nevia Marasovića i njegova “The Show Must Go On”, o kojem je više riječi bilo u prošlom izvještaju iz Pule, još jače je odjeknuo debi Ivana Gorana Viteza, koji se svojedobno pročuo kontroverznim igranim kratkišem “Posljednja pričest” o smrtonosnoj osveti svećeniku pedofilu, a prošle je godine potpisao režiju “Zakona!”, najbizarnije domaće TV serije ikad viđene na programu HTV-a.

Vitez je poznat kao prilično konfliktna osoba: u prošlosti nije prezao od javne svađe s vlastitim profesorom Brankom Ivandom niti je skrivao prezir prema mehanizmima po kojima se ravna pulski festival, stoga mu je dugometražni igrani prvijenac očekivan s nestrpljenjem. I doista, njegov “Šuma summarum” pokazao se kao najbolji film ovogodišnje Pule i, još važnije, kao napokon jedan drugačiji, pomaknut, posve osebujan rad, barem u hrvatskim okvirima.

Vitezova duhovita i uznemirujuća groteska

Ono što zapravo nikad, osim u “Kinu Lika”, nismo dočekali od Dalibora Matanića, ono što još nije stigao isporučiti Kristijan Milić, ono što se očekuje od mladog Ivana Livakovića u njegovom skorašenjem debiju, gotovo maestralno izveo je Ivan Goran Vitez filmom o skupini mlađih sredovječnih poslovnjaka koji, predvođeni šefom Nizozemcem, odlaze na paintball u šumu, u graničnom području sa Slovenijom. Međutim, ispostavi se kako je bildanje zajedništva među djelatnicima tvrtke samo paravan za likvidaciju onih nepoćudnih, likvidaciju koju po nalogu beskrupuloznog Nizozemca i njegovih domaćih podržavatelja treba izvršiti lokalni poluretardirani pornomanijak, nekakav, čini se, mješanac Slovenca i Zagorca, čija je žena “vještica”, sin maloumnik opsjednut seksom i seksualnom žudnjom za sestrom, koja je pak erotična slatkica što guta književne klasike u izvorniku i koketira s vlastitim ocem. U šumi se nađe i ljubavni par vegana, pri čemu je ona agresivna feministica i zaštitnica prirode, a on ultimativni šonjo pod njezinom potpunom dominacijom.

Vitez od spomenutih sastavnica sklapa paklenu smjesu antiimperijalističko-kapitalističke kritike i pustolovnog trilersko-hororskog trasha, pri čemu pruža intertekstualne pipke u raznim smjerovima, od Boormanova “Oslobađanja” i Hillove “Južnjačke utjehe”, preko Hooperova “Teksaškog masakra motornom pilom”, Cravenovog “Brda imaju oči” i Rothova “Hostela”, do (jugoslavenskih) ratnih akcijskih filmova s opakim SS-ovcima i žestokih britanskih TV satira. “Šuma summarum” istodobno je morbidno duhovita i uznemirujuća groteska koja je u dijelu kritike izazvala odbojnost pa i deplasirano moraliziranje, iako Vitez zapravo brani tradicionalne vrijednosti pred nasrtajem nezajažljivih kapitalističkih grabežljivaca. S tim su u vezi i jedini problemi filma: verbalno eksplicitno objašnjavanje kapitalističkog ataka na majčinstvo, zajedničarska retorika o vanjskom neprijatelju i unutarnjoj zavadi te stara Vitezova meta pedofilija, koju ovaj put ne prakticira katolički kler, nego se njome neumjesno poigravaju reklamni maheri bez trunke savjesti. No to su sitnice naspram silne svježine koju ovaj programatski provokator i neosporno daroviti autor donosi svojim prvijencem, a u čije vrline treba uključiti i vješto profiliranje niza likova u znatno ograničenom dramskom prostoru, istovremeno dinamiziranje tog prostora narativno-karakterizacijsko-motivskom razvedenošću, te besprijekoran režijski ritam.

Sviličić razočarao

Nasuprot Vitezovog filma “Šuma summarum”, kao najveće razočaranje festivala stoje “2 sunčana dana” Ognjena Sviličića, jednog od dvojice-trojice najrenomiranijih aktualnih hrvatskih filmaša. Njegovo ostvarenje o traumatičnoj interakciji inozemnog turističkog para s domaćim ljudskim i prirodnim okružjem negdje u Dalmaciji opterećuju neuvjerljiva motivacija likova, posvemašnja neumješnost u režiji prostora gdje se zbiva ključni dio radnje (šuma i brdski proplanci), te naposljetku stereotipno viđenje zapadnjaka u doticaju s “drugim”. Bolji dojam ostavio je Dalibor Matanić s “Majkom asfalta”, no ta drama o bračnoj netrpeljivosti i dubokom otuđenju ne izlazi iz okvira kvalitativnog prosjeka. Režiran distanciranom realističko-naturalističkom metodom, s jakim prizvukom germansko-skandinavskih atmosfera, film ostaje prilično tanak i s podosta problema s dramaturgijom i ritmom, te s prevelikim osloncem u ne baš inventivnoj simbolici, propuštajući da njegova egzistencijalna praznina sugestivnije zazvoni.

Gledajući u cjelini, ovogodišnja Pula bila je za koju nijansu slabija od nekoliko prethodnih, ali dva spomenuta debija ostavljaju nadu da će se hrvatska kinematografija nastaviti kretati u dobrom smjeru, iako žalosti što su dvojica njezinih bitnih oslonaca više ili manje podbacila.