Zadnji put sam u “Hloverkinoj emisiji” govorio 15. siječnja 2002.

U broju 552 od 15. srpnja objavili ste Ivančićev tekst u kojemu piše i: “Jedan javni intelektualac, recimo, lamentira kako je novo ustoličenje gospođe HNS ‘potez izvan pameti’, no ne pomišlja da mu je, prema sličnim kriterijima, ‘izvan pameti’ bilo gostovati u njezinim debatnim emisijama, gdje je boravio s tolikom učestalošću da su ga s pravom počeli smatrati dijelom inventara, pa je producent ‘Otvorenog’ prije emitiranja upozoravao tehničare da provjere jesu li u ispravnome stanju kamere, rasvjeta, mikrofoni i Puhovski, a tek onda pripuste u studio ostale goste.”

Nasuprot Ivančićevu nastavljanju s više-nego-decenijskom navadom laganja o meni, lako je ustanoviti istinu: zadnji put sam u (bilo kojoj) “Hloverkinoj emisiji” govorio 15. siječnja 2002. Da bi se moje riječi (koje sam svagda pripravan shvaćati važnima) nekomu nakon osam i pol godina usjekle u pamćenje kao da su, opetovano, izrečene i jučer, i prekjučer, i prošloga tjedna potreban je doista ozbiljan kognitivni poremećaj. Na (moju) žalost, Ivančića ova moralno-intelektualna trauma prati i nakon (nominalnoga) osamostaljenja spram simbiotskoga otiskivanja u “Feralu”.