Čisti hrvatski eter
Kako je moguće da u Zagrebu svega tristotinjak ljudi dođe na koncert odlične beogradske grupe Van Gogh, koja u isto vrijeme bez problema puni beogradsku Arenu dva dana za redom, a posljednji studijski album proda u preko 100.000 primjeraka? Iz vrlo jednostavnog razloga: oni su ovdašnjoj publici gotovo nepoznati, jer se njihove pjesme ne emitiraju u eteru hrvatskih radiopostaja.
Taj problem nema samo Van Gogh, već čitav niz odličnih beogradskih i srpskih izvođača te drugih izvođača s područja bivše države. Hrvatski eter jednostavno je zatvorio vrata regionalnoj sceni. Unatoč tome što su izvođači nove beogradske scene, kao što su Repetitor, Petrol, Veliki prezir, Nežni Dalibor, Stuttgrad Online, Jarboli itd. u stanju napuniti zagrebačke klubove, a o doajenima beogradske rock scene kao što su Partibrejkersi, Disciplin A Kitschme, Električni orgazam itd. da i ne govorimo, njihova glazba u Hrvatskoj još uvijek kruži samo internetom, dok radijske valove pune isključivo hrvatski izvođači.
Zabava za probrane
Istovremeno, makedonski izvođači kao što su Bernays propaganda, Kiril i Superhiks, mogu se čuti eventualno ukoliko nastupaju u Zagrebu, te se djelić njihove glazbe pusti u sklopu najave gostovanja, na nekoliko probranih radiostanica. Ista je situacija sa slovenskom scenom, na kojoj Elvis Jackson pobire ovacije širom Europe, ali ih je nemoguće čuti u Hrvatskoj, kao uostalom i Laibach, unatoč njihovom globalnom svjetskom uspjehu.
Specifična je pak situacija sa scenom iz BiH. Dubioza kolektiv, Letu štuke, Laka, Frenkie, Skroz… uredno se pojavljuju sa svojim pjesmama na hrvatskim top ljestvicama ili se barem tu i tamo zavrte na domaćim radiopostajama. No, da ne bi bilo zabune, i njihove pjesme emitira svega nekolicina probranih. Istovremeno, hrvatski su izvođači omiljeni u Sloveniji, radiopostaje u BiH podjednako emitiraju svoje izvođače kao i hrvatske, dok beogradske radiostanice jednako vole Hladno pivo, Rundeka, Juru Stublića i Film kao i svoje izvođače.
Gdje je kvaka? Štoviše, čak je i sjajni Goribor iz srpskog grada Bora pronašao izdavača u Hrvatskoj a ne kod kuće, mada se njihova glazba u hrvatskom eteru čuje tek u sitnim noćnim terminima hrabrijih glazbenih urednika. Ako je riječ o rock izvođačima i novoj urbanoj sceni, na kojoj prevladavaju klinci rođeni početkom ili neposredno pred rat, dakle generacija neopterećena prošlošću, onda je upitnik još veći. Ako je Elvis Jackson dobar za veći dio Europe, zašto nije i za urednike na hrvatskim radiopostajama? Zašto je Dubioza kolektiv postala regionalna rock atrakcija koja puni klubove i dvorane od Vardara do Triglava, preskačući jedino hrvatski eter? Zašto beogradska grupa Darkwood Dub ima kultni status u Zagrebu, ali je nikada ne možete čuti na radiju? Zašto se globalno sve uspješniji Kiril mogao čuti samo uoči nastupa u Zagrebu?
Politički nepoželjni?
I najglupljem bi uredniku trebalo biti jasno da je emitiranje glazbe iz regije potez od kojeg bi koristi mogao imati čitav niz ljudi, koji su na ovaj ili onaj način involvirani u glazbeni biznis. Tu mislimo na diskografe koji na taj način šire tržište, hrvatske izvođače koji dobivaju svježu, aktualnu i zanimljivu konkurenciju, klubove koji organiziraju nastupe odličnih novih grupa koje slušatelji jedva čekaju doživjeti uživo.
Zar je moguće da netko još uvijek razmišlja kako je u pitanju glazba s politički nepoželjnog Balkana, pa je treba ignorirati? Ili da je posrijedi škakljiva srpska glazba kojoj nema mjesta u čistom hrvatskom eteru? U cijeloj ovoj apsurdnoj priči najviše su zakinuti slušatelji: okruženi dobrom urbanom glazbom, oni ostaju zakočeni razmišljanjem lokalnih urednika koji ne čuju i ne vide dalje od Hrvatske.