Crveni Kmeri s Trga žrtava fašizma

Kada čovjek danas posmatra hrvatsku vlast i hrvatsku opoziciju, vrlo će ih prikladno – razmišlja li bar malo – moći opisati stihovima Heinricha Heinea:

Poznajem pjesmu, poznajem tekst

Poznajem autorsku gospodu,

Znadem, oni potajno piju vino,

A javno propovijedaju vodu…

Naime, stvari su na cijeloj sceni posložene posve drugačije no što  bi se moglo učiniti na prvi pogled. HDZ je upravo ušao u jednu od svojih kampanja u kojoj će, kako bi rekao kolega Marinko Čulić, izmišljati komuniste od blata, kako bi mobilizacijom pristaša protiv “crvene sablasti” prikupio standardnih tridesetak posto glasova. Trik je provjeren i uspijeva skoro uvijek, jer je riječ o pučkoj školi iluzionizma, o jednostavnom stvaranju predodžbe nečega što u stvarnosti ne postoji, nekakve ideološke fatamorgane. Jer, ta sablast ne stanuje na Iblerovom trgu, u sjedištu SDP-a, a ni u drugim strankama tzv. kukuriku koalicije.

Oporba u brazdi tačerizma

U rijetkim, škrtim, često puta slabo artikuliranim istupima, čelnici oporbe priznali su da nakon osvajanja vlasti kane povući sljedeće poteze:

– gašenje nesposobnih poduzeća (slijede nam razmjerno masovni stečajevi);

– udaranje poreza na imobiliziranu, suvišnu ili luksuznu imovinu (na udar će doći drugi stan, kuća, vikendica, neobrađena zemlja, jahta, građevinsko zemljište van uporabe i sl.)

– reforma zdravstva (uvođenje više tržišnih elemenata u sustav, dakle više plaćanja, manje sigurnosti);

– reforma sustava poljoprivrednih poticaja;

– stimulacija starijih osoba da napuste atraktivne gradske jezgre, prodaju velike stanove i od “socijalnih slučajeva” koji žive u rezidencijalnom ambijentu postanu imućni starci s periferije…

– aktivna politika izgradnje golf terena i popratnih sadržaja, te elitnog turizma i hotela s pet zvjezdica;

– privatizacija mrtvih kapitala države (zemljišta, elektroprivrede, i sl.)…

Istovremeno, nije ostalo nezamijećeno da je i SDP – čiji se šef otvoreno začudio sam sebi kada je čuo što govori – ustao na zadnje noge protiv poreza na aktivu banaka (što je velik novac jako bogatih ustanova) iako se deklarativno zalaže za oporezivanje kapitalne dobiti (što je manji iznos u kojemu participira vrlo šarolika družina, od proletera s paketom dionica HT-a do ne baš siromašne njemačke države, koja je de facto većinski vlasnik našeg telekoma).

Ukratko, stranke lijevog centra, žigosane kao komunističke, naciji stidljivo nude koncept koji se približava doktrini poznatoj kao reganomika/tačerizam. Riječ je o paketu neoliberalnih intervencija u sustav, kojim država minimalizira svoj upliv u ekonomiju i ukida niz socijalnih amortizera koji se za gospodarstvo ovog stupnja razvoja pokazuju odveć skupima. To ne samo da nije komunizam – to je najpraktičniji mogući antikomunizam.

Ove su mjere sada i nezaobilazne i surove. Jer, najveći dio posuđenog novca koji je trebao biti potrošen na razvoj i socijalnu državu, utrošen je na kojekakve malverzacije. Sada se više nema ni za goli život. Stvar se može izreći i na drugi način: velik dio ovih mjera dolazi dvadesetak godina prekasno, jer su upravo one trebale biti supstrat hrvatske tranzicije. No, punih 16 od 20 godina hrvatske samostalnosti na vlasti je bila stranka – Hrvatska demokratska zajednica – koja se pokazala kao baštinik skoro svih devijacija komunizma, a nasljednik rijetko koje njegove vrline, pa se pitanje izlaska iz Lenjinova sustava tek sada stavlja na dnevni red u punom opsegu. 

Tko su prava djeca komunizma

Hadezeovci, “Crveni Kmeri” s Trga žrtava fašizma, održali su, ponajprije, na životu staru koaliciju radno ovisnog stanovništva i partitokracije, koju je kao fenomen prvi u Jugoslaviji uočio dr. Josip Županov. Radnici su tada “radničkoj partiji” (Savezu komunista) davali legitimaciju za vlast, dok je Partija uzvraćala sigurnošću radnih mjesta, zdravstvenom i socijalom zaštitom i sl. HDZ nije osigurao tako visoku sigurnost posla, to je očito, no on je pronašao drugi ventil: to je svjesno toleriranje sive ekonomije. U Hrvatskoj se, kako primjećuju u HNS-u, godišnje gasi i do 10.000 obrta, pa ipak nema nikoga tko bi pomislio da moleri i dalje ne farbaju, da postolari i dalje ne krpe cipele itd. Oni sve to rade, ali više ne plaćaju poreze. U krajnjoj liniji, to se vidi i po automobilima na cesti. Hrvatski vozni park je impresivan, iako bismo – da ozbiljno shvatimo sve žalopojke stanovništva – mogli povjerovati da živimo u nekakvoj Abesiniji.

Uz radništvo, cijela jedna velika klasa stanovništva, seljaci, također su se sjajno uklopili u ovu koaliciju. Oni svake godine, već po navici, prosvjeduju protiv otkupnih cijena pšenice, iako im nikada nije palo na pamet da odu uzgajati, na primjer, lavandu. Zašto? Pa zato što znaju da će im Vlada uvijek izaći u susret, jer je jednako netržišno orijentirana kao i oni. Seljacima se poticaji od države isplaćuju po hektaru a ne po toni proizvoda. Što to znači? Znači da dio poljoprivrednika uživa rentijersku poziciju – a to nije ništa drugo nego – parakomunizam. HDZ je našao načina i da potkupi cijele slojeve radno ovisnog stanovništva kojima jednako tolerira “snalaženje” odnosno – kršenje zakona. A zauzvrat, unatoč svakidašnje jadikovke, to ih stanovništvo na izborima uvijek podupire.

Dakle, mnogi lažu kako im je neizdržljivo – da je ta priča istinita u svom punom opsegu ovdje bi već proključalo i došlo bi do smjene vlasti – ali se ipak snalaze, i na izborima vas svaki put iznenade činjenicom da glasaju za HDZ koji im je tu kalvariju priuštio. HDZ ima metuzalemske ambicije. I što je još gore, čini se da te ambicije imaju nekog pokrića.

Čudovišta iz ormara

Brbljivi i gorljivi vladajući antikomunisti su, dakle, nezakonita ali prava djeca komunizma, dok su prozvani komunisti evidentno praktični antikomunisti. Ova aporija, koja izgleda zamršenija nego što jeste – a korijen joj nije daleko od arhetipskih sukoba patrijarhalne slavenske zadruge s modernim društvom, “naprednjaka” i “slavjanofila”, Dostojevskog i Turgenjeva, Dositeja i Vuka, Krleže i Budaka… – ima samo jednu točku koja je nedvojbeno istinita. Opozicija, koja prema svemu sudeći dolazi na vlast, “komunistička” je samo po tomu što nije šovenska. Vladajući HDZ je pak “nacionalno svjestan” (mada je cijelu hrvatsku privredu na pladnju isporučio strancima) i “domoljuban”, premda bi se Starčević okrenuo u onom svom skromnom šestinskom grobu da vidi što su mu napravili od domovine…

Takva je kod nas i razdioba desno-lijevo. Ona s nekim meritumom stvari, ako takvo nešto postoji i na svjetskoj političkoj sceni, doista nema nikakve veze. “Desno” su “Hrvatine”, lijevo nisu. Točka. Surova realnost taj bi shematizam narednih godina mogla razlabaviti, iako nas ne bi trebalo iznenaditi ni ako vladajući iz ormara počnu vaditi i druge sablasti, arhetipske neprijatelje hrvatstva. I taj je trik uvijek imao dobru prođu.