Do jučer tvoje, sada je moje

Konačno sređivanje zemljišnih knjiga za nekoliko se stotina obitelji u trima selima zadarskog zaleđa – Žeravi i Poljicima Brigu na ninskom području te Poljicima u općini Vrsi – prometnulo u pravu sagu o goloj životnoj egzistenciji.

Avionsko snimanje terena, definiranje razgraničenja parcela, katastarska izmjera i precizno utvrđivanje vlasništva za nekoliko će tisuća osoba, kako sada stvari stoje, značiti i konačan oproštaj sa stotinama hektara zemlje, na koju se, u jednom dijelu, već počela upisivati Republika Hrvatska, a u drugom državna tvrtka Hrvatske šume.

Braća Milovan i Dragan Marinković iz Poljica profesionalni su poljoprivrednici, koji su sa svojim obiteljima nastavili višedesetljetnu tradiciju obrađivanja zemlje i uzgoja brojnih poljoprivrednih kultura, u prvom redu paprike, rajčice, lubenica i dinja.

– Odmah po okončanju katastarske izmjere, krenulo se s knjiženjem zemlje i tada je uslijedio šok: priznali su nam vlasništvo samo nad onim dijelovima zemljišta koji su već ranije bili uknjiženi, ali smo nad golemim dijelom izgubili pravo knjiženja. Prema prvim informacija, u Poljicima će ljudi ostati bez ukupno 70 posto zemljišta na koje će se uknjižiti država ili tvrtke u državnom vlasništvu. Morate znati da je riječ o zemlji kojom privatne osobe gospodare već stotinu godina. Na najvećem su dijelu katastarski upisani ili postoje drugi dokazi da zemlju već desetljećima koriste privatnici i imaju je u svom posjedu – ogorčeni su Milovan i Dragan.

Stoljeće u privatnim rukama

Njihove obitelji žive isključivo od te zemlje, a u posjedu imaju oko osam hektara obradive površine i oko 15.000 četvornih metara primorske šume. Od tih osam hektara, država se upisala na više od pola, na oko 4,5 hektara.

– Mi smo u tu zemlju uložili ogroman novac: iskopali smo bazene za navodnjavanje koji vrijede više od same zemlje. Ta je zemlja naš život – kažu Marinkovići, insistirajući stalno na tome da su najveće površine danas spornog zemljišta već stotinu godina godina.

– Za to postoji čitav niz dokaza: govorimo li, recimo, o šumama, pronašli smo originalnu kartu, katastarski plan  iz 1914. godine, na kojoj je sva ta površina uredno parcelirana, zemlja omeđena, a na svakoj su parceli privatni vlasnici. Zanimljivo, ništa od toga poslije Drugog svjetskog rata nije nacionalizirano nego je dano ljudima na upravljanje. I nas smo dvojica prije nekoliko godina kupili poljoprivredno zemljište od privatnog vlasnika, jednog našeg seljana, i uredno državi platili porez za kupljenu nekretninu, govore Marinkovići.

Negdje krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća kralj Aleksandar je današnje Poljičko polje dodijelio selu kao neobrađenu i potpuno obraslu zemlju. Ona je dana nekim obiteljima i godinama je narod krčio taj dio, pripremao zemlju za obradu i na kraju od toga stvorio poljoprivredno zemljište. Najprije su njome gospodarile veleposjedničke obitelji za koje su radili drugi seljani, a kasnije je ona raspodijeljena, pa su sve poljičke obitelji dobile svoj dio. Prije nekoliko tjedana najprije su ljudima na sudu rekli da će im biti dozvoljena uknjižba ako uspiju naći bilo kakav dokaz da je zemlja bila u privatnom posjedu. A kada su skupili papire, npr. katastarski plan iz 1914., rečeno im je kako to nisu relevantni dokazi

Imaš zemlju, nemaš doplatak

U prvom susjednom selu, Poljicima Brigu, identičan problem.

– Država je sve ovo izvela na jedan pokvaren, prevarantski i vrlo perfidan način. Zbog čega nam unaprijed nije rečeno što se sprema, da pokušamo nešto učiniti na vrijeme, probamo se uknjižiti? Ne, država je kurvanjski šutjela i dovela nas pred svršen čin – ustvrdio je Marko Zekanović, koji je svoje selo predstavljao u pripremi i realizaciji katastarske izmjere.

– Za tu katastarsku izmjeru svaki je posjednik parcele – svejedeno da li jedne ili sto parcela – morao platiti 4.000 kuna. I sada, kada smo svi sve uredno platili, došla država i uzima nam ih. Dakle, uzeše nam i novce i zemlju – strahovito je ogorčen Zekanović, na čijem se osobnom primjeru očituje sva apsurdnost situacije u kojoj su se mnogi našli. On je, naime, otac troje odrasle djece, a ni za jedno nikada nije dobio niti jedne lipe dječjeg doplatka i to zato što je vlasnik određene površine zemlje.

– Nikada nisam dobio dječji doplatak jer imam zemlju, a sada mi rekoše da nemam zemlju i da je vlasnik država. Prema tome, pitam hoće li mi sada biti uplaćeni svi dječji doplaci za sve godine s pripadajućim kamatama? Ali, drugi je moj primjer još nakaradniji: oporukom sam od rodice naslijedio teren i ta je oporuka uredno ovjerena na zadarskom Općinskom sudu. Nedavno sam tu parcelu prodao rođaku, a kupoprodajni je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Novi je vlasnik, pokušavajući realizirati jedan svoj projekt, namjeravao podići hipotekarni kredit, a pod hipoteku je kanio staviti upravo tu nekretninu. Međutim, banka je takvu mogućnost odbila jer ne postoji vlasnički list. Kako bilo, danas sam u velikom problemu jer, naravno, čovjek traži da mu vratim novac koji mi je dao za zemlju što mu je sada uzela država – rekao je Zekanović koji je od nagomilanog stresa nedavno preživio jak srčani udar.

Traktorima na Zadar

No, ni on ni njegovi suseljani Brižani, ali ni Poljičani i Žeravani ne kane se tek tako pomiriti s novonastalom situacijom.

– To je naša djedovina i ni u kom slučaju nam ne pada na pamet prekriženih ruku gledati kako nam otimaju zemlju. Pa, mi na njoj imamo vinograde, voćnjake, obrađena polja… Možda će država, kada se do kraja uknjiži, htjeti nama prodavati našu zemlju? Ili nekom tajkunu naše Poljičko polje dati u koncesiju, a našu djecu zaposliti da nadničare za novog vlasnika? Možda će se neki mešetar za sitan novac dočepati zemlje koju će lokalna samouprava u međuvremenu prenamijeniti u građevinsko zemljište pa će se taj, preprodajom parcela, preko noći basnoslovno obogatiti? Ništa od toga, što se nas tiče, ne dolazi u obzir! Peticiju su stanovnici sva tri sela već potpisali i uputili na mjerodavne adrese. Ali smo, dakako, odlučni ići i korak dalje: sa stotinjak traktora spremni smo otići na glavni zadarski trg i potpuno ga blokirati, pa nek’ cijeli svijet gleda što se događa. A mi ćemo, ustreba li, svoje traktore na trgu i ostaviti… Jer, što će nam strojevi kad smo ostali bez zemlje? – poručuje Zekanović.

  •  

Tužite državu, pa ako poživite…

Prema mišljenju dijela pravnika, posjednici, ponekad nesvjesno ali češće namjerno, nisu vodili računa o knjiženju vlasništva nad zemljom koju imaju u posjedu i to kako bi izbjegli plaćanje poreza. Poznati zadarski odvjetnik Marin Zekanović i sam je porijeklom Poljičanin, se upravo suočava s modernom “nacionalizacijom”.

– Valja znati da se država upisuje na temelju starih zemljišnih knjiga koje datiraju iz druge polovine 19. stoljeća i to na onim mjestima gdje je upisana tadašnja porezna općina ili ondje gdje su se zemljišta vodila kao općenarodna imovina, javno dobro ili, pak, šumsko gospodarstvo, ekvivalent kojega bi danas bile Hrvatske šume. Jasno, tamo gdje postoji vlasnički list problema nema niti ga može biti, ali u svim drugim slučajevima dokazivanje privatnog vlasništva bit će, nažalost, problematično – najavio je Zekanović, upoznajući nas s podatkom da se najstariji podaci iz katastra pojavljuju 1883. i da je malo koja današnja poljička obitelj u njima spomenuta.

– Oni koji su ipak spomenuti u tom katastru moći će se uknjižiti, jer se u ovom slučaju primjenjuje Opći građanski zakonik Austro-Ugarske iz 1870. godine. Drugi način stjecanja vlasništva odnosi se na dvije agrarne reforme, onu kralja Aleksandra iz 1933. te Titovu iz 1946. godine. Međutim, čini se da ne postoje nikakvi dokazi da su te reforme u ova tri sela ikada provedene, jer nema dokaza da su postupci ikada i započeti, a kamoli dovršeni do kraja. Što se tiče pozivanja Poljičana na dekret kralja Aleksandra kojim se selu dodjeluje čitavo polje, nažalost, za razliku od nekih drugih susjednih mjesta u Poljicima, ne postoji ili još nije nađena listina kojom bi posvjedočili te tvrdnje: iako u njih nema sumnje, sud takvu nesumnjivost ne uzima u obzir. Uglavnom, ako ne postoje dokazi o provođenju agrarnih reformi, treba pristupiti dokazivanju  mirnog posjeda, dosjelosti, ali i tu nastaju problemi, jer se takav posjed mora dokazivati za razdoblje od 40 godina i to do početka Drugog svjetskog rata, odnosno do 6. travnja 1941., tumači Zekanović.

Zašto ne zadnjih 40 godina? Zbog toga što bivša država, Jugoslavija, nije omogućavala i priznavala dosjelost nad općenarodnom, društvenom ili državnom imovinom. A kako dokazati miran posjed od 1901. do 1941. godine? Praktički nikako! Živih osoba, koje bi danas imale 110 godina, naravno, nema, pa nema tko posvjedočiti po viđenju, a sud nipošto kao relevantan dokaz ne prihvaća bilo čiji iskaz predaka po čuvenju.

Zekanović pojašnjava kako nezadovoljnim seljanima predstoje još dvije legalne mogućnosti. Sređivanje zemljišne knjige za to područje trenutačno je u fazi zaključivanja i kada ta knjiga bude zatvorena, zajamčen je zakonski rok za dostavljanje prigovora, a poslije toga, kao završna mogućnost, utuživanje države radi povrata imovine.

Poznajući brzinu i učinkovitost hrvatskog sudstva, današnji posjednici, odnosno potencijalni tužitelji u najvećoj mjeri živi neće dočekati dovršetak sudskog procesa.