Ecce homo

U nultoj godini nacionalne povijesti, kada je Franjo Tuđman počeo stvarati državu, mase preporodno raspoloženih ljudi na ulicama i trgovima iz jednog su glasa grmjele: “Hrvatska! Hrvatska!” Dva desetljeća kasnije, čujemo nešto sasvim drugo: “Varšavska! Varšavska!”

Nasuprot mlade hrvatske države jučer na ulicama imamo balvane; danas, kada je prošla točku punoljetstva, umjesto balvana njoj se na ulici suprotstavljaju ljudi. Ljudi je, doduše, manje a policije više, ali je obzirnija. Ljudima danas prilaze policajci, po četiri na jednog čovjeka. Za svaki ud po jedan, kako primjećuje portal Zagrebancija. Trpaju ih u marice i vode u policiju. Tamo ih pozdravljaju s “poštovanje, gospodo”. Atmosfera se, uopće uzev, dosta promijenila. Prije bi im razbili pičke, sada im naručuju picu. “Onda tri miješane, što ćete vi gospodična?” “Ne jedem meso.” “Onda margarita, može?” glasi stvarni dijalog. Murjak je, bit će, neki nerealizirani performer. Iz poštene ali siromašne radničke obitelji, mogao je birati hoće li biti pop ili policajac, pa je otišao u službu gdje će biti manje perverzija.

U gomili uhapšenika vidimo i lice umirovljenog odvjetnika Slobodana Budaka. Stoji na zebri u tom “varšavskom getu”, protivi se uzurpaciji javnih površina i javnih sredstava u privatne svrhe i – premda je dobrano prešao sedamdesetu godinu života – biva dograbljen od četvorice grdosija i prenesen u maricu poput kakva balavca. To je čovjek koji se suprotstavio i Titu i Tuđmanu i platio za to visoku cijenu. Javna šutnja koja je popratila taj u nebo vapijući skandal simptom je posvemašnje letargije koja je obuzela ovu nekoć živahnu naciju.

Budakov moralni imperativ

Naime, Slobodan Budak je povijest. I ne samo to, on i njegova obitelj su najbolji i najčasniji dio povijesti ove zemlje. Do 12. prosinca 1971. Budak je bio javni tužitelj u Zagrebu, a onda je dobrovoljno otišao. “Dao sam ostavku na svoju funkciju kako ne bih morao progoniti nevine, kojima sam uostalom i sam u najširem smislu pripadao. Smatram da pojedinac, ukoliko ne može postupiti u skladu sa svojim moralnim imperativima i prema zakonskoj obvezi koja mu po položaju pripada, mora napustiti svoju dužnost”, objasnio je u jednom intervjuu. To je aksiomatska tvrdnja, jaka kao Kantov kategorički imperativ. Prije demisije odbio je zabraniti jedan broj “Hrvatskog tjednika”, iako je to od njega tražio osobno predsjednik tadašnje hrvatske vlade. A zabrane su potpisivali mnogi kasnije istaknuti heroji borbe za demokraciju. Biti odgovoran za svoj rad – to je kod nas rijetkost, bizaran slučaj.

Haaški zatvor je pun ljudi koji su samo izvršavali naredbe, klimali glavom i radili svinjarije. Danas na čelu Vlade imamo premijerku koja se šokira kada u nekom kaznenom predmetu vidi vlastiti potpis, kao u slučaju Polančec. Ona je samo rutinski potpisivala i nije imala uvida ni u što; sada se pak svemu čudi kao vlaška mlada. Imamo državnog odvjetnika za kojega svaki novinar koji se oslanja na popularne fraze redovito piše kako se “ne voli miješati u vlastiti posao”, imamo cijelo jedno kazalište lutaka u kojemu samo nekolicina ljudi vuče poteze, a svi ostali figuriraju i daju alibi. I glavna opozicijska stranka je glumila kolektivnu gljivu kada se odlučivalo o Varšavskoj. Što bi bilo da se Zoran Milanović na vrijeme tome suprotstavio? Ili da je došao i sjeo prvi dan prosvjeda? Pa i po cijenu zasluženog pljuvanja? Trebalo bi vidjeti kako bi se policija postavila prema čovjeku koji će sigurno biti idući premijer… Ali ne, ovdje ljudi igraju na sigurno. To su, kako bi rekao Pero Zlatar, šarmeri bez pokrića. Oprezan čovjek – nikakav čovjek, dodao bi Solženjicin. Ovdje nije na snazi Kantov kategorički imperativ, nego njegova perverzna parafraza koju je uobličio Hans Frank, gaulajter Poljske, čovjek s najvišim IQ-om među nacistima u Nürnbergu: “Kada god odlučuješ, razmisli što bi Führer odlučio da je na tvom mjestu.”

Slobodana Budaka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća doživljavalo se kao proljećara, što god to značilo. Dobrih je 20 godina bio stigmatiziran kao nacionalist i maspokovac. Bila je to teška društvena kazna; slabijoj ličnosti zadala bi snažnu ranu na narcizmu, navela je na osvetu i mržnju, na naplatu računa. Ne i Budaka. Poput Vice Vukova, nakon nezasluženog progonstva, pokazao se kao neupitna veličina: dolaskom hrvatske države Tuđman mu je osobno nudio da preuzme tajne službe, no Budak je to odbio i umjesto kapitalizacije martirija prihvatio se najuzaludnijeg posla na svijetu. Zastupao je obitelji Srba ubijenih u Gospiću 1991. (u socijalizmu je, između ostalog, pravno zastupao i obitelj Hebrang). “Zločinci su zapravo kompromitirali Hrvatsku. Sami počinitelji zločina su ljudi koji su primitivno mislili da je formula o ‘dobrom Srbinu mrtvom Srbinu’ najbolji način služenja domovini”, rekao je jednom. Za “nagradu”, nepoznati su mu domoljubi minirali kuću u Karlobagu. Nedugo nakon rata, u hotelu “Intercontinental” napao ga je najopasniji čovjek tadašnje Hrvatske, zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta, koji ga je, sa svojim ađutantom Jozom Šmukom, izudarao i nokautirao. Pored Budaka je bio pomoćnik ministra policije, Zdravko Židovec, ali se nije usudio intervenirati. Moć Gojka Šuška i Tute tada je bila faraonska. “Bila je to demonstracija njihove svemoći da rade što hoće, kao i nemoći da im se država usprotivi jer su uživali Šuškovu zaštitu. I pomoćnik ministra MUP-a, sjedeći sa mnom, ništa se nije usudio poduzeti, a i kada su došli policajci, razgovarali su s nasilnicima bojažljivo. Državnom odvjetništvu nije padalo na pamet podići optužnicu pa sam to sam preuzeo, ali se vuklo po sudu, i kasnije mi je istražni sudac rekao da je to spremio u ladicu”, rekao je Budak u jednom intervjuu.

Četiri godine kasnije, u Teslinoj su ga napali Mladen Schwartz i Ana Lučić. U blizini “Vinodola” vikali su za njim “četniku i ubojico” i “uništavatelju hrvatstva”, nakon čega je Budak zatražio pomoć policije. “Asistenciju”, kako bi to rekao Tomislav Karamarko, onu istu asistenciju kojom je devet godina kasnije pospremljen u pritvor a da to, osim kao vijest, nitko nije prokomentirao.

Tragična istina naše stvarnosti

“Svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika”, kaže Charles Bukowski. Uvijek je Budak tu kada je riječ o jednom jedinom čovjeku, nikada on ne spašava, uz velike riječi i paradu, “čovječanstvo”, “naciju”, “ideale”, ne juriša na vjetrenjače nego samo vrši svoju dužnost, ispunjava svoj poziv, poštuje zakon, odlazi u Varšavsku kako bi spasio ono javnog interesa što se spasiti dade. A to je tako rijetko i tako opasno u ovoj zemlji. I društveno pogubno.

Naime, “Hrvatska! Hrvatska!” nije slučajno postala “Varšavska! Varšavska!”. “Predočite sebi”, kaže filozof Boris Buden, “onaj dobro poznati ikonički dokument događaja s kojim je započelo rušenje komunističkog totalitarizma, sliku pobunjenih radnika brodogradilišta ‘Lenjin’ u Gdanjsku u jesen 1980. – događaj koji je nama studentima nešto kasnije bio direktna i eksplicitna inspiracija. Ako je istina da je današnja stvarnost realizacija njihovih ideala, onda je na njihovim transparentima (umjesto ‘pravda’, ‘rad’ i sl., op.a.) očigledno moralo pisati otprilike ovo: ‘Sva vlast financijskom kapitalu’, ‘Privatizacija svega postojećega – odmah’, ‘Naprijed u dužničko ropstvo’, ‘Sloboda medijskim monopolima’ i, last but not least, ‘Dolje besplatno obrazovanje za našu djecu’. Smiješna slika zamišljene prošlosti? Ne, nego tragična istina stvarnosti u kojoj živimo.”

Što su trebali izvikivati Hrvati i što je trebalo stajati na transparentima 1991? Dvadeset godina kasnije znamo: “Tajkunizacija i pauperizacija”, “Skupo i loše zdravstvo”, “Zakoni koji vrijede samo za nemoćne”, “Vlastodršci koji žive kao pijani ruski grofovi kojima nitko nije rekao da su bankrotirali”…

“Varšavska! Varšavska!” U zemlji u kojoj većina pojedinaca gleda samo vlastiti interes, jasno je da je javni prostor sužen na onih nekoliko kvadrata koje brani šačica idealista. Još malo pa neće biti ni toga. Krupni kapital zakonomjerno mora trijumfirati u zemlji sitnih duša, sve drugo bila bi bajka.

Divko Budak, otac Slobodana Budaka, narodni je heroj. Mačekova i Šubašićeva policija uhapsila ga je 31. ožujka 1941. i zatvorila u logor u Kerestincu, piše u biografiji. “Ne mireći se sa sudbinom, bio je jedan od organizatora bijega iz logora. U uništenju i razoružanju stražara ispoljio je veliku hrabrost i snalažljivost. No, ustaše su ga brzo uhvatile i strijeljale 14. srpnja 1941.”