Figa pod zastavom

Zagrepčani željni eksplicitnih pornografskih prizora – a takvih, kažu, nije malo – ovih se dana mogu do sita izdovoljiti na gradilištu pored Cvjetnog trga. Tamo je, zaslugom poduzetnika Tomislava Horvatinčića, u gigantskim dimenzijama izložen kadar sočnoga snošaja između krupnog kapitala i nacionalizma. Onanistima što se skupljaju po okolnim vežama vlasnik HOTO-grupe, navodno, dijeli besplatne papirnate ubruse. S obzirom na to da mu je poznato kako obljetnice “Oluje”, ako su praćene odgovarajućim poticajnim mjerama, kod građana znaju izazvati erupcije oduševljenja, čovjek vodi računa o zaštiti okoliša.

Agilni tajkun preko čitave je svoje monstruozne novogradnje rastegnuo transparent na kojemu piše: “Olujom do mira, hvala braniteljima!” Tome je dodana pedeset metara dugačka hrvatska zastava. Plus više stotina paketića papirnatih maramica što se dilaju po haustorima kao humanitarna pomoć. Nestane li ubrusa, može se nasjeckati donjih desetak metara nacionalnog stijega. Stvar je krajnje vulgarna, baš zato što je realna. Stvar je sasvim nastrana, baš zato što je uobičajena. Stvar je vrlo bolesna, baš zato što skladno liježe u zdravi hrvatski ambijent.

Slavljenička instalacija

Istaknuvši na najvidljivije mjesto svoj glomazni doprinos obilježavanju “Dana domovinske zahvalnosti”, Tomislav Horvatinčić zacijelo je imao konceptualnih ambicija: u njegovoj umjetničkoj viziji “branitelji” su zastupljeni s onih par stotina do zuba naoružanih Karamarkovih specijalaca što su pohapsili i razjurili bijesnu rulju koja je okupirala njegovo gradilište, oni su izveli “Oluju”, “legitimnu vojno-redarstvenu operaciju”, a prosvjednici iz Varšavske ulice su pripadnici poraženih četničkih snaga, pijanih paravojnih jedinica i njima pridruženog civilnog stanovništva. Hrvatska se branila na Cvjetnome trgu, a Cvjetni trg, sa svojim luksuznim trgovinama i sedmerosobnim apartmanima za društvenu elitu, niče kao veličanstveni spomenik hrvatskoj ratnoj pobjedi. “Olujom do mira, hvala braniteljima”, ponosno recitira tajkun, “kratko, jasno i genijalno – poruku će razumjeti svaki sedmogodišnjak”.

Dao se fotografirati ispred slavljeničke instalacije, a zatim zalegao na mobitel da o svojem domoljubnom činu obavijesti sve medijske kuće koje drži na platnome spisku. U izjavama je bio tradicionalno samozatajan: transparent su postavili njegovi radnici, naglasio je, jer su osjetili potrebu zahvaliti braniteljima što uopće imaju posla i na plus trideset i pet crnče za četiri tisuće kuna. Njihove miješalice za beton najbolji su odgovor onima koji su htjeli da od Hrvatske ne ostane ni kamen na kamenu, a takvi su, kao što se zna, iz krajinskih vukojebina dogmizali do Varšavske.

Dobronamjerni kritičari – s pravom uznemireni zbog nasilne uzurpacije javnoga dobra za račun privatnoga interesa (i to uz logističku pomoć svih državnih institucija) – već su po Horvatinčiću izlili kible pravedničke žuči, jerbo da manipulira nacionalnim osjećajima, trguje domoljubljem, kupuje branitelje i besramno zloupotrebljava slavnu ratnu pobjedu za obračun s (ionako poraženim) građanima. Njihova je teza da zlotvor s Cvjetnoga trga omalovažava i uzurpira svetinju kao što je “Oluja”, obeščašćuje najblistavije nacionalne tekovine, eksploatira anđeosku armiju hrvatskih branitelja, ukratko – da drži figu pod zastavom.

Uz dužno poštovanje, priznajem da o tome, valjda zbog onih eksplicitnih pornografskih prizora, razmišljam ponešto drugačije. Ako se, naime, uz pomoć simboličkog nasljeđa “Oluje” legitimira čin nasilja i nepravde – gdje je nesporazum? Što tu ima tako strašno nelogičnog ili skarednog? Što ako Tomislav Horvatinčić, umjesto kaosa i manipulacije za koje ga optužuju, u cijelu stvar unosi nešto simboličkog reda?

Palim cigaretu ne bih li otjerao otrov iz glave, ali neugodne misli i dalje nadiru: Što ako je društveno angažirani tajkun, pozivajući se na “Oluju”, imao u vidu njezin zločinački, a ne oslobodilački aspekt? Pa je onda tu zločinačku komponentu lukavo podmetnuo pod oslobodilačku, i čak “mirotvornu” (“Olujom do mira…”), kao što se s “Olujom” regularno čini već punih petnaest godina, i kao što to ne čini samo ratoborno-mirotvorni poduzetnik nego premoćna većina hrvatskog građanstva?

Ili možda nije tako? Ili možda “Oluja” nije bila zločinačka koliko i oslobodilačka operacija? Ili možda sloboda koju je ona donijela nije prilagođena zločinu koji je njome počinjen? Ili možda nije riječ o tabuu pred čijom se mračnom stranom zavjetno šuti, da bi se moglo snažnije klicati “neupitnoj pozitivnosti”, službenoj rasvjeti kojom je ukrašena bliska historijska epizoda?

Prilično mi idu na jetra usplahireni kolumnisti koji povodom Horvatinčićeva domoljubnog artizma trtljaju o “novom vrijeđanju branitelja” i podrivanju njihova dostojanstva. Jedan od pedantnijih je u svome komentaru udvornički pobrojao kako su hrvatske branitelje do sada samo “šikanirali”, “varali”, “iskorištavali”, “zloupotrebljavali”, “manipulirali” i još im se “rugali” (ali nitko tako drsko kao tajkun s Cvjetnog!), što je jednako točno poput tvrdnje da su osloboditelje voljeli, slavili, obožavali, privilegirali i njima plašili političke protivnike, no ostaje činjenica da mnoštvo od pola milijuna službeno verificiranih učesnika “domovinskog rata”, kao povlaštena društvena kasta, statira u samome srcu hrvatske korupcije.

Ideološki oblikovana laž

Slavna “vojno-redarstvena operacija” okončana je s više od sedamsto pobijenih civila, uglavnom staraca, dvjesto tisuća prognanih, više desetaka tisuća spaljenih kuća i pljačkom čiji se razmjeri ne mogu predočiti – zbog čega bi šef države, da nije na vrijeme otegao papke, gulio suđenje u Haagu i robiju u nekoj od nordijskih zemalja – pa se taj veličanstveni moralni sunovrat ipak kolektivno patetizira kao “Dan domovinske zahvalnosti”, slavi se zdušno i jednoobrazno, u klečećem stavu, bez imalo poriva da se (pogotovo u obljetničkim prigodama) fama o časno stečenoj slobodi umrlja faktima o zločinima počinjenim u njeno ime.

Horvatinčićev groteskni transparent utoliko je razvučen kao ekstenzija na već postojećem tkivu društvenoga licemjerja. Budući da se “Oluja”, sa svim svojim simboličkim kapitalom, u Hrvatskoj konzumira kao mitska tvorevina, tj. kao ideološki oblikovana laž, tj. kao figa pod zastavom, tj. da je sama po sebi rezultat manipulacije, nije je niti moguće jednostrano zloupotrijebiti. Ili bismo barem mogli reći kako je borba protiv zloupotrebe “Oluje” u isto vrijeme i zalaganje za obmanu koju ona predstavlja.

Za razliku od dobronamjernih kritičara, u pornografiji koja je na Cvjetnome trgu učinjena transparentnom ne vidim naročitog potencijala za zgražanje; naprotiv, tek kada ju je halapljivi tajkun iskoristio kao jednokratno (propagandno) sredstvo za zaštitu svojih profitnih interesa, kada ju je prokurvao tako da opslužuje njegove banalne tržišne dionice, mitska “Oluja” izgleda svedenom na donekle odgovarajuću mjeru. A i čini se nekako fer da, u kakofoniji nekritičkog slavljenja, njome najsnažnije vitlaju upravo tipovi koji inkarniraju silu i nepravdu.

Umjesto što, za račun građana, štite “Oluju” od Horvatinčića, kritičarima zainteresiranim za javno dobro bilo bi korisnije razmisliti o tome kako da građane zaštite od “Oluje”, pa onda, posljedično, i od Horvatinčića. Do tada, sretan praznik!