Gangsteri i producenti

David Mamet u svojoj knjizi “Bambi protiv Godzile”, posvećenoj prirodi, namjeni i praksi filmskog biznisa, piše da je umjetnik neka vrsta gangstera koji provaljuje u banku ne bi li iz nje nesvjesnog ukrao čisto zlato inspiracije. Producent je nešto kao vozač auta za bijeg, ali ne poput Ryana O’Neala u filmu “Driver”, gdje je i ova vrsta posla zalivena romantičarskim šlagom, nego se radi o tipu čije lice obasjava osmijeh od uha do uha jer se upustio u fenomenalno isplativ posao.

Kakve to veze ima s bendom The Gaslight Anthem? Nikakve, osim da opiše kako to izgleda kada od odlične dvoipolminutne pjesme kreneš napraviti osrednju troipolminutnu. Što će reći da su ovom zanimljivom bendu malo poklekla koljena na novom albumu “American Slang”, imamo li u vidu slatkastu, saharinsku energiju prethodnoga “The ’59 Sound”, kojim ste mogli zasladiti i najgorču kavu koju možete zamisliti, do te je mjere s njega šećer kapao. Što ne znači da su sad loši, dapače. Budući da su došli iz New Yerseyja i budući da prže jednu od podvarijanti rock’n’popa što ju je proslavio njihov sugrađanin Springsteen, onaj famozni Big Mac koji uključuje red ulice, red ljubavi, red razočaranja, s neizostavnim redom drajvinga prema zalasku sunca kao prirodnom posljedicom junakove izmorenosti ljubavima, ulicama ter poglavito razočaranjima, uglavnom su i opisivani kao nastavljači svijetlih tradicija lika koji se, izgleda, prečesto spominje na ovim stranicama. Možda se samo skidam sa saharina? Ili mi se lakomislenost mladosti počela napokon obijati o glavu?

Međutim, umjesto Springsteena – kojeg ne mogu čuti sve i da hoću – na albumima ovih momaka predvođenih Brianom Fallonom, čujem The Replacements, zatim Richmond Fontaine, izvrstan sastav/alter ego još izvrsnijeg Willyja Vlautina, autora nekoliko sjajnih albuma i nekoliko sjajnih knjiga. Npr. “The Motel”, mračnu i slatku priču o sudbinama kojima se nije bilo suđeno razviti i nad kojima su se, još dok su protagonisti bili adolescenti, zaklopile latice nekakve crne, smrdljive ruže. Iako je doktor postadolescentskog angsta bio i ostao Paul Westerberg iz spomenutih The Replacementsa, Brian Fallon i drugovi uspijevaju uhvatiti “ono nešto” što nestaje s mamurlukom tijekom procesa socijalizacije i ulaska u pravi, veliki život. Tako mu barem tepaju menadžeri.

Brian Fallon i hombresi imaju sposobnost – sve rjeđu, nažalost – napraviti pjesme o ozbiljnim stvarima koje zvuče kao himne nogometnih navijača predviđene za slušanje u društvu koje je dovoljno kvalitetno da se s njima možeš upustiti čak i u rekonstrukciju vlastitih protraćenih mladih dana, bez opasnosti da ćete završiti u patetičnim prisjećanjima kvazijunaštva iz dana u kojima ste statirali u imaginarnim “Američkim grafitima”, kao što svi jesmo statirali, ako se sjećate. I čije pjesme, bilo počinjale lagano poput “We Did It When We Were Young” ili kretale stramerovskom deračinom kao “The Boxer”, svoju apoteozu dostižu u refrenima što vas mogu odlijepiti od poda. Nemaju oni onu zastrašujuću sjenu The Replacementsa, nemaju ni oko za detalj poput Vlautina, njima promiču ona fina zrnca hrđe koju vrijeme taloži u imaginativnim prostranstvima, što su je mnogi skloni zamijeniti za zlato, nijansa za uočavanje za što je potrebno biti majstor poput Westerberga, ali ako idete na opaki susret s prijateljem iz davnina, s kojim ste u potpuno drugačijem svijetu nekoć, negdje, dijelili više od pukog ubijanja vremena, na “American Slang” utetovirani su refreni koji će vam pomoći da se bez straha i tjeskobe spustite niz noć.

Kako iz nje izaći i tako ste naučili od Westerberga i Propheta, ljudi koji pjevaju o zajedništvu na takav način da u tome možete uživati jedino ako ste sami, a to s The Gaslight Anthem nije slučaj, što je i limit ovdje isporučivanih tabletica za promjenu svijesti. Za razliku od spomenutih macana koji su imali cijelu mapu, The Gaslight Anthem ispred banke čeka producent. Producenti. Više njih. Pitaj boga u kojem će smjeru pobjeći. I s kime. Još uvijek nije kasno da propadnu.