Hrvati i Srbi u Hrvatskoj jezično se ne razlikuju

Nedavno objavljenom knjigom “Jezik i nacionalizam” kod zagrebačkog izdavača “Durieux”, lingvistica i profesorica na njemačkim fakultetima Snježana Kordić zapravo je dobrim dijelom ukoričila svoju višegodišnju polemiku s hrvatskim jezikoslovcima. S jedne je strane, dakle, ona opremljena znanjima iz suvremene lingvistike, a s druge su bili ili još uvijek jesu akademici poput Stjepana Babića ili Dalibora Brozovića, da spomenemo samo one najistaknutije. Tekstovi su joj uglavnom objavljivani u “Književnoj republici”, a i recentni broj tog časopisa sadrži njezin najnoviji prilog na temu sociolingvistike, politike i filologije.

Knjigu otpočinjete nedvosmislenom usporedbom njemačke jezično-purističke prakse u doba nacizma i sličnog procesa u nas devedesetih godina. Je li danas puristički stisak u jeziku popustio? Ako jest, je li to zato što je u konačnici purizam dao efekte?

– Poznato je da purizam daje efekte ne toliko na jezik, koliko ih daje na razmišljanje ljudi. On trenira ljude u Hrvatskoj da kod riječi zastaju i pitaju se “je li to hrvatska riječ”. Ako mu netko kaže da je hrvatska koristit će je, ako mu kaže da je srpska odbacit će je. Čovjek se tako uvježbava da sve klasificira kao hrvatsko ili nehrvatsko, i da “hrvatsko” proglašava dobrim, dok ono što dolazi iz drugih nacija proglašava štetnim i odbacuje. Na taj način se pomoću purizma uvježbava nacionalizam. I to vrlo efikasno, jer jezikom se služimo svakodnevno i tako se svakodnevno podsjećamo da je “ova riječ dobra jer je hrvatska, a ova ne valja jer je srpska”. Osim toga, purizam je uvršten u nastavne programe svih srednjih škola u Hrvatskoj, što jasno govori o razmjerima tog uvježbavanja danas.

Ustrajni rad na povećanju razlika

S kojih su adresa dolazili najglasniji zahtjevi za čišćenjem jezika?

– S istih adresa s kojih dolaze i danas. Prvenstveno od članova HAZU, pa od kroatista na fakultetima i u institutima, iz odgovarajućih vijeća i povjerenstava pri ministarstvu, zatim iz onih medija koji su nacionalistički orijentirani. I tu je vidljiva direktna veza između purizma i nacionalizma. Na primjer, analiza jezika medija u Hrvatskoj pokazuje da što je neki medij nacionalističkiji, tim je purističkiji jezik u njemu.

Može se, dakle, reći da purizam služi za povećavanje nacionalizma.

– Ujedno služi i za umjetno povećavanje jezičnih razlika između Hrvata i Srba. Vođa purističke jezične politike, kroatist s najvećim utjecajem u HAZU i u ministarstvima, priznaje da već desetljećima radi na povećavanju jezičnih razlika. Opisuje u svojim tekstovima kako je istjerivao riječi koje su uobičajene kod većine hrvatskog naroda samo zato da bi pravio razlike prema jeziku u Srbiji.

S kojom bi jezičnom situacijom bila usporediva razlika između hrvatskog i srpskog jezika?

– Usporediva je s razlikom kakva postoji unutar njemačkog jezika, ili unutar engleskog jezika, ili unutar nizozemskog, ili unutar francuskog ili unutar bilo kojeg drugog jezika koji se u sociolingvistici naziva policentrični jezik.

Kakav je to policentrični jezik?

– To je jezik kojim govori nekoliko nacija u nekoliko država, s prepoznatljivim nacionalno uvjetovanim razlikama. Na primjer, njemačkim jezikom govori i austrijska nacija u Austriji i njemačka nacija u Njemačkoj. Postoje prepoznatljive razlike između austrijske varijante i njemačke varijante, kao što postoje prepoznatljive razlike između američke varijante i britanske varijante engleskog. Te razlike, međutim, ne sprečavaju tečnu komunikaciju između Austrijanaca i Nijemaca, ili Britanaca i Amerikanaca. Zato je riječ o jednom standardnom jeziku koji ima nekoliko centara, otuda i termin policentrični jezik. Isto je i s Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima. Kod njih također postoje razlike po kojima se prepoznaje o kojoj standardnoj varijanti se radi, ali te razlike ne sprečavaju tečnu komunikaciju.

Demokratska jezična politika u SFRJ

Tvrdite da u SFRJ nije postojao jezični unitarizam. Kakva je, dakle, bila jezična politika u SFRJ?

– Istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da se jezična politika bivše Jugoslavije uzima u usporedbi s drugim evropskim državama i danas za uzor. Država je kao država nesumnjivo imala deficite, ja osobno uopće nisam vezana za nju, ali njena jezična politika se ocjenjuje po evropskim mjerilima i danas kao demokratska.

Nakon promjena 1990. identitet Srba u Hrvatskoj definira se i kroz jezik i ćirilično pismo. O kakvom je jeziku tu riječ (u šali znamo reći da je to jezik koji se u Hrvatskoj govorio prije demokratskih promjena)?

– Srbin odrastao u Zagrebu govori kao i prosječan Hrvat odrastao u Zagrebu. Srbin odrastao u Osijeku govori kao i prosječan Hrvat odrastao u Osijeku. Oni se ne razlikuju jezično. Kad usprkos tome predstavnici Srba u Hrvatskoj tvrde da govore drugim, srpskim jezikom, možda time žele osigurati sebi slobodu da im se jezik ne lektorira. Jer Hrvatima se itekako lektorira. Pomalo je apsurdno da čovjek u Hrvatskoj mora tvrditi da govori stranim jezikom kako bi ostvario temeljno pravo na slobodu jezičnog izražavanja i bio siguran da će izbjeći jezičnu cenzuru.

Ako pratite “Novosti”, kako ocjenjujete jezik u njima?

– Glavno je da svaki autor priloga ima slobodu jezičnog izražavanja, dakle da mu nitko ne prepravlja jezično tekst.

Spomenuo sam da se identitet Srba u Hrvatskoj definira i kroz ćirilično pismo.

– Ćirilica ne znači da je riječ o različitom jeziku jer npr. tekst pisan na ruskom jeziku ostaje na ruskom i kad se s ćirilice prebaci na latinicu. A što se tiče identiteta, jednak problem imaju Srbi kao i Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

Kako to mislite?

– Nisu upoznati sa znanstvenim uvidom u temu nacionalnog identiteta. S druge strane, ta tema im je vrlo važna. Na primjer, čim počnu nešto diskutirati o jeziku, vrlo brzo se u diskusiji pojave riječi narod, nacija, identitet. I onda se vidi da misle da ne postoje narodi ako nemaju zasebne jezike. Čak i među domaćim intelektualcima pojavljuje se tvrdnja “svaki narod ima svoj jezik”. A ta tvrdnja je u svjetskoj znanosti odbačena još prije pola stoljeća jer nije točna. Mi kao da se po spoznajama o nastanku naroda i nacija nismo pomakli iz 19. stoljeća, pa prosječni Hrvat, Bošnjak i Crnogorac misli da zato što postoje četiri nacije moraju postojati i četiri jezika, a prosječni Srbin misli da zato što postoji zajednički štokavski jezik, mora postojati i zajednička nacija. A suprotni primjeri naprosto bodu oči, počevši od američke nacije, pa preko austrijske nacije, švicarske nacije, da ne nabrajam dalje, u preko dvije trećine država u svijetu nacionalnost se ne podudara s jezikom. Usput rečeno, vrhunac poistovjećivanja naroda i jezika vezuje se za ime Adolfa Hitlera.

Za naciju je dovoljan zajednički pravni sistem

U domaćoj sredini proširena je tvrdnja da identitet proizlazi iz nacionalne kulture.

– A već od 1960-ih godina imamo niz znanstvenih radova u svijetu koji pokazuju da ljude uopće nije moguće na osnovi kulture razvrstati po nacijama. Ne samo jezik nego ni drugo što se navodi pod kulturom – tradicija, običaji, znanost, umjetnost, religija, tehnička dostignuća, moralne vrijednosti, ponašanje – ništa od toga nije po svojim svojstvima nacionalno specifično. Ljude nije moguće razvrstati u nacije po ponašanju, moralnim vrijednostima, niti po znanosti, tehničkim dosezima, umjetnosti ili religiji. Tradicija i običaji ne podudaraju se s nacionalnim granicama, kao što se ni jezik ne podudara. Pojam nacionalnog identiteta je jednako neupotrebljiv jer ljudi koji imaju istu nacionalnu pripadnost nemaju i isti identitet, nego ostaju individualno različiti. A nacije svejedno postoje, nijednoj naciji nije za postojanje potrebna nekakva samo svoja kultura. I nije joj potrebno da članovi nacije imaju nekakav identitet koji bi im svima bio zajednički, i razlikovao ih od članova drugih nacija. To nije potrebno jer poznato je da, kako navodi Stephen Barbour, za postojanje nacionalnog jedinstva dovoljan je zajednički pravni sistem.

Ovo što sada govorite je politički model nacije naspram kulturološkog modela.

– Da, kao što Sabine Riedel zapaža, red je da se konačno na našim prostorima oduzme začaranost misteriji navodno objektivnih kulturnih vrijednosti nacionalnih zajednica. U domaćoj sredini rado ističu da smo ideju o kulturološkom modelu preuzeli od njemačke nacije koja je oformljena sredinom 19. stoljeća. Ali prešućuju da čak ni njemačka nacija nije predstavnik kulturološkog modela jer pripadnost njemačkoj naciji nezavisna je od materinskog jezika ili od religije. Tako da i njemačka nacija predstavlja primjer političke nacije, kao i austrijska, francuska, britanska, španjolska, švicarska i druge zapadnoevropske nacije. 

U knjizi govorite i o ulozi mitova kod poimanja nacije.

– U domaćoj sredini caruje mit o iskonskom postojanju nacije. Holm Sundhaussen to opisuje kao “paradigmu uspavane ljepotice”. Uspavana ljepotica je nacija. Nju je zla vještica začarala u duboki san, iz kojeg je probuđena tek mnogo stoljeća kasnije – nedirnuta, nepromijenjena i lijepa kao uvijek. Takvo shvaćanje nacije nije nastalo tek 1990-ih godina. I u doba Jugoslavije ja sam učila u osnovnoj školi da su “Hrvati” doselili u sedmom stoljeću na Balkan, a u 19. stoljeću imali su “preporod”. Pa se onda ne moramo čuditi što ljudi podrazumijevaju da su nekako oduvijek postojali “Hrvati”, “Srbi” i druge današnje nacije. A to nije točno. Grupiranje ljudi u današnje nacije započelo je tek u 19. stoljeću. I nije prije toga postojao nekakav etnos ili narod podudaran s budućom nacijom, nije se dakle radilo o “preporodu” ili “ponovnom rađanju nacije” jer, da citiram Sundhaussena, “nije nešto preporođeno ili ponovo rođeno što je već prije postojalo u neko ‘zlatno’ predosmansko doba, nego je napravljeno nešto posve novo”. To jednako vrijedi i za hrvatsku i za srpsku naciju. Ovo moram napomenuti da opet ne krenu nadmetanja tipa “mi Srbi smo oduvijek bili nacija, a vi Hrvati uopće niste prava nacija”. Uostalom, prva nacija na evropskom kontinentu napravljena je tek krajem 18. stoljeća, i to je bila francuska nacija.

Bespotrebna panika oko jezika u EU

Međunarodna zajednica zahtijeva suzbijanje neprijateljstva između Hrvata i Srba. Temi neprijateljstva posvećujete u knjizi jedno poglavlje. 

– Obilježavanje nekoga kao neprijatelja ima već i kod pravljenja nacija toliko važu ulogu da Urs Altermatt navodi “nacije su zajednice koje zbog povijesne zablude vjeruju u zajedničko porijeklo i imaju zajedničkog neprijatelja”. Prikazivanje nekoga kao neprijatelja je presudno jer dovodi do povezivanja vlastite grupe, odnosno dovodi do toga da se ona uopće i formira. Već Sigmund Freud je utvrdio da je “uvijek moguće povezati znatan broj ljudi zajedno u ljubavi dok god se ostavlja neke druge ljude da prime manifestaciju njihove agresivnosti”. Budući da grupu povezuje neprijateljstvo prema onome koga se označilo kao ‘drugog’, ne čudi što se na našim prostorima neprijateljstvo brižljivo uzgaja. Eric Hobsbawm zapaža da “grupe a pogotovo manjine koje žive u konfliktu jedne s drugima često odbijaju približavanje ili gestu tolerancije onih drugih. Zaokruženost njihove netrpeljivosti bez koje se ne bi mogli dalje boriti izgubila bi na konturama. Unutar određenih grupa može čak biti znak političke mudrosti paziti da neprijatelji postoje kako bi se zajedništvo članova grupe učvršćivalo”.

Kroatisti znatno sudjeluju u izgrađivanju slike o postojanju neprijatelja. Pomoću mita o srpskom jezičnom unitarizmu pobrinuli su se da svatko u Hrvatskoj zna tko ima ulogu dežurnog neprijatelja, a njemu zadnjih godina pridružuju i nove. Kako Evropska unija dobiva na aktualnosti, tako se iste metode uzgajanja neprijatelja koje su ranije bile usmjerene prema Beogradu sada pojačano usmjeravaju prema Bruxellesu. Najutjecajniji hrvatski akademici tvrde da će EU nametnuti Hrvatskoj ujednačavanje varijanata. Akademici očekuju od hrvatskog ministarstva da opet dodatno podupre kroatiste jer, kako pišu u novim člancima, “rat za hrvatski jezik na svjetskoj razini nije još dobiven”.

Na koji će način EU riješiti pitanje tzv. SBH jezika u svojoj administraciji kad ovdašnje države jednom budu primljene u Europsku uniju? Recimo, Hrvatska je Srbiji predala prevedene dokumente Unije za pristup Srbije toj asocijaciji.

– Tema “EU i jezik”, preciznije “EU hoće Hrvatima oduzeti jezik” uvijek iznova se medijski lansira, prvenstveno iz redova HAZU. Riječ je u stvari o izmišljenoj temi koja treba skrenuti pažnju sa stvarnih i važnih tema u društvu, npr. nezaposlenosti, kriminala, općeg siromašenja, loše kvalitete školstva. Zanimljivo je kako mase svaki puta podlegnu toj medijskoj manipulaciji, prepuste se pravljenju panike i osjećaju ugroženosti. A HAZU i nadležni političari mogu demonstrirati kako nešto uspješno rade jer, eto, i ovaj puta uspjeli su spasiti hrvatski jezik pred najezdom EU. A tema u stvari ne postoji i nikada nije ni postojala. EU odavno ima pravilnik po kojem automatski postupa kad neka država postaje njena članica, pa kao što ga je primijenila kod prethodnih država članica tako će ga primijeniti i u našem slučaju. Kad već govorimo o ovome, možemo usput reći da uvođenje naziva “hrvatski” među službene jezike EU ništa ne utječe na sociolingvistički utvrdivu činjenicu da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore varijantama zajedničkog policentričnog standardnog jezika.

Ima i slučajeva prevođenja srpskih autora na hrvatski jezik, jedan od zadnjih je knjiga Sime Ćirkovića. Je li to potrebno?

– Kako bih ovo povezala s prethodnim pitanjem, mogu podsjetiti da je Austrija ušla u EU, a da nije uveden naziv “austrijski jezik” među službene jezike EU. A sve je isto kao u našem slučaju. I piscima iz Austrije koji rukopis svoje knjige nude njemačkom izdavaču, događa se da izdavač predloži prilagođavanje rukopisa njemačkoj varijanti da bi ga njemački čitatelji osjećali kao jezik svoje sredine. To može pomoći većem komercijalnom uspjehu u Njemačkoj. Još jedan primjer: od njemačke glumice kad prihvati ulogu u austrijskoj televizijskoj seriji traži se da prilagodi svoj izgovor i svoj vokabular austrijskoj varijanti. Kod takvih primjera, kao i kod onog koji vi spominjete, ne radi se o “prevođenju” jer svrha prevođenja je postizanje razumijevanja, a u navedenim primjerima razumjelo bi se i u izvornoj verziji. Riječ je o prilagođavanju jezika varijantskim posebnostima.

Škole kao sredstvo državne politike

U Hrvatskoj imamo škole na talijanskom, mađarskom ili češkom jeziku. Samo se pravi problem sa srpskim školama u istočnoj Slavoniji. Zašto?

– Pa talijanski, mađarski i češki zaista jesu strani jezici. To je lako dokazati: obrati vam se, recimo, neki turist na Jadranu na talijanskom, mađarskom ili češkom, i vi nećete moći razgovarati s njim ako te jezike niste učili kao strane. Nasuprot tome, možete razgovarati s Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima bez prethodnog učenja stranih jezika. Inozemni autori nazivaju jezičnim apartheidom kad se učenike Hrvate, Srbe i Bošnjake u ime navodno različitih jezika razdvaja u zasebne škole ili razrede. Trebali bi ići zajedno u školu, ali preduvjet je da udžbenici povijesti prestanu služiti uzgajanju nacionalnih mitova i da počnu prenositi znanstveno utvrđene činjenice. Ovo kako je sada, postoji nekakva hrvatska istina, srpska istina itd. Međutim, istina nije nacionalna, nego je moguć objektivan uvid u istinu, i njega bi trebalo staviti u udžbenike povijesti i u udžbenike jezika.

Vidimo iz vaše biografije da ste zadnjih petnaestak godina radili na fakultetima u Njemačkoj. Znači li to da ovdašnja akademska zajednica ima nekih problema s prihvaćanjem vaših shvaćanja jezika i njegove primjene? Naime, ima li na našim fakultetima mjesta za nenacionalističko shvaćanje jezičnih problema?

– Pa evo, sad smo baš govorili kako domaći udžbenici iz povijesti i jezika potpuno zakazuju. A znamo da se nitko ne rađa sa znanjem, nego ide u školu i uči iz udžbenika. To znači da su za mizerno stanje u diskusijama oko jezika i oko nacija odgovorni učitelji na školama, a još veću odgovornost imaju fakultetski profesori jer oni obrazuju učitelje i pišu udžbenike. Među fakultetskim profesorima kroatistike u Hrvatskoj nema nijednog koji bi barem pokušao prenositi nenacionalističko shvaćanje jezika. Dakle, nema nijednog koji bi se potrudio biti objektivan i koji bi odgovorno radio svoj posao. U Hrvatskoj se, kao i u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, primjenjuje ono što Elie Kedourie naziva nacionalističko shvaćanje školskog sistema, prema kojem “svrha obrazovanja nije prenositi znanja, ustaljene spoznaje i metode izumljene u društvu zbog bavljenja općim interesima; svrha obrazovanja je sasvim politička – potčiniti volju mladih ljudi volji nacije. Škole su sredstvo državne politike poput vojske, policije i državnih financija. Svrha takvog školovanja je okupirati mozgove ljubavlju prema državi, i stoga je ono što se uči i kako se uči, što se potiskuje i što se mijenja stvar državne politike”.