Kad banke imaju posljednju riječ

Lijepo nas je navukla Vlada na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor: o rebalansu proračuna govorilo se proteklih dana gotovo koliko i o, recimo, turizmu prethodnih tjedana, e da bi medijski i ekonomsko-stručni kor zatim jednoglasno zaključio kako se od svega najavljivanog i očekivanog pospremanja nije dogodilo – baš ništa. Nije čak niti iole preciznije razjašnjeno koliki bi mogao biti konačni ovogodišnji minus u državnom budžetu; nagađanja se kreću u rasponu između osam i pol i 14 milijardi kuna. Pustimo sad što “još nisu poznati svi detalji”, jer je u globalu tu očito baš sve.

U osnovi, i bez priznanja Vladinih eksperata te savjetnika, mahom iz krugova poslodavaca, znamo da je tih preko nekoliko milijardica trebalo biti nadoknađeno svojevrsnim prelijevanjem iz šupljeg u prazno… Strateško pokretanje domaće ekonomije nikome u Vladi nije ozbiljno na pameti, s izuzetkom onih koji pod time podrazumijevaju nova pogodovanja kapitalu i notorni gospodarski rast nauštrb životnog standarda naroda, inače se ne bi ni doveli u poziciju da licitiraju vatrogasnim mjerama koje po osnovnim karakteristikama možemo ugrubo podijeliti na dva skupa, jedan skuplji od drugoga.

Rebalans koji to nije

Prvo, dakle, riječ je bila o porezu kojim bi se banke – odreda strane, ali svejedno – morale odreći malenog dijela svojega pregolemog profita što ga crpe iz džepova iscrpljenih građana Hrvatske. Mnogi su na to, međutim, graknuli kako će banke tad učiniti sve da višim kamatama na kredite i drugim hladnim oružjem nadoknade gubitak od istoga toga građanstva, pa smo na istom. Tako i jest, budući da banke ovdje imaju posljednju riječ, i da im nije niti na kraj pameti da popuste. Po njima se ravna i guverner HNB-a, pa se nemamo razloga čuditi taktiziranju ministara.

Bezočno je stoga cinična opaska jednog od glasnijih zagovornika bankovnog sektora koji veli da banke ne treba dirati jer je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koje tokom lanjske globalne krize nisu trebale javnim novcem reanimirati banke što posluju na njezinu tržištu, da se osove na noge poslije kraha što je zbog pohlepe zadesio čitav taj poslovni svijet. Ta, zar ne pamtimo da smo već jednom sanirali te banke, a one su iz Hrvatske istodobno odnijele oko 40 milijardi kuna zarade! Potom su čelni ljudi tih banaka baš prošle godine između sebe podijelili preko 30 milijuna kuna bonusa…

A drugo spomenuto, naime, jesu metode kojima ne bi banke izvlačile od građana ono što Vlada uzme njima, nego bi to učinila direktno Vlada. To u praksi znači rezanje mirovina, plaća iz proračuna, raznih socijalnih subvencija i drugoga, uz povećavanje PDV-a i trošarina na ovo i ono, npr. benzin i cigarete. E, ni to nije bilo moguće, ne zato što bi Vladu krasio naročito profinjen socijalni osjećaj, nego zbog toga što je netalasanje po socijali idućih pola godine njezino jedino jamstvo da ljudi neće tako lako masovno izaći na ulice i zatražiti njezin uzmak prije redovnih izbora.

Utoliko smo dobili rebalans proračuna bez ikakve drastične mjere, rebalans koji to u suštini nije. Naravno, dalje se opet nameće pitanje o onome deficitu što poput kostura u ormaru klepeće po Banskim dvorima. E, tu se već dogodilo nešto novo, i to je zapravo jedina relativna novost što nam je implicite predočena kroz tzv. rebalans. Onako kao što je to višekratno činjeno u posljednjih nekoliko godina, ministar financija Ivan Šuker jednog će nas skorog dana ponovno trijumfalno obavijestiti da je u bijelomu svijetu iskamčio novi obilati kredit po iznimno povoljnim uvjetima.

Rasprodaja obiteljske srebrnine

Nakon toga, čut ćemo još i uvjeravanje kako to znači da kreditori i dalje osobito cijene Hrvatsku i njezinu ekonomsku stabilnost, jer u protivnom ne bismo dobili tako ganutljivo dobru financijsku injekciju… Nama zatim preostaje samo da se prisjetimo razloga gore spomenutog kraha bankarskog sektora u svijetu: kreditirali su koga nisu smjeli, namećući potrošačke potrebe preko svake mjere, a onda su propali skupa s dužnicima. Ipak, potonji su dio svojih vrijednosti bili pohranili u zajedničke, državne blagajne, pa se na koncu imalo otkuda zahvatiti u ime oporavka banaka.

Spasit će se državni budžet, znači, spasit će se HDZ do izbora i banke u Hrvatskoj općenito, no za vrat ćemo dobiti novo zaduženje kako bismo pokrpali navodnu potrošnju bez pokrića. Prodat će se i nešto manjinskoga državnog udjela u poduzećima, a preostatak tzv. obiteljske srebrnine zazvečat će posljednji put u javnom vlasništvu, i minus ćemo jednostavno opet prebaciti u sljedeću godinu, desetljeće, epohu. A rezanje javne potrošnje fasovat ćemo, bez obzira na to, poslije izbora, bilo da na vlasti ostanu isti ili da tamo zasjedne njihova najveća stranačko-tržišna konkurencija.