Kutlinih jedanaest

Ljubaznošću gospodina Bode Hombacha izviješteni smo da hrvatski oligarsi nisu isprepleteni s političkom moći u našoj zemlji. To je najbolja ozbiljna informacija koju smo čuli nakon vijesti da je Simona Gotovac riješila bolne  probleme s potkožnim prištom, bolja od najave da Ava Karabatić želi snimiti duet s Ekremom Jevrićem Gospodom, autorom mengahita Kuća-poso, koji žari i pali od Kanade i Mahnhattana do Gusinja i Ličke Kaldrme.

Spoznaja gospodina Hombacha mora ispuniti radošću srca svih ljudi koji dobro misle našoj mladoj demokraciji.

Zadnji šef Juge

Bodu ne treba posebno predstavljati. Bio je koordinator Pakta o stabilnosti, što znači da je de facto bio zadnji šef Jugoslavije nakon Stipe Mesića, koji je tamo kotirao samo de jure. Hombach je aktualni šef njemačke izdavačke kuće WAZ, koja u Hrvatskoj drži pola Europapress holdinga (Globus, Jutarnji list itd.) a iz Srbije (Rumunjske i ostatka Balkana) bježe glavom bez obzira, jer se WAZ tamo uortačio s opakim ljudima koji se zovu Milan Beko i Stanko Subotić.

To su veoma gadni momci, prijeke naravi i prevrtljive ćudi, pa ako s njima poslujete teško možete reći pleasure is mine. Za Beka neki misle da je pobožan jer gleda u križ, ali mnogi vjeruju da to nije realističan pogled na stvari. Realističan pogled nam je, kako smo rekli, podastro gospodin Hombach.

– U nekim zemljama nema fer tržišnog natjecanja. Uska isprepletenost oligarha i političke moći truje tržište. To se ne odnosi na Hrvatsku – rekao je Hombach novinarima Jutarnjeg lista.

Njegov iskaz podupiru brojne, kao stijena tvrde činjenice. Na našem, kao dren zdravom tržištu naime – uopće nema oligarha. Oni tu ne postoje i nikad nisu postojali. Umjesto njih, Hrvatsku nastanjuju bića zvana tajkuni. Riječ tajkun potječe od japanske riječi taikun (??), što znači “veliki gospodar”, a naziv je bio korišten i za šogune. U Hrvatsku ga je početkom devedesetih implementirao, po svoj prilici, Denis Kuljiš, zaluđen buishidom – japanskim kodeksom samuraja – i naziv je zaživio, kao i termin “Domovinski rat”, kojega je u Hrvatsku – iz Rusije – pelcovao uz pomoć bit će Marka Grčića.

A u Rusiji, gdje je vođena prva prava “otečestvena vojna”, uspostavljeni su oligarsi ili magnati. Rusi su, opet, izraz posudili od Engleza, kako bi opisali stvarno postojeća bića koja u kratkom vremenu steknu velika bogatstva na  čudesan i neobjašnjiv način, pa onda kasnije uvijek papagajski ponavljaju: nemojte me pitati samo za prvi milijun.

To kod nas iskreno kaže Luka Rajić, a Miroslav Kutle – s kojim je stvarno zadovoljstvo ne poslovati – ne dozvoljava da ga novinari pitaju ni za zadnji. On, naime, novinarima ne dozvoljava nikakva pitanja, o njemu se rijetko piše, a sve to može i zato jer je, kako pričaju zli jezici, vlasnik solidne četvrtine hrvatskih medija.

Ročište svakih 7 godina

A namjere su mu još ozbiljnije, kao u kakvog solidnog prosca, i pojačane činjenicom da je Kutle jako nevin. Protiv njega, hrvatska država u prošlom je stoljeću pokrenula samo 11 kaznenih progona. To je velik broj, naročito ako znamo da su križari poduzeli samo 9 križarskih ratova protiv nevjernika, a da je banda George Clooneya sa 11 članova izvodila čuda. A Kutlinih 11 – ćorak. Tko god misli da se ti procesi ne završavaju zato što se ročišta protiv Kutle zakazuju svake prestupne godine, taj grdno griješi. Ona se, naime, zakazuju rjeđe. Predsjednik splitskog Županijskog suda Ante Perkušić priznao je Branku Hrvatinu, predsjedniku Vrhovnog suda, da se postupak protiv Kutle i drugih na Općinskom sudu u Splitu (za kaznena djela na štetu Dalme) vodi u etapama od po sedam godina. Optužnica je podignuta 2002. a prva rasprava održana tek 14. 9. 2009. godine!

U tom je smislu gospodin Miroslav Kutle neviniji od svetog Alojzija iz Gonzage, nebeskog zaštitnika muškog djevičanstva, i u tom smislu gospodin Hombach – opet – ima puno pravo.

Kutlini navodni poslovni ortaci nisu manje nevini od njega. Nikica Jelavić,  najveći financijski stručnjak ikad potekao sa Srednjaka, od neki dan je i pravomoćno nevin za ubojstvo Zorana Dominija i par beznačajnih atentata u kojima je bio optužen da nije koristio stvari teže od mitraljeza. Jelavić je za dugotrajnog suđenja zaprijetio jednom poznatom novinaru: “pazi šta snimaš, jer ću ti ja za šest mjeseci biti gazda”. Jelavić, naime, poput Kutle ima medijske ambicije – jer ima li išta prirodnije od činjenice da neki moćan financijski stručnjak želi steći i društveni ugled i moć? To ne možete ako mediji pišu protiv vas. A ako su mediji vaši – onda se nameće dosta logičan zaključak,  da će vaša slika u javnosti naglo zablistati!

Jelavićev, pak, poslovni ortak Zoran Pripuz, također je – još odavno – pravomoćno oslobođen od optužbi za sudjelovanje u “zločinačkoj organizaciji”. Pripuz i Jelavić osnovali su svojedobno pogrebno poduzeće Palma. No, smrt očito nije njihov posao, pa su se povukli i biznis sa mrtvačkim sanducima ostavili mlađima. Sad su se specijalizirali za nadzemne radove – oblasti visokogradnja – pa kruže oko rotora i medija.

Pomoć siromahu

U medijskom biznisu vrti se još jedan poslovni čovjek sličnog profila. Zove se Mićo Carić, i nije zli oligarh, nego mecena i filantrop. Voli se družiti s ljudima iz medija, karizmatičan je i s njim je navodno jako zabavno u društvu pa su soareje s Carićem navodno pitanje časti u zagrebačkim medijskim krugovima. Osim ove gospode, veliki utjecaj na medije u Hrvatskoj ima i Ivica Todorić. Za razliku od srpsko-rumunjskih oligarha, od kojih poštenjačina Hombach bježi glavom bez obzira, čovjek je dibidus siromašan. Na ovom mjestu već smo jednom citirali njegovu najčuveniju izjavu iz studenog 2000. : “Da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem…”

Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kad ne bi pomogla sirotu, makar i na svoju sramotu. Pisci  na primjer – ta bahata i neobuzdana skupina silnika i milijunaša – Ivici Todoriću na svakih 100 kuna od cijene knjige, ostavi samo po 60-ak – da čovjek ne skapa od gladi – dok mali novinski izdavači, ta vječno nezadovoljna plutokratska stoka koja bi samo bančila – dadu Todoriću i po 3 tisuće kuna za svaku županiju, kad im list prvi put ugleda svjetlo dana! Da ih lijepo izreklamira. I on to i čini, jer je lijepo odgojen, ima ljubičastu kravatu i ne želi srasti s političkom moći, kad to već ona želi s njim…

U takvoj zemlji Bodo Hombach, dakako, ne može vidjeti problem s isprepletenošću oligarha i političke elite, jer ni jednog ni drugog  – nema. A ono čega nema ne može ni biti isprepleteno, pa ćemo u  istinoljubivim Bodinim  tvrdnjama uživati još jako, jako dugo, kako i priliči bajkama koje Bodo, očito, neobuzdano i silno voli pripovijedati. A njegov najveći narativni dar leži u činjenici da ih uspijeva prodati i sasvim odraslim ljudima – on je nešto kao nova verzija Ivane Brlić Mažuranić, i hvala mu na tome jer nas je baš lijepo zabavio.