Motel koji nestaje

Sava je podijelila Zagreb na lijevi i desni. Desni je, kao što znamo, nov i moderan, lijevi star i konzervativan. U lijevom Zagrebu je željeznički kolodvor, u desnom aerodrom, ali i motel-hotel “Zagreb”.

Još jedna moja uspomena odlazi na drugu stranu: hotel “Zagreb”, koji se smjestio pored jezera Bundek, uskoro će nestati, kao što nestaju kuća po kuća, dvorište po dvorište, pumpa po pumpa obližnjeg naselja Otok. I hoteli, eto, imaju svoj vijek trajanja.

“Zagreb” je izgrađivan davnih šezdesetih godina, “čak tamo preko Save”, gdje su kravice pasle travicu, a psi zavijali do duboko u noć. Motel je uređivan i pregrađivan, nešto mu se dodalo, nešto oduzelo, jedno vrijeme u njemu je bio smješten duty free shop, pa poslije nestao, a onda je prerastao i registriran je kao hotel.

“Zagreb” je bio omiljeno sastajalište šofera dugih pruga, na njihovim kamionima sricali smo strane riječi i imena mjesta gdje nas život nikad neće odvesti. Ne znam što su prevozili, ali od njih ste mogli kupiti viski, kavu, kožne jakne, traperice, čak i devize čiji su kurs oni određivali. Mogli ste naručiti i dijelove za auto, kosilice, alate koji su bili deficitarna roba. Ako vam ne donese šofer s kojim ste dogovorili, donijet će vam njegov kolega: riječ je riječ! Isplata je vršena bez računa i garantnih listova, a po sistemu roba-novac.

Ja sam uglavnom kupovao viski, koji je bio jeftiniji i od naše loze ili šljivovice, a gordo je zvučao. Daleki svjetovi slali su nam svoje poruke preko stvari, i to je najuzbudljivija povijest jednog vremena koje je ludovalo za predmetima iz inozemstva. U motelu su se šoferi sastajali, upoznavali i upozoravali jedni druge o uvjetima na cesti, zaobilaznicama, prijekim putevima, graničnim prijelazima. Carinicima ovakvim ili onakvim.

U motel su dolazili i ljubavni parovi, tu su muževi varali svoje žene, ali im ni one nisu ostajale dužne: jer ako svi muškarci varaju svoje žene, to znači da i sve žene moraju sudjelovati u tome. Tu se nameće pitanje, zašto su muževi toliko ljubomorni? Zato što imaju ružna iskustva s tuđim ženama! Ako ste u motelu sreli neku svoju prijateljicu, budite sigurni da nije došla bez razloga.

U početku, uz motel su bili postavljeni bungalovi, tako da ste mogli neprimjetno ući, zbog čega ste im poklanjali raskoš dvorca iz 1001 noći. Tu su navraćali direktori sa svojim sekretaricama, službenice sa svojim simpatijama, prostitutke sa svojim klijentima, uvijek ima mnogo žena koje nisu rasule nježnosti. Da, dolazile su i studentice, jer odavno se zna da za sve postoji prvi puta. Zahvaljujući ovom motelu, svatko od njih imao je osjećanje da vara život i da je nadmudrio sudbinu. Poznato je da svaka žena ima po jednu prvu ljubav, za uspomenu i dugo sjećanje, za kajanje i uzdisanje, za bolje razumijevanje poezije i muzike. Prijevara se oduvijek tretirala kao kućni pokret otpora. Nepisano pravilo je bilo, prije nego iziđete iz sobe, pokucajte na vrata, jer nikad niste znali koga sve možete sresti u hodniku, i što tu traži i radi.

U tom su motelu kartaši ugovarali partije pokera, neuspjeli koliko je uspeh odmakao ispred njih, drugovi se opuštali, pa šetali kraj Bundeka lakih 40 kilometara na sat, a pijanci pokušavali utvrditi koliko kasne za svojim životom. U patini ovog motela nalazi se nešto i od moje sudbine, baš kao što u poznoj ljepoti svih žena treba tražiti i nalaziti tragove onih koji su ih nekad obožavali.

Stara je istina, da kad se poljupci siju, pljuske se žanju. Dogodilo se jednom, da je iz pravca recepcije u restoran ušla lijepo odjevena žena. Bila je u besprijekornom stanju, kao tek odštampana novčanica. Ništa nije pitala, samo je prišla paru koji je sjedio u jednom uglu, i muškarcu odvalila takvu pljusku da je i konobara zaboljelo.

– To je tvoj službeni put! – rekla je i brzim koracima, preko terase, izašla iz motela.

Nas, noćne ptice, kod motela je redovito dočekivala policijska ophodnja, pa smo morali puhati u balone. Moj je “spaček” skakutao po cesti, svaki far bacao je svjetlo na drugu stranu; jedan je osvjetljavao jarak uz cestu a drugi grane. Morao sam odgovarati policajcu na mnoga pitanja da bih zadovoljio njihovu znatiželju:

– Jeste li popili?

– Samo dvije loze!

– Mnogo?!

– Za vas mnogo, za mene malo.

Moja dozvola redovito je bila osuđena na tri mjeseca strogog zatvora u nekoj od željeznih ladica ondašnje policije. I sjetivši se malignog osmijeha masnokosog referenta, shvaćao sam da će dozvola s mojom slikom teško izići iz te samice…

I eto, taj će hotel uskoro biti srušen. Volio bih, a možda mi se to samo tako čini, da se to zauvijek ruši još jedan dio ovog svijeta, koji više nikad nećemo nazvati svojim.