Od Jadrana do Kitaja

Ne tako davno, u doba optimizma i kulta rada, na ovom našem euroazijskom otoku vidjela se cjelina, kontinuitet ozarenih i preplanulih radnih ljudi s pjesmom na usnama i lopatama u rukama kako kopaju put u bolju budućnost, kao metro prema futurizmu, od Jadrana do Kitaja.

Od Jadrana do Kitaja/slobode nam sunce sja/to su naših ruku djela/da nam živi, živi rad/ da živi rad.

Nisam siguran kad sam prvi put čuo ove stihove, ali porozno sjećanje pripisuje ih pouzdanom pripovjedaču moga djetinjstva, djedu, radoholičaru i praktičnom katoliku kojega komunisti nikad nisu dirali na njegovoj istaknutoj funkciji upravitelja munjare u malom gradu.

Sjećam se da sam pitao: “Što je to Kitaj?”

“Kina”, reče deda Ferdo.

Kina je bila nešto daleko i drukčije, rižooko i žuto, tada, a Kitaj je bio nešto još dalje, najdalje. Kitaj je zvučao kao ime čarobne planine iz ruske bajke i kao kraj svijeta na koji se još može stati s obje noge, na rub ploče – dalje je Crno more, Mrtvo more, sva mora strašnih imena, možda i pogled odozgo na slonove što drže zemaljsku ploču na glavi, nisam više siguran, sjećanja se upisuju i kvare prisjećanjima. Kitaj je bio taman i tajnovit kao utroba kita iz koje se samo Pinokio spasio, a Pinokio laže, to znamo i kada imamo malo godina – deda Ferdo je umro kada mi je bilo friško navršenih pet.

Do danas nisam u sebi poravnao taj Kitaj i tu Kinu, a ove situacije iz mladih dana sam se sjetio nedavno, kada sam u Kini upoznao slovensku lektoricu za kitajski, Nataliju.

Ne samo, za mene mitski, Kitaj nego i realna Kina je bila i ostala nešto daleko, bez obzira na smanjivanje i globalno poseljačivanje svijeta, pa nikada nisam ni pomislio da bih se mogao tamo zadesiti, tim prije što i nisam neki putnik. Bliži mi je Kant u svojim švicarski preciznim šetnjama Kalinjingradom nego Magellan u lutanju prema zapadu, po vodi na kojoj ni tragovi ne ostaju – a obojica daleko.

Kraći marš do 38. paralele

I tako se, unatoč svemu, zadesim u Kini. No, koliko je Kina stvarno daleko, psihološki sam shvatio tek na povratku. Pri dolasku letom Beč-Peking, koji traje 10 sati i, kao i svaki let, teleportira u novo vrijeme i prostor uskraćujući putovanje.

Kao i uvijek u avionu, osjećao sam se savršeno opušteno. Jer kada si u avionu, sve je u Božjim rukama, pa makar ne vjerovao u Dotičnoga, nema razloga za nemir, apaurin ili paniku. Brzinom od cca 800 kilometara na sat, Boeingom 767 toliko velikim da sam se pitao može li uopće poletjeti: koja to krila i koji mlazovi nose tu ogromnu aluminijsku utrobu punjenu motorima, sjedalima i ljudima?, letjeli smo u susret svom prvom ozbiljnom jet lagu Damir Karakaš, u daljem tekstu Ping, Renato Baretić, u daljem tekstu Pong, i ja, u daljem tekstu pripovjedni subjekt.

Ping nije bio tako opušten, pa sam primijetio, negdje iznad uralskog praga Azije: “Jesi li vidio, zagovnalo se s Korejama? To je kineska interesna sfera, neće baš moći ostati suzdržani…”.

“Neće nas valjda mobilizirati?!”, rekao je Ping s užasom u očima, a ja sam se nasmijao zamišljajući nas trojicu kako zajedno s 3.000.000 kineskih vojnika marširamo… samo dokle? Do Pyongyanga ili Seula, grada ekrana, kako su mi ga opisali, ili možda do 38. granične paralele? Kineski gradovi i društvo puno više i sve više sliče Seulu, a Pyongyang je pak formalno komunistički, poput Kine. Bi li prevladala forma ili sadržaj? Odgovor je, mislim: prevladali bi Ameri. Marširali bi mi do 38. paralele, da se uspostavi balans snaga sa SAD-om. Iscrpljena DNR Koreja će se jednog dana, nagađam, samo izvrnuti Kini u ruke. Neka to ipak ne bude idućih šest dana.

Uvjeren da će Koreje ipak biti pametne i opušten kao uspješan detant, uživao sam u letećem prisjećanju zaboravljene geografije, kiševsko-štajnerovskih bijelih veduta koje mitski zveckaju, kao čelik i kao led: Čeljabinsk, Jekaterinburg, pa veliko ništa što se gradova tiče, tajga i stepa, Siiibiiir, onda Omsk, pa opet prostranstva Sibira skrivenog u noći, taj-ga, taj-ga lupa ritam transsibirska željeznica, Irkutsk, Novosibirsk, južno po meridijanu je Indija, pa preko Altaja na kojemu drevna plemena još trguju konjima i tjeraju velika stada do klaonica, znam to, čitao sam Jaromira Štětinu, genijalnog češkog novinara i pisca Divljeg istoka. Stepe Mongolije, ocean trave, šatori i kopita, pustinje, najsušnije područje svijeta, točka najudaljenija od svih mora, Ulan Bator, Gobi koji šalje vjetrom i žutom kišom svoj pijesak do Pekinga… Ta je imena pokazivala karta leta na ekranu ugrađenom u sjedalo ispred mene, a mi smo bili u noći, ništa nismo od toga vidjeli, jedna kamera aviona pokazivala je mrak ispod nas, a druga zvijezde iznad nas. No, ni na 10 kilometara visine zvijezde nisu ništa bliže, samo ih je više, puno. Kineski puno.

Mao obolio od jet laga

Koliko je Kina daleko, rekoh, dokučio sam tek u povratku, jer kada smo s istoka doletjeli iznad Moskve, do koje su iz Europe jedva Napoleon i Hitler pogurani milijunima budućih leševa prodrli, i tu stali, kao da su došli na rub svijeta – osjećao sam se kao kod kuće. Na bečkom aerodromu, koji nam se tada učinio kao komad rodne grude, ili plohe, Ping je rekao: “Čini mi se da bih sada mogao preko ovog aerodroma pa do Zagreba pješice.” Dijelili smo dojam, kao i dojam da, nakon novog jet laga koji je legao na onaj prvi, tek ovlaš probavljen, sati može biti bilokoliko. To su potvrđivali i satovi s Maovom slikom kojima smo se nakitili kao nekada šverceri iz Trsta, a na kojima sekunde odbrojava Maova lijeva ruka: svaki je pokazivao neko svoje vrijeme. Bit će da je do tog nesklada došlo zato što su to satovi na navijanje, a navijanje satova je već zaboravljena radnja, pa onda zato što Kinezi proizvode puno, ali kontrola kvalitete im nije najvažnija instanca u proizvodnom procesu, škart bez problema utope na domaćem tržištu. Konačno, možda je i Mao obolio od jet laga.

Eh, pa sada, kad smo se već vratili na aerodrom Beča, da ponovim: daleka je Kina. Dalekina. Kao nekakva balerina od tate harlekina od porculana. Porculan je kineska izmišljotina, kao i tjestenina, i da ju nije do Europe donio Talijan s Korčule nego Hrvat, bila bi danas valjda hrvatski brand, kolikogod bi lijepo bilo da je Marco bio Hrvat Marko. Kinezi uglavnom ne znaju da je rodna Korčula Marca Pola danas u Hrvatskoj, kao što znaju da je struju izmislio T. A. Edison – tu smo ih oštro demantirali – a ne Tesla, Ličanin kao i Ping. To za Korčulu i Teslu smo rekli i šefu kabineta međunarodne suradnje Yangu Xueyiju koji nas je ljubazno pozvao nakon održanog predavanja i predstavljanja studentima kroatistike – koji su za goste iz Kolodije, kako oni zovu Hrvatsku, otpjevali i “Cesaricu” – na ručak, zajedno s ekipom našeg Veleposlanstva. Inače, izdavačka kuća pri tom pekinškom sveučilištu dnevno troši 100 tona papira za svoja izdanja. Na kineski su s hrvatskog od 1991. godine prevedeni Franjo Tuđman s “Bespućima povijesne zbiljnosti” (nisam uspio doznati kako se to prevodi na kineski i, nedavno, roman Mire Gavrana “Kako smo lomili noge”. Kraj popisa.

Pjesma i svađanje

Moj prvi Kinez u životu, nešto prije Bruce Leeja, bio je Čin Lao, kuhar iz stripova o Kitu Telleru. Pitali smo Petra Penga, kineskog kroatista i neviđeno ljubaznog i strpljivog čovjeka, što znači Čin Lao? Rekao je ništa, ali ja znam da može značiti svašta, jer tako je to u kineskom. Recimo, sreo sam prevoditeljicu s engleskog, mislim da mi se nije predstavila, ali imala je lijepe oči i rekla da se njezin sin zove Tong Tong, a to znači Moje Oči. Mali stvarno ima divne oči, vidio sam mu fotke na maminom mobitelu. Općenito su kineski klinci preslatki. Petrovo, pak, kinesko ime koje sam zaboravio – on, naime, kao i svi studenti kroatistike tijekom studiranja dobiva hrvatsko “radno ime” – u prijevodu je nešto kao Napredak i Uspjeh. Predložio sam Nataši Veinović, u daljem tekstu Ling, vrijednoj lektorici koja stvarno radi svoj posao gdje god joj se lektorat nađe, da studenti dobiju imena Damir, Renato i Kruno. 

“He-he, on bi to kao akciju usvoji delfina ili šišmiša. Usvoji Kineza i daj mu ime”, rekao je Renato Pong i cerekao se gledajući me u oči i likujući.

Ling je rekla: “Pa kako da im mijenjam imena na drugoj godini, jesi normalan?”

Vjerojatno sam nešto rekao u svoju obranu, ali ne znam više što, sigurno nije bilo pametno, sigurno je bilo od jet laga.

No, poenta ove priče jest razlika u jezicima, sistemima, neprevodivosti. U tome da riječi kineskog u zapadnjačkim ustima mogu značiti svašta, jer sve ovisi o fonetici, o izgovoru visine tona. Sluhist, ulični muzikaš i svjetski putnik Ping najodvažnije se upustio u avanturu elementarnog ovladavanja kineskim. Ljudi su mu se, onako visokom, mršavom i namrgođenom, smijali i srdačno s njim razgovarali. Čak se dolazili i slikati, a to je čast koju Pong, Ling i ja nismo dočekali. Ali, zašto su mu se smijali, nismo do danas doznali. Kineski je jezik koji zvuči kao pjevanje i svađanje istovremeno. Kineski ostavlja posljedice.

Ptičji urlik

Posljedice kineskog, barem po meni – Ping, Pong i Ling mi nisu povjerovali – dobro su se i glasno čule ujutro. Jutro smo znali Pong i ja dočekivati na balkonu apartmana studentskog kampusa koji nam je lektorica Ling ljubazno ustupila, odselivši na nekoliko dana. Naime, za gostovanje nas trojice na Odsjeku za hrvatski jezik na Školi za europske jezike i kulturu Pekinškog sveučilišta za strane studije, na poziv rektora Ding Chaoa, nije bilo novaca u hrvatskim fondovima ni za dnevnice ni za smještaj, ali možda će, možda rekoh, jer u prvi mah naše Minkulture je odbilo čak i put financijski pokriti, put ipak biti pokriven HDP-u. Tako smo za svoj račun pronosili slavu hrvatske književnosti i kulture. Domovino, hvala ti još jednom, a posebno Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu znanosti koja su nam, svi odreda i uredno, udijelili odbijenice.

Stojimo tako Pong i ja na balkonu studentskog kampusa, slobodno fantaziramo na random teme, čvrsto obrgljeni svaki sa svojim jet lagom, s cigaretom u zubima. U Kini se barem pušiti može svagdje, upravo je u tijeku kampanja ukidanja pušenja u bolnicama, kaže jedan naš site. Doduše, na aerodromu se ne puši, ni u taksijima, ni na Kineskom zidu, vjerovali ili ne. Ipak, nešto mi govori da bi se na Zidu našlo mjesta gdje se u miru može zapaliti.

Stojimo, dakle, i dalje nas dvojica, vrijeme tik-taka – Ping se već snašao i zaspao, on ustaje kada mi legnemo, oko pet-šest ujutro, piše u miru ako mi već legnemo, pa opet legne – a mi pušimo, pijuckamo odlično Tsing Tao pivo koje su Nijemci tamo implementirali, ja potegnem i koju Pingovu genijalnu ličku rakiju, piljimo u mrak. Nema svjetla na drugim prozorima, vrijedni Kinezi rano ustaju, mi smo jedina jet-legija. Pomalo histerično se cerekamo, oči nam nabrekle, pršte iz glave kao prozori na podmornici, samo ih očni živac drži na uzici mozga, umorni smo, slomljeni i besani.

Sviće. Na istoku istoka. Iz krošnji kreću ptice. Puno ih je, a nevidljive. Zbog mraka i krošnji nevidljive, mislio sam prvo. Ali ni poslije, u sparnom danu dopunjenom smogom i pomisli na trope, na sfumato nebu ih nisam vidio ili ono što sam vidio nisam uspio povezati s onime što sam čuo, jer ptice su obično manja pernata stvorenja visoke tjelesne temperature čije srce brzo kuca.

Glasovi, glasine, urlikanja, krici i šaputanja, kreštanja, sve to što proizvode razglasni aparati ptica u Kini, ti auto alarmi, zvukovi koje mogu proizvesti samo fantastična bića kostimirana u perje, s kožnim krilima, gadnim pandžama i razornim nazubljenim kljunovima, evolucijski potomci dinosaurusa nas okružuju. Pridružuju im se, pretpostavljam, i neka buljooka stvorenjca poput nas dvojice tada tamo, samo simpatičnog šarenog lepezastog repa i prodornog glasa koji podriva vjeru u racionalizam.

Normabel i apaurin

Pored nevidljivih kineskih ptica klepetanje rode koje tako podsjeća na brzu pojedinačnu paljbu i rat zvuči kao uspavanka bebi na Božić… Sve nas je to zaticalo tamo, na balkonu, kao derivat slomljenosti, nemoćne da se skrijemo u san, pa pratilo i u krevet, pa s druge strane jastuka…

Ja tvrdim da ti glasovi nisu slučajni, da imaju veze s kineskim jezikom, da pijetlovi drukčije kukuriču u Hrvatskoj i duuduuudlaju u Engleskoj, da ptice u Kini slušaju ljude, da ljudi u Kini slušaju ptice, jer pa gdje će ako ne u zemlji koja je ponajčešće spominjala harmoniju kao načelo i, općenit,o politički diskurs približila bajkovitom, Carstvima Nebesa i Zemalja, Carevima svih boja… I još nešto tvrdim: da ptice tamo slušaju ptice, kao i svagdje, da postoje memovi kojima se melodije prenose, da su ptičje pjesme i glasanja dio kulture, ptičje kulture. I da je kultura ždralova što prelijeću Himalaju ili vrabaca iz haikua ili lastavica i njihovih gnijezda ili pataka, posebno pekinških pataka, ovdje sasvim drugačija od kulture naših istih vrsta. Ukratko, stranče, ponesi u Kinu normabele, apaurine, mak, popij to s vodom iz boce, jer, barem u Pekingu, ni pekinezeri ne piju vodu iz cijevi. Komunalna voda služi za kupanje, kuhanje i ispiranje fekalija, a upotrebljeni wc-papir bi trebalo, po preporuci, baciti u koš za smeće, pa, valjda, kada se koš napuni, u kontejner. No, kako mi ne razumijemo kineski, nismo to činili.

(Nastavlja se)