Pitam Antu Gotovinu u oči: šta si to radio?

Za Nadu i Stojana Korasića iz Prevršca kraj Hrvatske Kostajnice Oluja još nije završila, kao ni za 836 porodica sa spiska Uprave za zatočene i nestale koje tragaju za nestalima 1995. 

Punih 15 godina Korasići čekaju bilo kakvu informaciju o sinu Milenku, koji je 1995. imao samo 11 godina. Ubijen je zajedno s bakom Stojom Matijašević i komšijom Milošem Korasićem u njegovom podrumu. O njihovoj se smrti jako malo zna.

– Prve priče o njihovoj smrti čuli smo tek 2004. Govorilo se samo: nestali su, nisu preživjeli –  govori uplakana Nada.

– Ogromna je praznina nastala. Ne znamo ni kome da se obratimo. Živimo s tugom 15 godina. Njega nema, a život ide dalje, ne možeš ga zaustaviti, pomoći nema – priča ok gleda dvoje preživjele djece, Milenu i Milana, koji su se tog kobnog avgustovskog jutra iz tople postelje uputili u neizvjesno na traktorskoj prikolici.

Milenko nije želio da ostavi baku za koju je bio posebno vezan i tako se dogodilo ono najstrašnije.

Smrt hendikepiranog 11- godišnjaka

– Davno smo prestali vjerovati da je živ. Poslije svega željela bih samo znati mjesto gdje leži, da zapalim svijeću, da mu dođem i da se isplačem. Toliko valjda zaslužuje za svoje prekinuto djetinjstvo i nikad dovršene dječje igre. Bože, imao je samo 11 godina, bio je hendikepiran, nije čak išao ni u školu, ali je bio neizmjerno dobro i drago dijete. Kome je on smetao? Sve ove godine ne smijem ni da pomislim kroz kakav je pakao prolazio i kako su ga ubili, a ja sam bila daleko da ga zaštitim – uznemireno priča majka.

– Dok su djeca spavala, spremala sam nekoliko zavežljaja odjeće. Milan je bio mali, imao je samo dvije godine. Oko osam sati probudila sam djecu i rekla da moramo ići. Sneni, nenaspavani i zbunjeni, sjeli su u traktorsku prikolicu. Moja majka Stoja nikako nije pristajala krenuti, govorila je: nisam nikome kriva. Kad je ona ostala, Milenko je plakao za bakom i tako je i on ostao. Nisam znala da posljednji put vidim svoje dijete – kaže Nada uz kajanje što ipak nije povela sina i protiv njegove volje.

– Oluja nam je zauvijek obilježila život. Prije nekoliko tjedana identificirali su Miloša Korasića, koji je ubijen zajedno s njima. Milenka i Stoju još nisu pronašli. Gdje li su završili – pita se Milanov otac Stojan Korasić.

Tek 13. jula, na posljednjoj identifikaciji na Zavodu za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati, istinu o svom ocu Milošu Korasiću saznali su njegovi sinovi Ranko i Stevo.

– Dug je put do istine. Od oca smo dobili samo fotografiju šlapa u kojima je ubijen. Bio je kršan čovjek. Žalosno. Imao je 76 godina, ubijen u svojoj kući sa još jednom staricom i maloljetnim djetetom – priča Stevo Korasić nakon ekshumacije na petrinjskom groblju.

– Odmah mjesec dana poslije Oluje saznali smo šta se desilo. Za administraciju i razne komisije naš je otac, kao i brojni drugi nedužni, samo brojka. Nama, njihovima najbližima, ostaje vječito pitanje: šta se s njima desilo i zašto? Na zagrebačkoj Šalati rekli su nam da je imao dvije prostrijelne rane. I to je sve što znamo. A samo je volio svoje selo, svoju kuću, svoje konje i nije želio bježati s ognjišta gdje se rodio – sjeća se oca Ranko dok sjedi u podrumu kuće gdje je prije 15 godina izvršeno ubojstvo troje nedužnih civila.

Utopljenik nađen na suhom

Oluju u Prevršcu uspio je preživjeti sedamdesetšestogodišnji Mladen Korasić te sačuvati ne samo život nego i kuću, stoku, strojeve… Međutim, u oktobru 1996. je nestao: policija je njegovo tijelo nakon duge pretrage pronašla mjesec dana kasnije, nekoliko kilometara dalje od kuće, na Šarenom mostu kod autobusne stanice.

Svjedocima koji su se zatekli na tom mjestu Mladenova je smrt odmah bila sumnjiva. U službenim dokumentima stoji da je uzrok smrti nesretan slučaj – utapanje u rječici Sunji, koja je od Mladenove kuće udaljena čak 30 kilometara.

– Šta bi on radio u Sunji i otkud bi on tamo bio? Ljudi koji su ga vidjeli mrtvog rekli su mi da je ubijen i da će mi gdje god bude trebalo svjedočiti. Ne znam tko se još utopio na suvom, jer nije pronađen u vodi i nisu ga pronašli u Sunji nego ovdje, blizu sela, ističe Mladenov sin Ljuban Korasić.

Mladen je sahranjen na mjesnom groblju mjesec dana nakon pronalaska tijela. Poslije njegove smrti, kuća koju je uspio sačuvati od krađe i devastacije, naseljena je, kao i većina drugih u Prevršcu, doseljnim Hrvatima iz Bosne.

– Stoka je otjerana. Četiri konja, svinje, krave, sve je otjerano, prodano… S privremenim sam korisnikom četiri godine vodio sudski spor za povrat kuće. Na kraju mi je uzeo sav namještaj, centralno, sve. Predao mi je praznu i uništenu kuću – priča Ljuban Korasić o stanju u kojem je zatekao imanje. Od oca mu je ostala samo ceduljica na kojoj je godinu prije smrti, u oktobru 1995, preko Međunarodnog crvenog križa poslao poruku djeci u Srbiji. 

“Ja sam živ i zdrav. Trebate se vratiti kući. Nema nikakvih promjena. Mirno je. Nema problema. Pišite mi opet. Dođite kući. Ja ne mogu ostaviti zemlju, niti blago, brinem se sam o svemu”, stajalo je u Mladenovoj poruci.

Stradali na žirovačkoj cesti

Istinu o smrti oca Mirka Stambolije, bake Boje i tetke Ljube, stradalima na žirovačkoj cesti, voljela bi znati i Radojka Maljković iz Majdana. U julu ove godine na dvorskom je groblju  sahranila identificiranog oca i baku, a za tetkom se još traga.

– Posljednji su put baka Boja i tetka Ljuba viđeni kod Dvora. Otac je očito ubijen još na putu za Dvor, u Rujevcu, gdje je i bio sahranjen na jednoj livadi – kaže Radojka.

– Od oca nemam ni jednu fotografiju da svojoj djeci pokažem djeda. Svi su albumi nestali u Oluji. Za sjećanje imam samo dvije slike njegovih posrmtnih ostataka sa Šalate. Kako ću svojoj djeci to pokazati i reći im: eto, to vam je djed. Teško je kada dođu ti dani Oluje – priča nam uplakana Radojka Maljković i ističe da identifikacijom i sahranom nije ništa riješeno.

– Ja i dalje ne znam kako su ubijeni. Na Šalati su mi rekli da na osnovu pronađenih ostataka nije bilo moguće utvrditi uzrok smrti. Ne vjerujem da ću ikada saznati pravu istinu. Ako im je trebalo 15 godina da sahranim svog oca, za čiji sam grob znala gdje je, koliko im treba da mi odgovore kako je stradao moj otac, inače invalid? Ipak, olakšanje mi je da su moji najmiliji konačno dobili mjesto za vječni počinak: sad znam da više neće kopati po njihovim kostima i nešto istraživati – kaže. 

Čahure iz Golubića

Za razliku od Radojke, koja ne zna šta se desilo na žirovačkoj cesti koju su na više mjesta presjekle jedinice Petog korpusa armije BIH i napravile masakr, Todor Opačić iz Golubića kraj Knina bio je udaljen svega desetak metara od mjesta gdje mu je s dva hica ubijena

82-godišnja majka Jelena. .

– Moja je mati ubijena 5. avgusta oko 13 sati. Ja sam bio 100 metara dalje, skriven iza vrbe. Vidio sam četrnaest vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Ubijena je kod svoje stare kuće, kod vrela Opačić. Imala je 82 godine. Sa ove dvije čahure ubijena je moja majka. Pronašao sam ih 1998, zajedno s džemperom i cipelama,  na mjestu gdje je ubijena: 25 dana je na tom mjestu ležala mrtva, onda su došli s vrećama i pokopali je na kninskom groblju pod oznakom N.N. – govori Todor Opačić.

Jelena Opačić je ekshumirana 2001. godine, a identificirana je 2004. u Zagrebu.

– Bila je pod brojem 203 – kaže Todor i dodaje kako ne može da se ne osvrne na sjaj hrvatske pobjede u Oluji, u kojoj je samo u njegovom selu ubijeno 32 staraca.

– Odsjeći glavu Milki Silar, starici koja je bila 95-postotni  invalid u kolicima? To je sramota Hrvatske vojske. Žalosno je kada taj kaže da je branitelj naše države, jer Hrvatska je i moja država. Gdje je tom čovjeku bila hrabrost, ima li taj oca i mater, djecu? Da mi je da pitam Antu Gotovinu u oči: šta si to radio? Dobro se zna koja je jedinica i tko je od vojnika bio

5. avgusta 1995. u 13 sati u Golubiću i tko je ubio moju mater. Neka mi je majka ubijena, kuća spaljena, ja bih opet napravio oprost svakom, ali svatko treba da snosi kaznu za svoje nedjela – kaže ogorčeni Todor Opačić koji, poznavajući današnje pravosuđe, vjeruje da kazna nikad neće stići ubicu njegove majke.