Precjenjeni Nolan

Christopher Nolan u proteklih je desetak godina stekao status jednog od ključnih autora kad je riječ o filmotvorcima koji kreativnost bitno vežu uz komercijalnost.

Sve je počelo 2000. “Mementom”, osebujnim nezavisnim ostvarenjem originalne narativne koncepcije u kojoj se kriminalističko-ljubavna priča jakog moralnog i priličnog egzistencijalističkog naboja odvija unatrag, no ubrzo se pokazalo kako Nolan ima ambiciju ubaciti se u hollywoodske vode.

“Nesanica” i “Batmani”

“Nesanica”, remake istoimena hvaljenog norveškog filma, nominalno je rađena u nezavisnoj produkciji, ali uz podršku hollywoodskih majora, s megazvijezdama Alom Pacinom i Robinom Williamsom te tada novopečenom oscarovkom Hilary Swank. U toj trilernoj krimi-drami sugestivne atmosfere Nolan je demonstrirao sklonost scenarističkim i redateljskim klišeima, što se ponajprije odnosi na banalno uprizoren završni obračun i predvidivo kažnjavanje moralno posrnula junaka, a najveći mu je grijeh bilo pretpostavljanje stereotipne ‘zvjezdane’ međuigre Pacino – Williams, odnosno policajac – kriminalac, neusporedivo intrigantnijem unutarpolicijskom suodnosu likova koje su utjelovili Pacino i Hilary Swank, odnosu koji je imao suptilne erotske potencijale. Istu sklonost pretpostavljanja mačističkog (kriptoerotskog?) muško-muškog odnosa erotskom muško-ženskom, što svjedoči o dubinskoj autorskoj patrijarhalnosti, Nolan je manifestirao i u svom prvom okušavanju u serijalu o Batmanu, “Batman početak”, koji je hvaljen kao izvanredno uspjelo oživljavanje franšize o čovjeku-šišmišu, mada je film prepun jeftine psihoanalize, a bome i standardno dosadne hollywoodske pirotehnike.

 U drugu polovicu desetljeća na zalazu britansko-američki autor zakoračio je intrigantnijim uratkom “Prestiž” o rivalstvu dvojice mađioničara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, gdje se dojmljivo poigrao prirodom odnosa iluzije i stvarnosti, da bi se potom drugi put prihvatio Batmana. S “Vitezom tame” naišao je na opće oduševljenje kritike i publike koje su u filmu vidjele nekakvu mračnu, valjda i subverzivnu dimenziju, iako je on ponudio sama opća mjesta, u završnici začinjena tipičnim hollywoodskim moraliziranjem. Ono što je u njemu vrijedno pamćenja tek je odlična otvarajuća sekvenca i fascinantni arhenegativac Jocker u maestralnoj izvedbi pokojnog Heatha Ledgera.

Naposlijetku stižemo i do zadnjeg Nolanova uratka, megahvaljenog “Početka”, koji, kao i “Memento” i “Prestiž” u središtu ima junaka (Leonardo DiCaprio) koji pati zbog smrti voljene supruge, ovdje i zbog prisilne odvojenosti od djece. Stoga je s kriminalom povezana akcija koju poduzima zapravo pokušaj poravnanja računa s vlastitom savješću i podsvješću, a nagrada za njezino uspješno izvršenje bit će povratak djeci. No nije riječ o nekakvoj standardnoj kriminalnoj operaciji – radi se o putovanju kroz snove, kroz  čak tri odnosno četiri razine sna (po principu sna u snu), kako bi se nasljedniku najveće svjetske korporacije koja kani uspostaviti ultimativni monopol usadila ideja razgradnje kompanije, što bi značilo i nemogućnost stvaranja monopola. Da bi stvar uspjela, nasljednik mora misliti da je ideja u njemu samonikla, ne smije prepoznati njezino izvanjsko usađivanje, zbog čega treba ići toliko duboko, kroz nekoliko nivoa sna, i pritom zavarati nasljednikove obrambene mehanizme, kako one prirodne, tako i one konstruirane što se sastoje od armije tjelohranitelja koji će napasti junaka i njegove pomagače dok prolazeći kroz snove pokušavaju izvršiti zadatak.

Čemu pirotehnika?

Nolan je na temelju ovog koncipirao film kao spoj idejne i komercijalne ambicioznosti, što je tipično za njega, ali nažalost prilično je tipičan i rezultat. Recimo to ovako: “Matrix”, kvantna fizika i Carlos Castaneda susreću Jamesa Bonda i “Die Hard”, pri čemu silna idejna ambicija, koja uključuje i ponešto o prirodi ljubavi, doista djeluje dirljivo, dok akcijsko-pirotehnički segment, rađen u uobičajenoj hollywoodskoj maniri, naprosto izaziva dosadu i pitanje čemu to u ovakvom filmu?

Uz Jamesa Bonda kao omiljena Nolanova filmskog orijentira, lako je prepoznati i utjecaj drugog njegova miljenika Stanleyja Kubricka, no samo u natruhama, jer ono što Nolanu za razliku od Kubricka nasušno fali jest stilska osebujnost. U filmu koji se sav odvija u snovima, koji naposljetku dakako drastično dovodi u pitanje pretpostavljenu stvarnost, gotovo da nema ništa onirično, a autorova oblikovna maštovitost iscrpljuje se u narativnoj koncepciji. Užestilska razina kod Nolana uglavnom je prosječna i monotona, i to još od njegova prvog Batmana nije nikakva novost. “Početak” potvrđuje ovog precjenog sineasta kao umjetnika povremeno i relativno intrigante idejnosti, ali i prečesto mediokritetskog stila.