Turizam i klasna svijest
Nema sumnje da je turizam međunarodni fenomen, u kome se, ako ništa, susreću “domaći” i “strani” gosti, svi odreda jednako u gostima kod domaćina. Moglo bi se reći da u turizmu sada, uz novac, vlada i jedna ekstra politička korektnost. Po njoj je dio profesionalne turističke kulture i stav da je svaki gost dobrodošao, bez obzira na njegovu vjeru i naciju, pa čak, u krajnje utopističkoj projekciji, i bez obzira na njegovu platežnu sposobnost.
Ta se “profesionalna etika” na jedan tolerirajući, više nego li entuzijastički, način i događa u praksi.
Vrijeme rata i razonode
Turizam je uz sport najveći kulturni fenomen današnjice, a čini se da im je i budućnost slična. Podjela na elitu profesionalnih turista i mase turističkih amatera, te rastući broj pukih kibicera i navijača – nije li to sadašnjost turizma bez budućnosti? Koji će, poput tzv. vrhunskog sporta, kad-tad kolabirati u pre-poslovnoj proračunatosti, pa onda i preračunatosti jedne kulturne zabave. Bez pretendiranja na neku egzaktnu grupnu, slojnu i klasnu analizu turista na Jadranu, jer takve niti nema, nije teško primijetiti da su međunarodne mase, slavni “srednji slojevi” raznih zemalja, kada su turistički zajedno, spremne izlasku iz svojih nacionalistički gajenih “kulturnih autonomija” i multikulturnom miješanju svih vrsta. Taj ljetni sigurni sex među kulturama, pa i ovim našim, međususjedskim, koje posebno gaje međusobni sukob i pomirenje, bliskost i distancu, može se različito tumačiti.
Pesimistički, kao dokaz da je moguće biti dobar turist i dobar domaćin, a da pri tome vaši ekstremistički stavovi, naravno za unutar-kućnu-državnu upotrebu, time ostanu netaknuti. Po analogiji sa davnom konstatacijom Borisa Budena o zamislivom ustaši-jugonostalgičaru: ne sreću li se upravo širom Jadrana mnogi Velikosrbi i Velikohrvati u zajedničkoj jugonostalgiji? U prilog tome da ne treba brkati pliću turističku i “dublju” političku kulturu jadranskih susreta govori i sama činjenica njihova materijalnog, novčanog, dakle i fetišističkog motiva. Novac sve pozlaćuje. No površina nikada nije samo površina. Zato bi optimist mogao reći da u potrebi za turističkim susretom ima i nepatvorene ljudske iskrenosti ili barem znatiželje. Da život, makar i kroz poslovanje (i to još sa tuđim užitkom!) donosi istinsko pomirenje, dublje od onoga koje mogu proizvesti političari.
Samo, nas nije zavadio život, već politika. Očito nešto nije u redu sa najopćenitijim terminima i distinkcijama među njima. Kada kažemo život, politika i kultura, jesu li to izrazi koji se međusobno isključuju? Nema li politika baš ništa sa kulturom, a onda ni političko niti kulturno polje sa životom? Zato je književnik Pero Kvesić dobro pogodio sa naslovom svoje knjige Vrijeme rata i razonode. Sektoriziranje polja društvenoga bitka, primijetili su filozofi, glavna je metoda kojom države i njihove institucije vrše svoju vlast nad nama.
Domovina – kavez proletarijata
Dok medijski analitičari raščlanjuju političke nastupe povodom hrvatskog slavljenja Oluje, razne “nacionalne” istine o tome događaju, stvrdnute još uvijek u čvrste “hrvatske” i “srpske” ideologeme falsificiranja političke istine sukoba, mirno sužive na novinskim kioscima, otvorenim za kulturne potrebe domaćina i gostiju. Zbilja, što je u toj shizoidnoj normalizaciji istina: slavlje progona Srba sa hrvatske strane ili tuga za neuspjehom projekta velike Srbije, sa srpske? Ili zajednički poljupci predsjednika, čijih zemalja su to javnosti? Ili ravnodušnost na makar i privremeno međunarodnim rivama diljem Jadrana?
Istina prošlih ratova, ma koliko se sama prikazivala u nacionalnim i vjerskim bojama, i ma koliko ju mnogi izvana tako shvaćali, više ne može zaobići svoj klasni karakter. Bila je to kontrarevolucija, u krajnjoj instanci buržoaska kontrarevolucija, izvedena u “nacionalnim” bojama, koje su odmah postale pukim žetonima za kapitalsku kolonizaciju ovih prostora. U takvoj situaciji proleterske mase na svim stranama našle su se u nezahvalnoj ulozi braniča “nacionalne” stvari, u trenutku kada je od nacija preostalo samo identitetsko nasilje. Prema unutra, tj. prema “svojima”, na jedan, i prema vani, tj. prema “drugima”, na drugi način. Proleteri koji su zaboravili nauk Komunističkog manifesta, u kome se kaže da oni nemaju domovine, prihvatili su stanje u kome je “domovina kavez proletarijata”. Dok god je tome tako, dok radnici ostanu organizirani po nacionalnim državama, a kapital je organiziran transnacionalno – neće imati povijesne šanse. Sve pobune ostat će lokalne. Bit će neuspješne ili neradikalne. No, što sve to ima sa turistima i fenomenom turizma? Ima, kada znamo da turistički slavni “srednji sloj” sve više čine buržoaske elite i proletarizirane mase. Pa ako je susret sa “drugima”, za buržoaziju, koja je internacionalna, puka rutina, za proletarizirane mase on je ipak prilika da se, makar i fetišistički, izađe iz “zatvoreničke dileme” zarobljenosti u svoju naciju. Pošto je navodno i neprijatelj isti takav.