Tužne i zaboravljene dubičke krečane

Prema službenim brojkama, u dubičkim je krečanama tokom Drugog svjetskog rata, kada su služile kao logorska i radna ispostava jasenovačkog logora, ubijeno 6.774 ljudi: ovo je stratište osnovao Maks Luburić, šef logora Jasenovac.

Cijeli lokalitet stoji zapušten još od 1995, kada su tamošnji spomenik, ploče i kosturnice devastirani. Krečane se nalaze dvadesetak kilometara od Jasenovca, u šumi pokraj ceste između Baćina i Hrvatske Dubice, a osim spomen-lokaliteta na tom je području još samo jedna od nekadašnjih pet kamenih peći, u kojima se pekao krečnjak. U posljednjem počivalištu hiljada nevinih žrtava sada se odlaže otpad, pa čak i lešine životinja.

Šumari otjerali kustosa 

S ceste je ulaz u šumu do spomenika teško pronaći: preko nekad održavane staze pala su debla i izrasli grmovi, u kojima je moguće naći svakakvo smeće, među ostalim i odbačeni tranzistor. Sa obje kosturnice srušene su spomen-ploče s imenima žrtava, kao i ona sa spomenika u centru. Jedina preostala ploča na spomeniku je izgrebana, ali se na njoj još može pročitati: “Na ovom mjestu bile su zloglasne krečane u kojima su fašistički zločinci spaljivali ljude, žene, djecu. Ovdje su poginuli mnogobrojni borci NOV-a progoneći neprijatelja”. Među srušenim i zaraslim spomenicima na nevine žrtve je i grob partizana Petra Petrovića, kojem su vandali, također, srušili nadgrobnu ploču.

Na nemar prema spomeničkim vrijednostima nadležne već godinama upozorava Milinko Simić iz Slabinje.

Stanje prouzročeno krajnjom nebrigom pokušao je riješiti Đorđe Mihovilović, kustos  Spomen-područja Jasenovac, koji je obišao teren i pokušao ga urediti. U tome nije uspio jer su ga, prema Simićevim riječima, otjerali predstavnici Hrvatskih šuma, koji tvrde da je to njihov posjed. Simić navodi kako se, po zakonima o spomen-područjima iz 1990. i 2000, dubičke krečane nalaze u sklopu Spomen-područja Jasenovac, te je točno opisano tko i kako treba voditi brigu o tom lokalitetu.

– Obratio sam se i policiji, nakon što sam kod kosturnice zatekao lešinu ovce, što smatram uvredom. No, u policijskom se odgovoru negira da je lešina donesena s namjerom. Naveli su i kako analizom događaja nisu zabilježili slučaj koji bi ukazao na loše međuljudske odnose.

Kosti, i pored obećanja načelnika, još nisu uklonjene – naveo je Simić.

Prvi vlasnik krečana bio je Jovo Biuković, koji se prije rata bavio proizvodnjom građevinskog materijala. Pretpostavlja se da je i on život izgubio na ovom ustaškom stratištu  osnovanom kao radilište gdje se proizvodio kreč za gradnju Jasenovca, ali i kao masovno gubilište žitelja okolnih banijskih sela i onih s područja Kozare, Srema, te logoraša iz Jasenovca i Stare Gradiške.

Žrtve u Uni

U krečanama su bili stacionirani pripadnici Druge bojne Prvog ustaškog obrambenog zdruga, kako bi čuvali zapadni dio zone jasenovačkog logorskog kompleksa. Pritom su masovnim i pojedinačnim zločinima provodili istrebljenje stanovništva tog područja. Cijele porodice nestale su na ovom stratištu, bez obzira na to jesu li bili djeca, žene, muškarci, civili ili partizani.

Žrtve su ustaše bacali u grobnice koje su zalijevali krečom. Ubijali su i na okolnim livadama, a tijela su bacali i u rijeku Unu, na čijem su se dnu još godinama poslije rata mogle vidjeti kosti. Prema istraživanjima iz 1950-ih u krečanama je ubijeno oko deset hiljada ljudi, no službeni je broj određen prema ostacima pronađenima i sahranjenima u kosturnice.

Logoraši, u krečane dovedeni kao radna snaga, bili su smještani u štale zajedno sa stokom. Stizali su iz logora Jasenovac i Stara Gradiška, a kamen krečnjak za proizvodnju kreča dovozio se kolima iz obližnjeg kamenoloma. Brzo po dolasku, grupe radnika bivale bi smaknute.

Simić je podsjetio i da su zločini počinjeni i na obližnjem lokalitetu Mrtveži u Cerovljanima, kroz koji je prošlo 27 hiljada ljudi, a u samo mjesec i pol postojanja tog mučilišta ubijeno je  nekoliko hiljada. 

– Želi se zatrti svaki trag ustaških zločina, pa se minimalizira problem s krečanama. No, civilizacijska nam je obaveza, prema onima kojih više nema kao i prema budućim generacijama, da se lokalitet privede svojoj namjeni, da se obnovi, kako bi ljudi bez straha dolazili odati počast žrtvama. Sada tek rijetki koji dođu svijeću moraju položiti u jarak uz šumu, jer spomeniku zaraslom u grmlje i šipražje ne mogu prići – zaključio je Simić.