Ulica od osamdeset kilometara

Zbog kineskog jezika i zbog pisma čijih 500 znakova je dovoljno za čitanje novina, a s 3.000 ste već korektan intelektualac, koje oboje odmah treba početi učiti, Kina će uvijek biti daleka. Možda i griješim, i strahujem, jer sam uvijek imao loš rukopis, packav, a packavost u kineskom pismu može, kao i pogrešan izgovor u govoru stvoriti problem. Recimo, nakon dosta godina učenja pitate dragog kineskog prijatelja “kako je tvoja mama?”, a on kaže da “nema konja”. Jer mama i konj su po izgovoru tako bliski da to nije pitanje naglaska nego treninga glasnica, te uživljenosti s kojom pričate, ako ste stranac. Oboje se izgovara kao cao cao. Zamjena mame za konja možda i nije takav problem, ali ako zamolite malo voća i dobijete šamar, pljusku, trisku i ćušku u ušku, to je samo zato što se voće i seks izgovaraju, čini mi se, potpuno isto. Tako nismo kušali kinesko voće.

Pisati nismo ni pokušali, ali da ni Kinezima nije lako ovladati engleskim pokazuje slika na kojoj se ipak jasno vidi da na policijskom autu piše Pollce. S obzirom na pogled policajca i reputaciju kineskih organa reda i nadzora, nisam imao hrabrosti za još jednu fotku.

Maca Maradona

Peking je SF megalopolis, panorama nebodera najluđe arhitekture u 360˚, organskih i razvedenih oblika, grad kranova (60 % proizvodnje svjetskog čelika lani je potrošila Kina) megaekrana i videozidova, kamera na trgovima i rendgena na njihovim prilazima, tu struji struja na sve strane, rijeke ljudi se prepliću s bujicama automobila… No, postoje i hutonzi, uličice uske i odmaknute, tradicionalne, intenzivnih mirisa, u koje nismo dublje ulazili, premda je Peking siguran grad, ali neke stvari ipak ne ulijevaju povjerenje i bolje ih je ne vidjeti.

Kao ni većinu kineskih kuhinja, a isto vrijedi i za odlične ujgurske – osobno sam prošljapkao po WC-u, a Damir Karakaš Ping zirnuo u kuhinju jedne ujgurske roštiljarnice; nakon toga smo naručili samo dobro pečeno meso – jer odnos prema sanitarnim propisima u Kini je ležeran. Dodajmo tome i da Kinezi puno rijeđe boluju od alergija nego mi.

Sjedili smo u barovima, na ulicama, za stolovima koje je na našu molbu ljubazno osoblje iznijelo van, mediteranski, na ulicu, u vrevi Pekinga pod nebom ukrašenim zastavicama i onim crvenim lampionima, gledali smo frizeraje u kojima rade isključivo muškarci, slušali slijepog guslara i odbijali se voziti rikšom, pili pretoplu voćnu rakiju sa zmijom, Ping je crtao karikature, Kinezi su nas slikali i spremno mu pozirali – jedan,u dresu Australije, fan Maradone dobio je ime Maca Maradona i sretno se smijao – nazdravljali smo Pekingu by day and night. Odmah bih se tamo vratio, bilo je lijepo i moćno, jer Peking je takav grad.

Najduža pekinška ulica se proteže 80 kilometara i broji po pet traka za svaki smjer. Pekinških cca 13.000.000 stanovnika sa šangajskih cca 18.000.000 spaja najbrža željeznica (450 km/h) na svijetu. Podzemni pekinški transport obavlja se odličnim metrooom u kojemu i kad juri na prozorima osvanu reklame, ali kako to čine, kojom tehnologijom, nemam pojma.

Peking je pri svemu tome grad ljubaznih i nasmiješenih ljudi spremnih pomoći, i jako im je neugodno što to, uglavnom, ne mogu, jer vas ne razumiju, kao ni vi njihov engleski. Možete imati brdo love u džepu i mobitel pride, i biti potpuno nemoćni da odete u svoj hotel jer ste zaboravili vizitku hotela s natpisom na kineskom.

Tako sam ja na foot masageu, koji je ovdje neviđeno jeftin i svuda se nudi, shvatio da me maserka Sara (svi koji rade sa Zapadnjacima imaju zapadna imena) pita koji okus bih želio, pogledao u lavorčić s toplom vodom i nečim poput vrećice čaja, vjerojatno sredstvom za dezinfekciju zapadnjačkih nogu i opuštanje, rekao: “Excuse me?” (oprostite?), i iz treće shvatio da ona ne govori “Flavor?” (okus), nego “Half an hour?” (pola sata?), budući da sam joj rekao da sam in hurry.

Profit koloniziranih 

Od barijere koju dižu jezik i pismo veća je samo pojmovna barijera. Mi uopće nemao pojmove da opišemo i dokučimo ono što se zbiva u Kini, naši temeljni pojmovi individualizma i liberalizma… ovdje nisu progovorili. Mi mislimo na prava, Kinezi na dužnosti. Pričao sam nešto na te teme s veleposlanikom Antom Simonićem – jednim od rijetkih diplomata za koga, zajedno s njegovim premalenim timom, imate dojam da im je stalo do posla koji rade, da hoće i znaju i pokušavaju, ali da im hrvatska superirona politička i svakodnevna malograđanština ne dopušta pošten posao, jer Istok naprosto prezire.

Spomenuo mi je kako je svojedobno uspio organizirati posjetu sedme najveće kineske luke, čije sam ime zaboravio, njegovoj rodnoj Rijeci, neke dakle anonimne kineske luke koja godišnje prekrca osam puta više kontejnera od Rijeke, ali na sastanak s naše strane manje-više nitko nije došao, jer je bio neki od naših praznika kojima ne pamtimo imena ali ih slavimo kao neradne dane. Kinezi potegli iz Kine, no ne i naši privrednici i političari iz svojih vikendica razasutih diljem obale i parkova prirode.

Kinezi nas razumiju, mislim, puno bolje nego mi njih. Ne kažem da razumiju, pa ni ja ne kužim što se sve zbiva danas, eto, oko mene, a tu sam i umočen i batrgam se već godinama, ali mislim da su iskoristili kolonijalnu, kako da kažem, reakciju. Do kolonijalnih matica je stizalo malošto od blagodati koloniziranih naroda, uglavnom u egzotične i začinske svrhe, malošto dubinski i bitno, a do koloniziranih naroda je, htjeli oni to ili ne, stizalo, na silu, na brodovima i bajunetima, usvajalo se i kolonizatora bolje spoznavalo, reflektiralo, odmjeravalo… Na neki način je gorka povlastica biti koloniziran. Kolonizirani upoznaju kolonizatora, i kolonjsku vodu i kolonoskopiju i strujno kolo. Premda su otvoreni silom, stječu prednost otvorenosti, pravo im budi, sram nas bilo.

Rezultat imperijalizma je eklekticizam koji usvaja zapadnu tehnologiju, ali ne zapostavlja tradicionalnu etiku. Dodajmo tome sklonost pragmatizmu – Kinezi će se uvijek koncentrirati na ono što ih spaja s drugima, ostale probleme će do daljnjega jednostavno zaobići – i dobili ste sistem o kojemu ništa ne znamo, a nisam siguran da ga i Kinezi vide kao zaokružen i dosljedan, niti da ih to zanima ili brine, ali da nekako funkcionira, to je sigurno.

Recesiju nisu osjetili

Kinezi čak i ne moraju previše razloga biti otvoreni prema ostatku svijeta, nemaju puno razloga za globalizaciju, oni jesu globalni, dovoljno veliki da funkcioniraju kao svijet za sebe, ali nisu bahati – svi diplomati u Kini vjeruju da baš njihove zemlje imaju posebno povlašten tretman. Kina recesiju nije osjetila, kao ni Indija. Doduše, ni kao Crna Gora, iz potpuno obrnutih razloga.

Čudo Kine vjerojatno počiva, a sada se i naglo budi, u brojkama i aritmetici, makrofizici i makroekonomiji i svemu makro, što onda dopušta da se obrade i mikro tržišta. Marx je apsolutno imao pravo: kvantitet rađa novi kvalitet. To će reći da je nešto novo po novonastalim zakonitostima kvantitativnog različitog entiteta. Mi smo to, dojma sam, shvaćali popularno, mehanički, kao, daj 100 krimića i 314 ljubića pa će se nužno dogoditi i jedan Nobelovac. A rodi se pedeset copywritera, tri matematičara i tisuću pisaca kompjuterskih programa. Kvantitet je već kvalitet, eto, veličina je ipak bitna, tu se rađaju nova bića, još neviđena i neslućena.

Kineza je na svijetu, ugrubo jer nitko to točno ne zna, 1.313.973.713 po Wikipediji i podatku iz 2006. godine. I 50.000.000 tzv. dijaspore po kineskom kroatistu Petru Pengu. Dovoljno je reći da je i u Velikom Grđevcu, nema veze ako ne znate gdje se točno nalazi, upravo otvoren kineski dućan.

To znači da svaka sekunda vašega života prvih 42 godine broji po jednog Kineza, ne računajući dijasporu. Ili, da to pokušam predočiti detaljem s predavanja: danas se u Hrvatskoj na 4,5 milijuna stanovnika godišnje objavi 70-ak romana, od kojih je recimo 25 relevantno, zanatski uglavnom pristojno složeno, a desetak vrijedno. To bi u Kini bilo 2.888 vrijednih romana godišnje, ili osam dnevno, računajući i nedjelje i praznike.

Velike brojke je teško shvatiti, visoke su to apstrakcije, nule u glavi olako dodajemo, a percepciju ne uspijevamo podesiti. Zamislite demokraciju u zemlji poput Crne Gore, kada se sav državni aparat treba kapilarno provesti, zaobilazeći nepotizam, klijentelizam i svaku korupciju. Nemoguće bi to bilo i u Finskoj. A sada zamislite nešto sasvim drugo, ni sam ne znam što, ali nešto sasvim novo, ili bolje, zaboravite na ono što znate, jer to ovdje ne vrijedi.

Zamislite masu stanovnika koja omogućava i takve ludosti kao što je gradnja Kineskog zida, fortifikacije od 7.300 kilometara.

Zamislite, dakle, fortifikaciju od 7.300 kilometara. Let Beč – Peking je dug 7.450 kilometara, a pri tom skreće prilično gore, na sjever. Drugim riječima, kada bi se Kineski zid nekako izravnao i ispružio zračnom linijom od Pekinga put Zapada, završio bi, odokativno ali ne puno pogrešno, u Vatikanu. I sad zamislite masu ljudi koja ju je, prvo izgradila tijekom stoljeća, e da bi je potom mogla braniti, jer kolikogod to zvučalo nemoguće, Kineski zid nije nastao mimo logike i logistike. Tu je Carstvo računalo da može držati i braniti liniju Peking -Vatikan, uredno, s kulama i njihovim pojačanjima, s rezervama, s ratnicima na zidu koji se po potrebi premještaju na ugrožene dijelove i špijunima u pozadini koje Mongoli zapaljene ili u dijelovima vraćaju katapultima… Da, Zid potiče maštu.

Pivo na zidiću

Gledali smo na Zidu dolaze li Mongoli, hoće li barbari donijeti nove zakone, ali ništa nije zatutnjalo kineskim šumama na tom dijelu Zida. Na Zidu se, kao što rekoh, ne smije pušiti, ali budući da nigdje nije napisano da se ne smije piti pivo, Renato Baretić Pong je smislio splitski performance pod nazivom “Piva na zidiću”. Pa smo s limenkama Tsing Taoa odali počast zidićima, ma gdje bili. Gan bei (živili) i čin-čin se začulo po šumama i gorama Kitaja ponosnog.

Zid je velik, ali na turističkim dijelovima poput onoga na kojemu smo zazveckali, svega 250 kuna (u juanima) taxijem ili 56 km udaljenog od Pekinga, vlada poprilična gužva, a turistička sezona je još daleko. Zid je uglavnom svuda isti, gdje ga još ima, mijenja se pejzaž, a kako nismo nešto od pejzažne lirike, jer ovdje i glasanje ptica prije budi epiku, još jednom provjerivši dolaze li barbari i nosimo li ih možda sa sobom, brzo odustajemo od napornog pentranja. Zid je ovdje provučen preko gorskih terena, uz malene preinake i klimatske intervencije mogao bi udariti temelje – temelje koji, pomislio sam još dišu, previše je ljudi tu ugrađeno – kineskim skijaškim skokovima. Pa nisu li komunisti i kod nas poslije rata obećavali da će promijeniti klimu?

Neformalni zbor slavenskih lektora s kojima smo se družili je u ozbiljnoj dvojbi oko kineskih intervencija u klimu. Neposredno prije velike vojne parade održane u čast 60-godišnjice suvremene Kine, tmurno nebo teških oblaka se učas razbistrilo, sunce granulo, a čim je zadnji tenk i zadnji vojnik prodefilirao, krenuo je opći kijamet. Smatram da toga ne bi bilo bez tradicije vatrometa i raketa obogaćenog novim tehnologijama. A vojni atašei koji su vidjeli tu paradu smatraju da su po stupnju i suvremenosti naoružanja Kinezi pretekli Ruse.

Kakva sreća što Hrvata ili kojeg drugog balkanskog naroda nema kao Kineza, pomislio sam.

Dodajmo tim brojkama još jednu preveliku, iznimnu, samo kinesku, kontinuiteta državne tradicije od 5.000 godina (od početaka Starog Egipta do danas) i spomenimo da se radi o autokratskoj vladavini, o drukčijem taljenju nacije, o drugim pitanjima, ne o našim zapitanostima.

Postojani kineski vojnici

U Pekingu na mnogim mjestima, na trgovima, na uglovima ili ispred nekih zgrada možete vidjeti Postojane kineske vojnike koji stoje mirno, ispeglano, strpljivo, ukočeno. Ozbiljni su, rade svoj posao, posao stajanja. Kao da se socijalistička ideja pune zaposlenosti, zbog koje se izmišljaju najnepotrebnija radna mjesta, ovdje križa s upozorenjem o nadziranju. Neki od tih vojnika su turističke atrakcije – to zaključujem po tome što nas nisu odbili za fotografiranje – drugi su nam strogo okretali leđa, ti su mi bili totalno bez svrhe. Na ulicama smo u dva navrata vidjeli i vojničke trojke s dugim cijevima, pod kukuljicama, specijalci nekakvi, strahota jedna, jednom čak i s psima, s vučjakom veličine mini-podmornice i dva rotvajlera. Odmah smo se primakli, uvjereni da je pala neka banka, barem kladionica, ali ništa se nije zbivalo, baš ništa, oni su stajali tamo, samo stajali kao spomenici redu i represiji, demonstracija moći, što li, nisam to baš shvatio.

Iskreno, malošto sam u Kini shvatio, ali sam uživao i u toj zbunjenosti i provjetravanju predrasuda. Recimo, Mao je posvuda, na panoima, u mauzoleju, pardon Maozoleju, na ekranima, u knjigama, na upaljačima, tabakerama, igraćim kartama, majicama, kao pop zvijezda, kao ikona, ali i kao Vođa i Učitelj. Kako pomiriti taj pop i camp pristup i Autoritet, nije mi jasno, ali u tim kulturalnim nesporazumima i raznim tradicijama, u pukotinama, nastaju i meni najdraži proizvodi kineskog genija, prije svega, ideja originalne kopije. Roba za čiju cijenu se morate brutalno cjenkati izgleda kao skupa brandirana, a čisti je lažnjak, ali zadržala je puno više kvalitete originala nego njezina cijena. Ukratko, kupite i zaradit ćete, premda ćete je uskoro baciti. Volim i sve ono što dolazi iz kulturalnog nesporazuma pa proizvodi neočekivane efekte: upaljač veličine baklje u obliku šibice, kod nas viđene lepeze s motivom “Posljednje večere”, novčanik s natpisom I love U, razne gigantizme i desakralizacije, kič koji prelazi u camp, hibride, sudar tradicije i suvremenosti, rušenje kategorija i predrasuda, pa tako i one iz vica da je socijalizam prijelazno razdoblje na putu iz kapitalizma u kapitalizam.

Ne, taj Put kineskog turbo-kapitalizma pod socijalističkim kišobranom prije vodi u nekakav konzumerizam, njime ravnaju komunisti-bankari, tu kao da nikoga ne brine manjak parlamentarne demokracije ni oskudna radnička prava, a gdje će taj way (jer put, tao, je bolje prevoditi s way, jer je i put i način i još štošta) završiti, u kakvom novom Nebu, Carstvu ili Državi ne znam, ali znam da Kina može pjevati “My Way” na sav glas, i da joj, za razliku od teksta pjesme kraj nije blizu, dapače, da je budućnost sve više njezina. Kineska varijanta socijalizma kao da je rodila originalan put u neo-turbo-partitokratski kapitalizam. Otprilike: zapadna tehnologija + kineska “humanistička” tradicija = My Tao.

Tsing Tao, gan bei, Kina ciao.

(Kraj)