Cigani lete iz Europe

Kada je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy početkom kolovoza uz veliku pompu započeo deportacije bugarskih i rumunjskih Roma avionima nacionalne kompanije, bio je to već 25. takav let ove godine. Štoviše, francuska je vlada tijekom tri godine deportirala dvije trećine od ukupno 15 tisuća Roma koji su tamo došli nakon proširenja Europske unije na istok, no oni su se uglavnom vraćali. Ovog ljeta deportacije su snažno odjeknule i stoga što je sam Sarkozy tako htio, pa se većina analitičara slaže da je u pitanju klasičan potez populista koji manjak kvalitetne politike i biračke podrške nadoknađuje poticanjem straha i ksenofobije.

Deportacije Roma nisu isključivo francuski fenomen, jer desetak desničarskih vlada zapadne Europe provodi slične mjere, mijenjajući posljedično suštinu Europske unije, čiji je jedan od temelja slobodno kretanje ljudi.

Tako je Danska u srpnju započela deportaciju 400 Roma, Švedska ih je zbog prošnje deportirala 50, Njemačka je na Kosovo vratila 1.200 tamošnjih Roma, iako su polovica njih djeca rođena u Njemačkoj, dok je karavana s oko 700 Roma protjerana iz belgijske Flandrije i privremeno smještena u Valoniji. Talijanska je vlada prije dvije godine zbog nereda na jugu zemlje proglasila izvanredno stanje i protjerala tisuće Roma, a podržala je i mjere koje provodi francuska vlada. Talijanski ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni iz ksenofobične Sjeverne lige čak je pozvao da se ozakone deportacije svih građana EU koji žive u drugoj državi, a teret su socijalnom sustavu. Maroni se požalio da je to ranije predložio Europskoj komisiji, ali su ga odbili zbog stranke kojoj pripada, te najavio da će isti prijedlog ponovno iznijeti na nedavnom imigracijskom samitu ministara unutarnjih poslova, koji je, pak, bio uvertira u “stvaranje tajne euroatlantske emigracijske radne skupine”, kako ju je opisao francuski ministar za taj resor Eric Besson.

Rasističke mjere

Francuska se vlada poziva na europske zakone koji dozvoljavaju ograničenje slobode kretanja građanima ukoliko oni u nekoj zemlji žive najmanje tri mjeseca bez da imaju posao, ili ranije ukoliko “ugrožavaju javni red, sigurnost i zdravlje ljudi”. Francuska vlada rekla je i da su ilegalna romska naselja “izvor šverca, eksploatacije djece, prostitucije i kriminala”, te da su u pitanju potpuno legalne “asistirane repatrijacije”, budući da su Romi otišli nakon što im je ponuđen novac.

Damir Grubiša, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, objašnjava za “Novosti” da su zbivanja oko Roma i “posljedica proturječnosti u politici Europske unije”, odnosno “odbijanja zapadnih članica da se usvoje jedinstveni stavovi oko pitanja nastanjivanja građana iz Bugarske i Rumunjske u EU, zbog čega je ta odluka odgođena do 2014. godine”.

– Umjesto toga, države poput Francuske i Italije ishodile su prijelazna razdoblja, na koja se sada pozivaju, a u međuvremenu su donijele i zakone kojima otežavaju doseljavanje stranaca, poput traženja dokaza da se mogu uzdržavati, što zapravo otežava načelo slobodnog kretanja ljudi jer je imigrantima vrlo teško ili nemoguće pronaći posao ako nisu mobilni – kaže Grubiša.

Unatoč pozivanju francuskih dužnosnika na zakone, činjenice pokazuju da su mjere koje oni provode i rasno obojane i politikantske. Naime, Romi su otišli “dobrovoljno” nakon što im je rečeno da će u protivnom biti prisilno protjerani, a prilikom deportiranja iz nekog su razloga odvajani muškarci od žena. Osim toga, mjere protiv Roma dio su šire antiimigrantske politike Sarkozyjeve vlade, koja uključuje i zakon o zabrani nošenja burke i nikaba, zatim uzimanje biometrijskih podataka protjeranim Romima, prijedlog za oduzimanje državljanstva muslimanima koji “odbijaju prihvatiti princip sekularizma”, pa čak i kažnjavanja roditelja maloljetnih delinkvenata koji prekrše uvjetnu kaznu.

Osim toga, francuski predsjednik suočava se s golemim padom popularnosti, što zbog ekonomske krize koja je desetkovala radna mjesta i socijalni sustav, što zbog sudjelovanja u omraženom ratu u Afganistanu, što zbog skandala s milijarderkom Liliane Bettencourt, kojoj su vlasti omogućile goleme poreske olakšice, a ona zauzvrat financirala Sarkozyjevu stranku. U tom kontekstu doživljava se i izjava ministra industrije i gradonačelnika Nice Christiana Estrosija, koji je zatražio da se počnu kažnjavati gradovi koji “simpatiziraju s Romima”, naglasivši da ga naročito brinu “gradovi koje kontrolira Socijalistička stranka”.

Sarkozyjevo eksplicitno povezivanje imigracije s kriminalom navodno mu je popularnost lansiralo do čak 80 posto, no nedavni prosvjedi diljem francuskih gradova pokazuju da brojni tamošnji građani ne odobravaju ni protjerivanje Roma niti cjelokupnu njegovu “sigurnosnu politiku”.

Mlaka reakcija Europske komisije

Organizacije za ljudska prava i romske udruge tvrde da je udio Roma koji se u Francuskoj bave kriminalom iznimno malen. Centar za prava europskih Roma (ERRC) Sarkozyju je poslao pismo u kojemu oštro demantira njegove tvrdnje da su deportacije u skladu sa zakonom, te podsjeća da direktiva EU o slobodi kretanja dozvoljava deportaciju građana EU tek nakon što se razmotre pojedinačni slučajevi i utvrdi da te osobe zaista predstavljaju prijetnju javnoj sigurnosti. ERRC navodi i da Europska konvencija o ljudskim pravima zabranjuje kolektivnu deportaciju, te podsjeća da je francuska vlada prije deset godina donijela zakon prema kojemu će Romima osigurati mjesta za legalni boravak, što nije učinila, pa je zbog toga dobila ukor Europske komisije.

Sve ovo događa se usred takozvane Dekade inkluzije Roma, “jedinstvene odluke europskih vlada da se poboljša socijalni i ekonomski status Roma i njihovo uključivanje u društvo”. Program je donesen na europskoj razini i traje od 2005. do 2015. godine, a na njegovo provođenje obavezale su se sve vlade, te su doneseni nacionalni zakoni i osigurani europski fondovi. Recentni događaji u zapadnoj Europi pokazuju, međutim, da se Romi sustavno isključuju umjesto uključuju u društvo, dok se na istoku Europe već desetljećima provodi diskriminacija i segregacija koja im to uključivanje onemogućava.

Reakcija Europske komisije na ova zbivanja bila je izrazito mlaka. Glasnogovornik povjerenice za pravosuđe Viviane Reding rekao je da Komisija “ne osjeća da Pariz provodi masovne deportacije”, te da je “na članicama da odluče kako će se s Romima nositi i kako će implementirati svoje zakone”. Analitičari, međutim, napominju da Komisija ima ne samo obavezu već i instrumente da reagira, podsjećajući na lani donesen Lisabonski ugovor, koji daje mogućnost sankcioniranja članica koje krše temeljna prava građana. On sadrži i takozvanu nuklearnu opciju za države koje provode teška kršenja ljudskih prava, a koja se sastoji od ukidanja prava glasa za te članice, pa čak i od njihovog izbacivanja iz Unije. Lisabonski ugovor lani je pozdravljen kao “nova zora za ljudska prava u Europi”, no Komisija sada tvrdi da on pokriva samo “dva uska područja – zakone europskih institucija i implementaciju tih zakona od strane članica”, pa ovo što radi Francuska ne spada u njezinu nadležnost.

Neizgovorena hijerarhija unutar EU

Portal EUObserver citirao je, pak, anonimnog dužnosnika Europske komisije koji je rekao da je “nuklearna opcija” predviđena za situacije da se “svi Romi potrpaju u koncentracijske logore, dok ovo nije ni blizu tome”. No, neki su analitičari podsjetili kako Komisija ipak svako malo reagira kada su u pitanju neke druge skupine građana, poput osoba istospolne orijentacije, pa su tako i povjerenica Viviane Reding i europski “predsjednik” Herman Van Rompuy pisali ljutita pisma vladi Litve koja je pokušala zabraniti Gay Pride. Komisija je na koncu ipak objavila privremeni izvještaj o ovom pitanju, ali tek početkom rujna, rekavši da Francuska “nije dovoljno ispitala individualne okolnosti izgnanih Roma”, poput “životne dobi, zdravstvenog stanja i vremena provedenog u zemlji”, te pozvala francusku vladu da objasni “jesu li i u kojoj mjeri ti kriteriji primjenjivani”.

Analitičari tvrde i da ova situacija pokazuje postojanje “neizgovorene hijerarhije” unutar bloka, prema kojoj Bruxelles može grditi istočnoeuropske države bez straha od posljedica, dok se Sarkozyja i Berlusconija ne smije dirati, pa je tako lani Berlusconi prijetio blokadom svih odluka Europskog socijalnog vijeća ukoliko ga se bude gnjavilo pitanjem zašto je deportirao brod pun izbjeglica u Libiju. Osim toga, francuski ministar za Europu Pierre Lellouche javno je zaprijetio da će Francuska blokirati ulazak Bugarske i Rumunjske u Šengensku zonu, koji se treba dogoditi sljedećeg ožujka, ukoliko te zemlje “ne preuzmu odgovornost za svoje Rome”.

Grubiša ipak smatra da “Europska komisija ovaj problem želi riješiti jedinstvenom politikom, ali ne može jer se članice pozivaju na svoju suverenost, što ujedno pokazuje da EU nije nikakva naddržava, već ovisi o dogovoru članica, dok bi upravo Lisabonski ugovor trebao onemogućiti ovakva rješenja pojedinih članica”.

– No, očigledno je i da su se velike zemlje uplašile jer gube monopol u Uniji i zato se nastoje vratiti u stanje takozvanog konzerviranog suvereniteta. Počelo ih je plašiti otvaranje prema istoku i problemi koje istočne članice donose sa sobom. Budući da ne vide način da te nataložene probleme riješe, one posežu za mjerama kojima nastoje ojačati svoj vlastiti položaj – zaključuje Damir Grubiša.

  •  

Višijevski uzor

Bivši socijalistički premijer Francuske Michel Rocard Sarkozyjeve je sigurnosne mjere nazvao “politikom građanskog rata”, a prijedlog kojim se za “individualni prijestup nameće kolektivna kazna” usporedio je s onim što su radili “višijevski režim i nacisti”. Višijevski je kolaboracionistički režim oduzimao državljanstvo Židovima, a Rome slao u logore, koje je francuska država na slobodu počela puštati tek dvije godine nakon završetka rata. Neki su francuski mediji napomenuli i kako je datum početka deportacija nezgodno koincidirao s međunarodnim datumom sjećanja na holokaust nad Romima, koji se obilježava 2. i 3. kolovoza, jer je te noći 1944. godine u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau ubijeno oko 2.000 Roma.

  •  

Etnička ekologija u Zemuniku

Prošlog je tjedna stotinjak stanovnika dalmatinskog mjesta Zemunika – uz podršku povratnika srpske nacionalnosti – organiziralo “mirni prosvjed” kojim traže odlazak Roma koji tamo borave. Kako je rekao Svetko Župan, jedan od organizatora prosvjeda, mještani se žale da im Romi, koji se bave trgovinom otpadom, zagađuju okoliš i zarađuju novac trujući ih, dovlače i pale smeće, te bespravno naseljavaju i uništavaju kuće građana srpske nacionalnosti. Načelnik Općine Zemunik Josip Marušić izjavio je da se on i njegovi sumještani “ne boje optužbi za rasizam” i “nemaju ništa protiv Roma”, već samo “žele da oni odu”. “Romi su blizu žitelja Zemunika, a način života im je totalno različit i zbog toga dolazi do problema”, rekao je Marušić “Zadarskom listu” i na pitanje novinara bi li imao išta protiv da Romi ostanu ukoliko više ne bi dovozili otpad, odgovorio: “To je teško pitanje. Mi njih ne tjeramo, ali želimo da ovo bude ekološki čisto. Njihov način života i to ne idu jedno uz drugo.”

Žiteljima ovog mjesta u Zadarskoj županiji, koja inače prednjači brojem napada na srpske povratnike i njihovu imovinu, pridružila se i skupina tih istih povratnika, pa je njihov predstavnik Nikola Trzin zatražio da se Romi “isele iz njihovih bespravno naseljenih kuća”, što su njegovi hrvatski sumještani pozdravili gromoglasnim pljeskom. Pritom je demantirao tvrdnje tamošnjih Roma da su hrvatske vlasti u zadarskom zaleđu sredinom 90-ih dozvolile useljavanje praznih srpskih kuća kako bi se otežao povratak Srba, a koje je potvrdio i član saborskog Odbora za ljudska prava Milorad Pupovac, dodavši da je ta praksa postojala i u drugim dijelovima Hrvatske.

Romi na ovom području inače borave samo ljeti, kako bi zaradili skupljanjem otpada, a kada zahladi, vraćaju se u Slavoniju gdje imaju kuće. Ovog ljeta Zemunik su napustili neposredno uoči prosvjeda.