Dobro došli u transakcijsku uniju

Da pretvorba i privatizacija, dvije mantre naše i ne samo naše tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, nisu puka pljačka narodne imovine, već inventivni strojevi nasilnog nametanja novih društvenih, pa onda i političkih odnosa, pisao sam već u više navrata. A najopširnije u tekstu “Društvena odgovornost kapitala – invencija pretvorbenog stroja” (u zborniku “Društvena odgovornost kapitala”, Studio Artless, Zagreb 2007.). U međuvremenu, a pod udarom novih momenata u političkom artikuliranju društvenosti, situacija se s problemom preživljavanja masa pod privatnim vlasnicima sredstava za proizvodnju, kako u privredi tako i u drugim, nekad društvenim sektorima, nije razbistrila. Nije postala transparentnom, iako je očito i dalje ubojita. A nikada ni neće, barem ne u dominantnim medijima, sve dok vladajući odnosi proizvodnje ne spadnu s vlasti. Do tada će se sve odvijati baš obrnuto od reklamirane kapitalističke transparentnosti.

Ako se i uhvati koji zločinački pojedinac ili čak organizacija s rukama u nezakonitom ili još neozakonjenom pekmezu (pustimo sad ubijene), trag novca će završiti u nekoj lihtenštajnskoj neuhvatljivosti mističnih svjetski vladajućih odnosa. U eksploataciji masa, koja se intenzivira, sveta trojica, onaj vlasničko-upravljačkog, političko-upravljačkog i onaj medijsko-upravljačkog soja, sve su si međusobno potrebniji u daljnjem ovladavanju totalitetom prostora i vremena društvenosti. Iako više ideološki toliko ne zavode (trebalo je svojevremeno veće invencije za “sukob civilizacija” u jednoj zemlji), sve su im potrebniji aparati nasilne dominacije. Realizirane prijetnje, koje su mase osjetile i sada osjećaju na vlastitoj koži, uglavnom više nema smisla opravdavati, pa cjelokupna obrazovna sfera od ideološkog sve više postaje otvoreno represivni aparat. U svemu tome vjerske institucije i tzv. masovni mediji, osim ponekad televizije, tu postaju drugorazredan problem. Donekle je još neriješena samo bitka za univerzitete.

Zato je trenutna hajka u borbi protiv korupcije samo privremeno-završni moment korupcije same. Korupcija se sada prikazuje u krajnjoj konzekvenci kao ekonomska, pa tek otuda izvedeno, i samo time, i politička. Zbilja vulgarni marksizam na djelu! Iako u nas više vidljive političke ekonomije nema. A kamoli da bi odnos ekonomije i politike prevagnuo na političku stranu. Pa onda još i kritički, npr. barem u paroli “Ljudi prije profita”. Ne, profit je vrhovni zakon ovih političkih krajeva koji, u ozbiljnoj stvari vođenja Hrvatske, samo “luđaci”, neprilagođeni marginalci još uvijek (van)sistemski negiraju. Borba protiv korupcije onih koji neće ni vrlinu ni teror, ne može biti drugo negoli i sama koruptivna. Drugom parafrazom s istoga izvora: “Tko borbu protiv korupcije izvede do pola, sam sebi kopa grob.” Možda to i jest tajna sljedećeg izbornog poraza HDZ-a, koji će zaglaviti na pitanju “(ne)plaćanja poreza” državi za koju se hvali da ju je izmislio, a ne zbog svoje (su)odgovornosti za rasap bivše države, promjenu načina proizvodnje i rat. Iako je to povezano. Usput, da postoji građanima sklona hrvatska politika ne bi li ona u situaciji svih ovih bankarskih afera pitala npr. austrijsku državu i “njen” poslovni menadžment, koji je od prežderavanja našim jadom puknuo, pa mu se oduzimaju banke u privatnom vlasništvu, o (su)odgovornosti njenih kreditora za tijek posljednjeg rata?

No, što god se dogodilo s HDZ-om, poraz političke klase time se ne nazire. Pa ona se hvali da nema ekonomskog programa, da je privredno planiranje socijalistički anakronizam, a deregulacija, prepuštena zainteresiranim i samo utoliko političkim “stručnjacima”, sadašnjost i budućnost bez alternative. Sve je to inscenacija, hapšenje nekoliko ministara, možda pad Vlade i izvanredni izbori (tu se iscrpljuje doseg “domorodačkog” politiziranja), potrebna objema stranama pred primanje Hrvatske u “europski klub”? I ta će predstava biti obustavljena čim se “revolucija” EU-integriranja privede kraju.  

Okrivljavati neposredne sudionike afera i misliti da se time načelno borimo protiv korupcije, zapravo je (namjerno) pogrešna procjena događaja. Tada je moguće da nekakvi kutle, pavići, todorići, sada i Polančec, pa i Sanader, postanu ni više ni manje nego đavli, kojima smo, eto, morali prodati dušu. Jer su barem pakao i raj, kad već vidimo da ne može biti Zemlja, i dalje etnički čisti. A u tih likova nema ničeg demoničnog. Sve samo suhi, sistemski omogućen račun, koji će se, ne bude li šireg ustanka, normalizirati, s njima ili bez njih. Pa kome je ta razlika bitna, neka dalje uživa u predstavi.

U njoj je moguće da lijek protiv katastrofalnih posljedica stavljanja vlasništva nad proizvodnjom života najprije direktno u ruke političkoj klasi (podržavljenje društvenog vlasništva, ali i ukidanje svih oblika samoupravljanja), a onda izabranim privatnim državnim ljubimcima, bude ono isto što je bolest i izazvalo: dalja pretvorba i privatizacija. A stroj je tek sada u pravoj brzini. Zato je moguće da se u nas ne smije vidjeti glavni ideološki manevar austrijske države u “aferi Hypo”. Ona je oduzela banku-igračku tzv. privatnicima (u suradnji s mrtvim bankarom Haiderom!), koji su se preigrali, proglasila je državnim vlasništvom, te tek time, usprkos prividu velikog progona, dala konačni legitimitet isisavanju novca iz Hrvatske. To je velika kapitalistička tranzicija prema totalitarnoj državi, spram koje je mala, postsocijalistička tranzicija u “slobodno tržište” bila i ostala – mala. Metoda, doduše, liči na invenciju kojom je ovdašnja “mlada” vlast na samom svom početku svu imovinu jugoslavenske privrede koju je zatekla na svome teritoriju proglasila “hrvatskom”.