Dosadni revolucionari?
Neumorni Steven Soderbergh u svom je neprestanom stvaranju novih filmova stigao i do Ernesta Che Guevare. Prepoznatljiv po kombiniranju nezavisnih, ponekad i poprilično ekscentričnih projekata s hollywoodskim mainstreamom hitovskih dosega, Soderbergh kao da je u najvećoj revolucionarnoj ikoni dvadesetog stoljeća, koja je istovremeno postala i jedan od najvećih pop simbola istog tog stoljeća, pronašao optimalan spoj. S jedne strane revolucionarni antiimperijalizam, s druge pretakanje mitske osobnosti revolucije u mit popularne kulture, s pratećim posljedicama u tržišnoj eksploataciji atraktivne iluzije, odlično se poklopilo s autorovim interesima za entuzijazmom vođenim, tržišno ravnodušnim artizmom i komercijalno potentnim “tvorničarstvom”, tj. viđenjem filmskog (umjetničkog) djela kao tržišnog proizvoda.
Ipak, Soderberghov “Che” ne samo da nije optimalan spoj čisto umjetničkih i posve komercijalnih inklinacija, nego on, po svemu sudeći, na komercijalni učinak uopće nije računao. Svjedoči o tome činjenica da integralna verzija filma, premijerno prikazana u Cannesu 2008., traje gotovo četiri i pol sata, što je dakako posve izvan komercijalnih standarda, ali još više umjetnička koncepcija koja ne samo da je obeshrabrila publiku (film je u kinima imao slab odjek), nego je razočarala i velik dio kritičara. O čemu je riječ?
Sjećanja na kubanski revolucionarni rat
U redovnu kinodistribuciju film je, poput Tarantinova “Kill Billa”, ušao razlomljen na dva dijela. Prvi dio, podnaslovljen kao “Argentinac”, bavi se Guevarinim predrevolucionarnim razdobljem, njegovom ulogom u kubanskoj revoluciji i političkom epizodom nakon nje, za vrijeme boravka u New Yorku, čija je kruna bila poznati govor u Ujedinjenim narodima. Drugi dio, s podnaslovom “Gerila”, koncentriran je na pokušaj dizanja revolucije u Boliviji i Guevarinu pogibiju, no o njemu preciznije kad stigne do naših kina.
Soderbergh i njegov scenarist Peter Buchman prvi dio filma temeljili su na Guevarinoj knjizi “Sjećanja na kubanski revolucionarni rat”, pri čemu je Soderberghov pristup materijalu bio naglašeno objektivistički. Sam početak sugerirao je atraktivno prepletanje triju, ranije navedenih vremenskih razina: predrevolucionarne u Meksiku kad braća Castro, Guevara i drugovi planiraju svrgavanje diktatora Batiste, revolucionarne na Kubi koja se bavi gerilskim ratovanjem i Guevarinim moralizmom, te postrevolucionarne u New Yorku gdje je naglasak na revolucionarovoj ideologiji.
No vrlo brzo ova će dinamična nelinearna naracija, obilježena i alternacijama crno-bijele i kolor tehnike, ustupiti mjesto jednostavnijoj binarnoj izmjeni revolucionarnih i postrevolucionarnih segmenata, pri čemu su prvi kolorirani, a pažljivije oko uočit će i digitalnu teksturu slike, dok su drugi rađeni u dokumentarističkoj maniri prisnaženoj crno-bijelom tehnikom. Posljedica odustajanja od još jedne vremenske razine nije samo gubitak strukturalne slojevitosti, nego ono sa sobom povlači i neke bitne sadržajne minuse. Na primjer, Guevarina predrevolucionarna faza u Meksiku uključivala je i brak i dijete s peruanskom ljevičarskom ekonomisticom Hildom Gadeom, no činjenicu da je popularni Che imao ženu i dijete gledatelji će spoznati tek pri kraju filma, kad on to tobože usput priopći gerilki djevojci i budućoj (bračnoj) družici Aleidi March. Naime, sukladno striktnoj koncepciji slijeđenja Guevarinih zapisa o revoluciji, Soderbergh je kreirao narativ u kojem nema mjesta za bilo što izvan te revolucije. Guevarin osobni život mimo revolucionarnog djelovanja, moralnih i ideoloških stavova, njegova erotska intima, njegovo obiteljsko zaleđe, kako ono staro u Argentini tako i novo u Meksiku, njegove pjesničke sklonosti, čak i kad je riječ o revolucionarnim pjesmama – ništa od toga u filmu ne postoji.
Rekonstrukcija mita
Koncepcija objektivizma koncentriranog isključivo na društveno-političko, sukladno onom kako bi mnogi revolucionar, vjerojatno i sam Guevara, volio biti (javno) prikazan, rezultirala je likovima kojima je onemogućena druga a kamoli treća dimenzija, te povukla sa sobom i odustajanje od bilo kakve stilske sočnosti. Posljedica izrazite plošnosti likova u kombinaciji s izrazitom autorskom distanciranošću je posve ravan i suh film, koji je doduše izvedbeno korektan, ali koji ostavlja sasvim ravnodušnim. Iako je kritičar Marijan Krivak vjerojatno u pravu kad kaže da je Soderbergh želio rekonstruirati, dakle iznova sagraditi, a ne dekonstruirati, razgraditi mit o Cheu, može se zaključiti kako je, pretpostavljam nesvjesno, on zapravo subvertirao mit pokazavši koliko su revolucije i revolucionari dosadni, te koliko se doista može vjerovati Guevarinom pozivanju na revolucionarovu ljubav prema čovječanstvu kad mu je vlastita individualna ljubav, prema supruzi i kćerkici bila, bar sudeći po ovom filmu, zadnja stvar na koju je pomišljao.