Izraelska krađa vremena

Otprilike u vrijeme kada je, nakon nekoliko godina (prividnog) zatišja, ponovno izbio sukob između Izraela i Libanona, i to zbog jednog drveta na granici, našao sam se na izlasku iz Izraela. Paradoks je u tome da možete provesti nekoliko tjedana u Izraelu a da, ukoliko ne posjetite Zapadnu obalu ili Pojas Gaze, vjerojatno nećete osjetiti da je to zemlja koja se nalazi u permanentnom ratnom stanju. No, ako ste u Izraelu proveli lijep odmor, uvjereni u njihovu gostoljubivost i razvoj demokracije, na aerodromu “Ben Gurion” u Tel Avivu i okorjeli pobornici države Izrael vjerojatno će se uvjeriti u suprotno. Po uzoru na američki projekt Domovinske sigurnosti nakon 11. rujna, Izraelci će vas provući kroz bezbrojne kontrole koje sve zajedno znaju trajati i nekoliko sati; ako imate zakazan let, dođite na aerodrom barem šest sati ranije.

Jeste li se u Libanonu družili s lokalcima?

Uz gomilu protraćenog vremena, ne nedostaje ni kafkijanskih momenata koji bi mogli izmamiti osmijeh na licu da situacija nije toliko apsurdna i frustrirajuća: na pitanje kakva mi je to čudna torba, odgovaram: “To je za nargilu”, na što ispitivačica, mrtva ozbiljna, uzvraća bizarnim protupitanjem, u najboljoj maniri američke obavještajne službe: “A otkuda poznajete riječ ‘nargila’?” Premda to pitanje neodoljivo podsjeća na onu epizodu kada je komičar Ali G vodećeg svjetskog lingvista Noama Chomskog upitao: “Koliko riječi znate?”, a ovaj mu je krajnje ozbiljno, kao da se ne radi o šali, odgovorio: “Pa čujte, u pravilu odrasli ljudi znaju desetine tisuća riječi”, gospodična iz izraelske sigurnosne službe nije se šalila. Umjesto toga, nastavlja u sličnom tonu pitanjima poput: “Jeste li se u Libanonu družili s lokalcima?” i “Je li vam možda netko stavio bombu u torbu?” Kao i Chomskom (kojem je, usput rečeno, prije nekoliko mjeseci zabranjen ulazak u Izrael), ne preostaje vam ništa drugo nego ozbiljno odgovarati na takva bizarna pitanja. I taman kada pomislite da je kraj, dolazi nova ispitivačica, s istim setom pitanja, pa opet nova i nova, ne bi li uspjele detektirati nedosljednosti u vašim odgovorima. Potom još dvije-tri rendgenske kontrole prtljage, pa detaljna ručna pretraga i tek onda možete na check in. Ni tu nije kraj… Poslije check ina, taman kada ste pomislili da ste slobodni, još jedna finalna provjera putovnica.

Problem s čekanjem na aerodromu nije problem razmaženog zapadnog turista naviknutog na komfor i brzinu presjedanja s jednog leta na drugi. Problem je mnogo dublji. Dugosatno čekanje s kojim ćete se u Izraelu susresti kad-tad, zapravo je samo metafora za kontinuiranu “krađu vremena” s kojom su suočeni Palestinci (a onda, konzekventno, i svi drugi potencijalni neprijatelji države Izrael). Izraelska novinarka Amira Hass, koja je već nekoliko puta uhićena samo zato što je boravila u Gazi, govori o tome da Izrael sustavno provodi to “usporavanje”, dok je talijanska istraživačka skupina Multiplicity u terenskom istraživanju pokazala da izraelskom vozaču treba 90 minuta da bi prešao Zapadnu obalu od sjevera do juga, a da za isti put palestinskom vozaču treba oko osam sati. Što je, dakle, naše čekanje na aerodromu u usporedbi s time?

Arhitektura kao rat drugim sredstvima

Izraelski arhitekt Eyal Weizman u svojim radovima o okupaciji i arhitekturi Ariela Sharona detaljno je istražio na koji su način upravo prostorno planiranje i arhitektura u službi rata. Primjerice, tuneli koji povezuju Jeruzalem s južnim naseljima poput Hebrona imaju dvostruku funkciju: s jedne strane, oni služe kao most iznad palestinskih polja, a s druge, kao tunel ispod palestinskog predgrađa u Betlehemu. Na Zapadnoj obali mostovi više nisu naprosto arhitektonska ostvarenja koja služe nadilaženju prirodnih prepreka i ograničenja ili povezivanju dotad nepovezanih točaka, već prije postaju granice same. Čitava se ta regija, kako na nizu primjera pokazuje Weizman, više ne može shvatiti kao dvodimenzionalna površina jednog jedinstvenog teritorija, već kao ogromna trodimenzionalna površina, gdje se Zapadna obala fizički može podijeliti na dvije različite ali međusobno isprepletene nacionalne geografije.

Palestinski teritoriji postali su izraelskom okupacijom 1967. godine nekom vrstom paralelnog konflikta koji se vodi iscrtavanjem granica na papiru, a zatim implementacijom tih planova u realnost. Arhitektura i planiranje stoga se mogu razumjeti kao nastavak rata drugim sredstvima. Umrežene točke ili utvrde, za razliku od “linije obrane”, postaju fleksibilna arhitektura. Godine 1982., neposredno pred napad na Libanon, Sharon koji je tada bio ministar obrane, objavio je svoj “Veliki plan za židovska naselja na Zapadnoj obali do godine 2010.” (kasnije poznat kao “Sharonov plan”), koji je zacrtao lokacije za više od 100 naselja, smještena na strateškim mjestima i isplanirana kao točke nove mreže. Definirajući svoju politiku spram Zapadne obale, Sharon je židovskim naseljenicima dao ključni savjet: “Ako postavite ogradu, ograničavate svoju ekspanziju.”

I u tome je poanta: ako gradite naseobine i kompleksnu mrežu tunela i mostova, ekspanzija je virtualno beskonačna. S obzirom na “arhitekturu Ariela Sharona” i sustavno otežavanje života Palestincima, Eyal Weizman će ironijski (ali i bez ironije), reći: “Budući da suvremeni diskurs arhitekture fetišizira koncepte fleksibilnosti i privremenosti, začuđuje da Sharon još nije dobio nagradu Pritzker.” Jedan podatak kaže da je na palestinskim teritorijima 1880. bilo čak 300.000 Palestinaca naspram 24.000 Židova, a taj je broj preokrenut upravo arhitekturom i planiranjem.

Cécile Winter predložila je da zamislimo državu Izrael, kakva se razvila u drugoj polovici  prošlog stoljeća, ali bez pozivanja na povijest židovske patnje kao opravdanje za njezino postojanje i politiku. Ponašanje Izraela tada bi se tumačilo kao klasični slučaj kolonizacije. Dakle, ako po strani ostavimo religiju i Holokaust, što s obzirom na kontekst naravno nije lako, doći ćemo do zaključka Amosa Oza koji tvrdi da bitka između izraelskih Židova i palestinskih Arapa u biti nije vjerski rat, iako ga fanatici s obiju strana vrlo revno pokušavaju u to pretvoriti. “Zapravo, to nije ništa više no teritorijalni sukob oko bolnog pitanja: Čija je zemlja? To je sukob između pravednoga i pravednoga, između dvaju vrlo moćnih, vrlo uvjerljivijih prava na istu malu zemlju. Ne vjerski rat, ne rat kultura, ne nesuglasica između dviju tradicija, već jednostavno nesuglasica oko nekretnina – čija je to zapravo kuća.”

Na tragu one legendarne izjave Groucha Marxa “Ne želim pripadati nijednom klubu koji bi mene uzeo kao svog člana!”, Amos Oz se u knjizi “Kako izliječiti fanatika” prisjeća jedne stare priče u kojoj jedan od likova, gdje drugdje nego u Jeruzalemu, sjedi u maloj uličnoj kavani, a jedan starac sjedi preko puta, i oni počinju razgovarati. Ispostavi se da je to Bog, glavom i bradom. Tip mu ne vjeruje istog trena, no nakon određenih znakova i znamenja uvjeri se da sjedi za stolom nasuprot Bogu. I ima za njega jedno pitanje: “Dragi Bože, reci mi, molim te, sada i zauvijek, čija je vjera prava? Rimokatolička, protestantska, možda židovska ili čak muslimanska – tko ima pravu vjeru?” A Bog odgovara: “Sinko moj, da ti pravo kažem ja nisam religiozan, nikada nisam bio, dapače, religija me uopće ne zanima.”

Ova pripovijest ukazuje na apsurde svakog religijskog “kluba” koji Boga želi prisvojiti i na njega polagati ekskluzivno i apsolutno pravo. Međutim, postoji problem. Premda je Ozova priča poučna, nemoguće je ne nazrijeti opravdavanje Izraela u njegovoj tvrdnji da se radi o sukobu između pravednoga i pravednoga. Naravno, i Izrael i Palestina imaju jednako pravo na istu zemlju, ali ono što se takvim kompromisnim rješenjem ispušta iz vida upravo je permanentni rat koji – često i “mirnim” sredstvima (poput arhitekture i urbanog planiranja) – Izrael provodi već desetljećima. Reći da se radi o sukobu između pravednoga i pravednoga, nenamjerno (jer Oz ipak ima dobre namjere) kao da briše surovu realnost palestinskih stradanja: ispada da je krivica jedino na Hamasu koji se drži nasilne borbe i ne odustaje od Pojasa Gaze i da se rješenje nazire isključivo u promjeni Hamasa.

Nepriznavanje krivice za flotilu

No, problem je mnogo dublji. Kada sam u Tel Avivu, razgovarajući o razlikama i sukobu između Fataha i Hamasa, razgovarao s Urijem Avneryjem, jednim od najvećih izraelskih boraca za mir i rješenje s dvije države, on je odgovorio da ne voli Hamas zbog onoga što prezentira, a to je islamski fundamentalizam. Pa ipak, na pitanje bi li odabrao Hamas ili Fatah da je Palestinac, Avnery kaže da bi vjerojatno svoj glas dao Hamasu jer predstavlja jedini realni otpor Izraelu. Ako je većina palestinskog stanovništva i glasala za Hamas, upozorava Avnery, onda to nije zbog njihove ideologije, već zato što se Hamas efektnije od Fataha bori protiv Izraela. Nažalost, kompromisno rješenje za koje se zalaže Oz, a koje podrazumijeva da Izrael s jedne strane i Hamas s druge odustanu od nekih zahtjeva i pristanu na ustupke, nije moguće tako dugo dok Izrael nastavlja svoju ofenzivu.

Dovoljno je kao primjer uzeti recentno svjedočenje državnog vrha Izraela pred izraelskom istražnom komisijom o incidentu s flotilom humanitarne pomoći Gazi. Umjesto priznanja greške, Ehud Barak, Benjamin Netanyahu i Gabi Ashkenazi u isti su glas ustvrdili da su donijeli pravu odluku. Navodno žale za izgubljenim životima, ali vlastite odluke ne dovode u pitanje (Uri Avnery im je kasnije lijepo uzvratio: “Jedno je priznati odgovornost, a drugo je priznati krivicu!”). Štoviše, zaprijetili su da neće sudjelovati u UN-ovoj istrazi incidenta bude li ona podrazumijevala ispitivanje izraelskih vojnika (čime čitava istraga pada u vodu, jer kakvog smisla ona uopće ima ako se ne uključe vojnici). Iznova svjedočimo usporavanju, sada na međunarodnom nivou.

Malen je korak od cjepidlačenja zbog jedne obične nargile do nepriznavanja krivice zbog flotile. U prvom slučaju ta se “krađa vremena” može nadoknaditi i zaboraviti čim čovjek konačno prođe sve mukotrpne kontrole i jednom sleti na vlastito tlo. U drugom slučaju, više nije pitanje vremena kada će konačno Palestinci dobiti moralnu i legalnu satisfakciju, već je pitanje tko će im, kada jednom do toga dođe, vratiti sve ono ukradeno vrijeme? Kao što je arhitektura postala rat drugim sredstvima, tako je i temporalni rat postao modus operandi Izraela, bilo da je riječ o nargili i prelasku granice, bilo da je riječ o priznavanju krivice za flotilu.