Ne srame se partizanske prošlosti

U vrijeme kad se podsjeća na preko 3.000 uništenih, oštećenih ili devastiranih spomenika antifašističkoj borbi i kad se redovito nađe poneka vijest o oštećenju još nekih od preostalih obilježja, mnogima je zanimljivo vidjeti očuvane i održavane spomenike, često u lijepo uređenim parkovima u središtima mjesta na kvarnerskim otocima, ali i u drugim dijelovima Primorsko-goranske i Istarske županije.

Od Omišlja na krajnjem sjeveru do Baške na jugoistočnom kraju otoka Krka, u središtima mjesta stoje održavani i uređeni spomenici NOB-u s imenima poginulih, a na važne datume pred njima se održavaju i komemoracije. Uz to, 17. april, dan oslobođenja Krka 1945. godine i imena vezana uz ratne događaje prisutni su u skoro svakom mjestu, te odolijevaju pokušajima pojedinaca da ta imena zamijene nekim drugim.

Baščanska ploča, zvijezda i grb 

Jedan od spomenika je u Baškoj, čije su vlasti za restauraciju izdvojile 50.000 kuna. To za načelnika Općine Tonija Juranića nije ništa neobično.

– Da nije bilo onih koji su dali svoje živote za oslobođenje tadašnje Jugoslavije, danas ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske. Zbog toga i borci NOB-a, kao i branitelji, zaslužuju spomenik. Radi se o domaćim ljudima, ali bez obzira na to otkud oni dolazili, tko god je dao život, dao ga je slobodu – kaže Juranić.

– Doduše, ime Obale maršala Tita promijenjeno je u naziv Palada, kako se nekad zvala. Tih 90-ih godina srušen je i spomenik žrtvama NOB-a u Baščanskoj Dragi, ali smo ga nakon nekoliko godina ponovno postavili i obnovili. Nekih jačih pritisaka za mijenjanje imena ulica i rušenje spomenika nije bilo. U Jurandvoru, gdje je Baščanska ploča, spomenik koji mnogi nazivaju krsnim listom za Hrvate, spojili smo spomenik imena žrtava NOB-a i žrtava među braniteljima, tako da uz zvijezdu imamo i hrvatski grb na istoj ploči – priča Juranić.

Ističe da predstavnici svih krčkih općina, pa tako i Baške, u okvirima svojih mogućnosti potpomažu djelovanje Udruge antifašističkih boraca i antifašista. Također redovno izdvajaju financijska sredstva za obnovu i održavanje spomen-obilježja na otoku Krku.

– Očuvanje spomenika i sjećanja na antifašističku borbu je ne samo politički nego i općenarodni konsenzus na Krku i vjerujem da bi moji kolege, ali i sve domicilno stanovništvo podijelili takvo mišljenje. Mislim da su boduli dobronamjerni ljudi i da nikad nisu bili ratoborni. Kao branitelji, ne samo svog otoka, bili su visoko motivirani, ali nikad nisu bili agresivno nastrojeni. Tako su se ponašali i prema spomenicima – zaključuje Juranić.

U samom središtu Punta, u parkiću na rivi pred mjesnom poštom, također stoji spomenik, podignut 1979. godine, a preko puta njega su kameni blokovi s imenima svih poginulih i pobijenih Puntara. Po riječima mještana, obilježavaju se i manifestacije vezane uz antifašističku borbu, ali i domovinski rat, što je lijepa tradicija koja se očituje kroz zajedničko polaganje vijenaca na rečenom spomeniku, na mjesnom groblju kod križa i u mjestu Stara Baška na području općine.

Spomen-ploča na crkvi

U Dobrinju, mjestu u unutrašnjosti Krka, također nitko ne dovodi u pitanje antifašističku borbu. Na crkveni narodni praznik Stipanju, 3. avgusta 1944. Nijemci su pobili trojicu mještana, jednog odveli u logor i kasnije ubili, a onda razorili toranj tamošnje crkve Sv. Stjepana. Na tornju se danas nalaze spomen-ploča, postavljena 1984, i reljef koji simbolizira stradanje mještana.

O pitanju očuvanja spomenika na Krku govori i akademik Petar Strčić, porijeklom iz susjednog sela Krasa. Istina, malo se začudio kad smo ga pitali za fenomen očuvanih spomenika antifašističkoj borbi na Krku i drugim otocima te u Istri i Gorskom kotaru.

– To je samo po sebi razumljivo. Što se tiče Hrvatske, antifašistička borba je počela u najhrvatskijem dijelu, Hrvatskom primorju. Svega nekoliko sati nakon što je njemački ustaša Slavko Kvaternik 10. travnja, u ime Berlina, proglasio Republiku Hrvatsku koja je kasnije nazvana NDH, u apsolutno hrvatskoj Crikvenici ubijen je njegov brat Petar Milutin i od tada je Vinodol jedno od najtrajnijih antifašističkih uporišta u Hrvatskoj.

Strčić podsjeća da su Istra, Rijeka i dio kvarnerskih otoka bili u okviru fašističke Italije.

– Prvi fašizam na svijetu je praktički promoviran u tadašnjoj Rijeci, što je učinio prvi protofašist na svijetu, vajni poeta Gabriele Danuncio, inače moralno unakažen čovjek. On je u Rijeci prvi primijenio sve ono što su talijanski vođa Musolini i fašisti proveli u Italiji, a 30-ih godina i nacisti u Njemačkoj – kaže Strčić.

– Prvi oružani antifašistički ustanak i uspješan oružani otpor na svijetu dogodio se na otoku Krku još 1920. godine, što naša publicistika i historiografija zanemaruju, iako se nešto više zna o ostala dva velika ustanka – Labinskoj republici i Proštinskoj buni. U našim krajevima najveći progoni su bili upravo ovdje. Stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca, gotovo svi Česi, Mađari, Austrijanci i Slovaci bili su istjerani iz tih krajeva; to ostali naši krajevi u Hrvatskoj nisu doživjeli. Svi hrvatski svećenici u Istri i na kvarnerskim otocima bili su antifašisti. Prvi antifašist ranjenik u zapadnoj Hrvatskoj bio je ni manje ni više nego tajnik krčkog biskupa, pop Ive Žic s otoka Krka. Teško ranjen je skoro umro, a kasnije nikad nije mogao zapjevati misu koliko su ga premlatili i ranili.

Miroljubivi ali odlučni

– To nema veze s Komunističkom partijom koja se kasnije uključila i vrlo pametno organizirala sve punktove i aktivnosti. Jedan od prvih, ako ne i prvi partizanski odred bio je na planini Tuhobić, prije nego što je u Srbu počeo ustanak. Nije bitno tko napada moj zavičaj, jesu li to Tatari na Grobničkom polju ili nacisti ili fašisti ili ustaše i četnici. Zato je, koliko ja znam, jedini spomenik u Hrvatskoj, onaj braniteljima za vrijeme Drugog svjetskog rata i braniteljima iz doba našeg Domovinskog rata, podignut na otoku Krku, na kome su imena i djeda i unuka poginulih u ta dva rata. Uostalom, moji krčki boduli, za koje se kaže da su kukavice, to stvarno nisu jer su, između ostalog, na Cresu i Lošinju uništili veliku četničku jedinicu i pobili nekoliko stotina četnika, i to lovačkim puškama, o čemu se nigdje ne govori – dodaje Strčić.

O suradnji boračke organizacije i lokalnih vlasti govori Marko Pavković, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA).

– Krčki antifašisti, na čelu sa Stipom Starčevićem, avangarda su u tretiranju spomeničke baštine. Ipak, mi nikad ne bismo mogli djelovati bez lokalnih vlasti i bez njih ne bismo mogli ništa ozbiljnije učiniti. Pozitivan odnos prema NOB-u, srećom, nije obilježje samo Krka – u Istri i ponegdje u Dalmaciji imamo istu situaciju – kaže Pavković.  

Dušan Matić, prijatelj Vojina Bakića, naglašava da je narod u tom dijelu zemlje miroljubiv, još uvijek vezan uz NOB i da gaji dostojanstven odnos prema prošlosti. Jedno je problem što svugdje nema dovoljno sredstava za održavanje svih spomenika.

Kako su potučeni četnički izdajnici

Akcija oko uključivanja Hrvata u četnički pokret osjetila se i na području Hrvatskog primorja. Izvan Sušaka ta je akcija konkretnije došla do izražaja na Krku. Prema raspoloživim podacima, na Krku je postojala četnička organizacija sastavljena poglavito od jugoslavenskih nacionalista. Na sastanku “predstavnika svih mjesnih organizacija na otoku Krku”, održanom u Aleksandrovu (Punat) 23. lipnja 1943, donesena je rezolucija u kojoj se izražava privrženost Draži Mihailoviću i zahtijeva da se otok Krk “odvoji od zajednice, kojoj bi Zagreb ili njegovi politički predstavnici imali predstavljati našu volju i naše raspoloženje”.

U rezoluciji se izražava protivljenje svakome federativnom uređenju zemlje.

Četničke jedinice koje su bile stacionirane u Hrvatskom primorju (nakon kapitulacije Italije) trebale su se povući na otok Lošinj i ondje čekati savezničke pomorske snage. Povlačenje te grupacije uslijedilo je 9. rujna, kada su se četnici iz Selca, Crikvenice i Senja prebacili na Krk (u Aleksandrovo). Odatle su se, zajedno s grupom krčkih četnika, kojima je komandirao Milivoje Žic, uputili na Lošinj, stigavši 10. rujna. Ondje se ukupno okupilo oko 450 četnika i članova njihovih obitelji.

Četnička grupacija na Lošinju organizirala se u brigadu od dva bataljona s komandantom kapetanom Borivojem Gešovićem. U pripremi obrane od napada, jedinice NOVJ zaposjele su pozicije na Malom i Velikom Lošinju. Desant koji su poduzeli Štab Trinaeste divizije NOVJ i Komanda mornarice za Hrvatsko primorje, izvršen je na Lošinj 24/25. rujna. Cilj je bio da se četnicima što više onemogući izvlačenje s otoka, jer su raspolagali brodovima. U vrijeme borbe za Veliki Lošinj, četnički oficiri su ipak uspjeli, s grupom od oko 200 četnika i članova njihovih obitelji, isploviti u dva broda u pravcu Suska, a zatim se probiti do Italije. Jedan brod je stigao u Brindisi, a drugi u Pesaro. Grupa koja je došla u Pesaro zatekla je ondje Nijemce. Preostali četnici na Lošinju bili su nakon žestoke borbe ubrzo svladani, pretrpjevši velike gubitke. Lošinj je bio oslobođen 26. rujna 1943.

(Iz knjige Fikrete Jelić Butić “Četnici u Hrvatskoj 1941-1945”)