“Tartuffe” kao meksička sapunica

Na koji način danas ima smisla igrati klasične dramske komade? Pa valjda tako da budu odigrani u duhu današnjeg vremena. Jer u suprotnom, gledati tek nekakve napudrane predstave isto je kao da danas izađete u fraku na autostradu i krenete na put kočijom…

Upravo je tako izgledala predstava “Tartuffe”, izvedena ovih dana u kazalištu “Gavella”. Staromodno, dosadno i zamorno. Prvi nesporazum je u tome što je pisac komada Jean-Baptiste Moliere vjerovao prije 350 godina da “komedija popravlja ljude zabavljajući ih”, a današnji ljudi po iskustvu znaju da to nije moguće. Baš suprotno, ono što danas “zabavlja” ljude kvareći ih još više, razne su vrste praznoglavih sapunica i humora na prvu loptu.

Muke po stihovima

Upravo u taj procjep pala je i “Gavellina” predstava, koja izgleda kao šarena šećerlema na koju ćete zaboraviti još prije nego što izađete na ulicu. Drugo, zanatski problem s igranjem klasičnog komada kao što je “Tartuffe” u tome je što je barem pola “Gavellina” ansambla imalo teškoća s rečenicama u stihovima, jer su se njima očito rijetko bavili. Jedina koja se u stihovima snalazila kao riba u vodi bila je Dubravka Miletić (gospođa Pernelle), odgajana u nekoj ranijoj školi karakternih glumica.

Treće i najvažnije, redatelj Marco Sciaccaluga, koji dolazi iz vrlo tradicionalnog Teatro Stabile iz Đenove, napravio je “Tartuffea” praktički onakvim kakav je bio izveden prvi put u Versaillesu 1664. Talijansko kazalište uglavnom nije zona modernog izraza, tamo većinom sve na pozornici mora biti raskošno i pompozno, pa je pitanje zašto je “Gavella” posegnula za redateljem konzervativnog rukopisa. S obzirom na to da je redatelj sa sobom doveo i scenografa (Jean-Marc Stehle) i autora muzike (Arturo Annecchino), bilo je prilično jasno kakva će biti arhitektura predstave: nakićena pozornica, pelerine, glumci s perikama koji se ceremonijalno klanjaju i pjevuckaju dok govore.

Sama priča je poznata: bogati trgovac Orgon prima u svoju luksuznu kuću punu rodbine i služinčadi lažnog pobožnjaka Tartuffea zbog kojeg zapusti porodicu i potpuno izgubi razum. Dok se Tartuffe mota oko Orgonove supruge, ovaj mu velikodušno prepisuje čitavo imanje, vjerujući da je Tartuffe živi svetac i želi mu dati kćer za ženu. Umjesto konačnog bankrota sve završi dobro, jer se na koncu umiješa kralj kao vrhovni moralni arbitar i hapsi varalicu.

Redatelj Sciaccaluga poigrao se doduše na kraju predstave s nekim alibi pitanjem “želite li dramu ili komediju”, ali cijela dvoipolsatna izvedba protjecala je beznadežno sporo, kao prašnjava basna o naivnim budalama i inteligentnim pokvarenjacima.

Sigurno je da se na ovom mjestu ne zalažemo za nekakvo “kazalište u trapericama” i na direktno prevođenje klasike na današnji jezik. No ono što je vrijednost dobrog teatra upravo je ta vještina učitavanja današnjih problema u ono što su bili problemi prije više stoljeća. Spremno obrazloženje tradicionalnog kazališta da se ono tobože bavi “univerzalnim pitanjima” često prikriva konkretnu nemoć. Što je, na primjer, s današnjim povjerenjem u vjerodostojnost onoga što govori Crkva, kakvi su nazori novih bogataša i kako se manipulira novcem – o tome u “Gavellinoj” predstavi ništa ne saznajemo.

Inače, kada je riječ o ovom komadu vrijedi spomenuti dva pokušaja aktualnog učitavanja. Jedan je onaj u režiji Božidara Violića, također u “Gavelli” prije tridesetak godina, a drugi u režiji Egona Savina nedavno u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. I jedan i drugi redatelj su, sasvim u duhu vremena, odsjekli taj sretan kraj i ostavili Orgona osiromašenog i izbačenog iz vlastite kuće, na milost i nemilost prevaranata raznih fela.

Predstavu izvukli glumci

Ono bez čega bi najnoviji “Gavellin” “Tartuffe” bio potpuni promašaj jest igra troje glumaca: Ozrena Grabarića (Tartuffe), Nataše Janjić (Orgonova žena) i Dijane Vidušin (Dorina). I kao Tartuffe i u svojim prethodnim ulogama, Ozren Grabarić pokazuje da se razvija u glumca magične transformacije, koji na maestralan način zavodi publiku pretvarajući se u što god poželi. Dijana Vidušin i Nataša Janjić nove su zvijezde na kazališnom nebu, koje svijetle prvenstveno snagom svog suverenog umijeća na pozornici.  

Na kraju ostaje tugaljivo pitanje čemu ovakva muzejska predstava danas, bez hrabrosti i prave strasti? I tko će to uopće gledati? Odgovor na prvo pitanje leži u činjenici da je javni prostor danas zaposjednut senzacijama i lakim notama, pa u takvom okolišu jedan konzervativni “Tartuffe”, napirlitan šljokicama, napadno liči na kakvu meksičku sapunicu. U odnosu na takvu intonaciju bit će strukturirani i gledaoci. Oni stariji blago će utonuti u naslonjače, kao da prate kakvu omiljenu trač seriju. Problem će biti s grupnim posjetima srednjoškolaca, koji će najvjerojatnije izluditi glumce dobacivanjima, jer neće imati nikakvog obzira prema kostimiranoj i neuvjerljivoj predstavi lake zabave.