Tragedija sa hepi endom

Kao da je Bekim Sejranović (1972., Brčko), pišući svoj roman imao u vidu dobronamerne stručne primedbe upućene njegovom prethodnom romanu “Nigdje, niotkuda” (Profil, 2008.), ovenčanom nagradom “Meša Selimović” iz Tuzle koja se dodeljuje za najbolji roman na području nekadašnjeg zajedničkog, srpsko-hrvatskog jezika. Pripovedanje je sada fokusiranije, porodična istorija odstranjena, fragmentarno komponovanje priče stabilizovano, izbegnuta je tematska i evokativna rasutost. Rečju, novi roman je promišljenije zamišljen i zrelije izveden. Istina, i “Ljepši kraj” zadržava geografsku i vremensku raslojenost. Fabula je složena tako da se smenjuju epizode iz Norveške sa onima iz Bosne, ali takva struktura, u savremenom romanu često rabljena za razbijanje linearne monotonije, ne opterećuje praćenje radnje.

Stišani vagabund

“Ljepši kraj” je svojevrsni nastavak romana “Nigdje, niotkuda”: radnja romana i počinje uplitanjem bivše žene a pripovedači u oba romana su karakterno srodni. Ipak, “novi” pripovedač je emocionalno zreliji. Nestišljivi vagabund ukotvljen je u bosanskoj planinskoj zabiti, na dedovom “ranču” i iz te pozicije ranjene samoizolovanosti zapisuje u beležnicu svoja sećanja na život u jednom norveškom gradiću gde je radio kao asistent na fakultetu pa kao poštar, upustivši se u ozbiljnu vezu sa Katarinom, ženom skoro dvostruko starijom od sebe. Iz jednog u drugi roman nastavljena je sklonost pripovedača ka opijatima i ilegalnim medikamentima, pa su tako stranice Bekimove proze i ovde nadimljene travom i hašišom i zalivene valijumom, retinolom i popularnim spidovima. Nastavlja se i protivrečno dvojstvo njegovog lika čiji se psihološki raspon kreće od socijalne fobije i masturbativne teskobe do osvajačko-kopulativnih avantura. Sazrevanje naratora redukovalo je njegove promiskuitetne aktivnosti i minimalizovalo njegove minhauzenovske lagarije, ali je ostala erotska žudnja za partnerkom van postojeće veze. Njegova veza sa starijom ženom je zasnovana na želji i iskrenoj posvećenosti, ali naratorova potreba za njom ne može da traje dugo.

Kao da se tragedija pripovedačevog položaja zasniva na emocionalnoj nestalnosti i klaustrofobičnom strahu od vezivanja. Nemogućnost naratora da se trajno posveti jednoj osobi, svojevrsna aporija vernosti, logično i neizbežno vodi u emocionalnu zbrkanost i konflikte u vezi. Može se reći da Sejranovićev roman govori zapravo o toj drami muške monogamne nemoći. Narator je rastrzan između jake potrebe da se skrasi i unutrašnjih demona koji unose nemir, vode u preljubu i uzrokuju raskid.

“Ljepši kraj” veoma uspelo predočava jedan aspekt bizarnosti savremenog bosanskog mikrokosmosa. U selu M. su do početka ratova 90-ih živeli Karavlasi. Preživeli su nemački genocid za vreme Drugog svetskog rata da bi većinom u poratnom periodu postali gastarbajteri upravo u Nemačkoj. Kolektivno su se iselili tokom 90-ih, a u pusto selo došle su vehabije sa svojim porodicama i u nekoj vrsti autarhične komune počeli da praktikuju svoju varijantu života po islamu. Duge brade koje puštaju muškarci, pokrivene žene, rigoroznost u poštovanju pravila posta, drugačije klanjanje u džamiji vidljive su odlike novoinstaliranog vehabizma koji je doveo do podele među bosanskim starosedeocima, te se deo njih priklanja njihovim modno-habitusnim kanonima. To je kontekst za ličnu dramu naratorovih rođaka, Saliha i Alme. Almi je otac zabranio da se uda za čoveka koji ju je hteo odvesti u Nemačku zato što po njegovom neofitskom mišljenju nije dovoljno dobar musliman, dok Almin brat Salih, koji je u ratu ostao bez oka, naratoru, budući da ima norveško državljanstvo, predlaže da sa Almom sklopi fiktivan brak i povede je sa sobom u Norvešku.

Pejzaž nesreće

Obmana je za mladu rođaku način izbavljenja iz retrogradnog verskog terora, ali je i za Sejranovićevog pripovedača način izlaska iz autistične letargije koju neuspešno pokušava da sanira zapisivanjem svojih sećanja. Utoliko je ponovni povratak u Norvešku, povratak na mesto nesreće i tragično prekinute veze sa Katarinom, sam po sebi “ljepši kraj”; lepši utoliko što pruža izbor za razliku od obnovljenog patrijarhalnog determinizma u Bosni. Naratorova “krivica”, što se zasitio starije žene i poželeo njenu kćer, Katarinina maligna bolest i smrt, time biva delimično relativizovana.

Roman “Ljepši kraj” je mogao biti nešto kraći i nije morao upetljavati gej tematiku, koja je neočekivano uvedena u zaplet, ostavši pripovedno marginalizovana. Reč je o romanu koji ide mimo žanrovskih klišeja i koji uspeva da grupiše naraciju nadilazeći labavu strukturu dnevničkih beleški. To je roman o libidu i nesnalaženju, o teretu porekla koji čovek nosi uprkos poziciji nepripadanja sa kojom se srodio. Roman o nesreći koja se nije mogla izbeći i kraju koji je lep utoliko što je otvoren i neizvestan.