Angela Merkel, mrtvozornica multikulturalizma

“1960-ih smo zvali strane radnike da dođu i oni sada žive u našoj zemlji”, rekla je Angela Merkel na sastanku podmlatka njezine vladajuće stranke demokršćana (CDU). “Zavaravali smo se da oni neće ostati, da će jednog dana otići, ali to nije realnost”, objasnila je te zaključila: “Ranije je postojala tendencija da usvojimo koncept multikulturalizma i živimo sretni jedni uz druge, ali taj je koncept propao, potpuno propao.”

Nešto kasnije, vjerojatno kako ne bi oneraspoložila poslovnu zajednicu koja već dulje vrijeme govori sasvim suprotno, naime da zemlji treba još više stranih radnika, kancelarka je rekla i da Njemačka “ne bi trebala biti zemlja koja ostavlja dojam da oni koji ne govore njemački nisu dobrodošli”, jer tada će “kompanije otići tamo gdje mogu naći radnike”.

Pokušaj uvlačenja židovstva u borbu protiv islama

Promatrač iole upućen u recentne migracijske procese u Njemačkoj mogao bi pomisliti da je izjava kancelarke ničim izazvana, s obzirom na to da imigracija u toj zemlji praktički ne postoji. No, kada se zna da je njezina vlada spala na najniže grane popularnosti, što je dobrim dijelom rezultat globalne ekonomske krize, te da su antiimigrantski pritisci dijela članstva uzdrmali vladajuću koaliciju, postaje jasno da je kancelarkin zaokret prema populizmu motiviran političkim pragmatizmom. Osim toga, pad popularnosti vlade, vrhunac kojeg su u svibnju izgubljeni izbori CDU-a u najmnogoljudnijoj njemačkoj državi Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, uzrokovan je financiranjem bankrotirane Grčke, pa neki analitičari probuđeni nacionalizam vladajućih tumače i kao poruku Europskoj uniji da Njemačka više ne želi biti najvažniji, ako ne i jedini financijski oslonac posrnule ekonomske zajednice.

Izjave slične kancelarkinoj u posljednje su vrijeme toliko česte da se može reći kako je ona uskočila u zadnji vlak. Horst Seehofer, šef druge najjače stranke vladajuće koalicije, Kršćanske socijalne unije (CSU), istom je prilikom rekao da je njegova stranka predana “očuvanju dominantne njemačke kulture”, te da je “očigledno da se imigranti iz kultura poput turske i arapskih teže integriraju”.

Nešto ranije, iz CDU-a i CSU-a graknuli su na njemačkog predsjednika Christiana Wulffa, koji je prilikom obilježavanja 20. godišnjice ujedinjenja Njemačke izjavio da “islam također pripada Njemačkoj”, doduše tek nakon što je poentirao da su njemački temelji “kršćansko-židovski”. Savezni ministar policije Thomas de Maiziere tada se pobunio na “pokušaj izjednačavanja” triju religija, dok je šef parlamentarne skupine CDU/CSU Volker Kauder ustvrdio da je “njemački ustav temeljen na kršćansko-židovskoj tradiciji”. Na sumnjivo veličanje židovske tradicije reagirao je, pak, glavni tajnik Središnjeg vijeća Židova Stephan Kramer, napisavši u tekstu za “Süddeutsche Zeitung” da se činjenica da političari sve češće koriste riječ “židovski” može ocijeniti samo kao “žalosno očigledan pokušaj uvlačenja židovstva u Njemačkoj u borbu protiv islama”.

Podvala o navodno pregaženoj Njemačkoj

Da stvar bude gora, ovaj val ksenofobije pokrenuo je član opozicijske socijaldemokratske stranke SPD i član izvršnog odbora Njemačke središnje banke Thilo Sarrazin, koji je ljetos objavio knjigu “Njemačka se dokida”. U bestseleru, koji se u prva tri tjedna prodao u 800 tisuća primjeraka, Sarrazin tvrdi da “većina Turaka i Arapa nema nikakvu drugu produktivnu funkciju osim u trgovini voćem i povrćem”, da imigranti “cijede državu” i “konstantno proizvode zabrađene djevojčice”, te da Njemačka zbog velikog broja imigranata “postaje sve gluplja”. Sarrazinu su zbog ovih izjava oduzete neke dužnosti u Bundesbanku, a SPD je neko vrijeme kontemplirao njegovo izbacivanje iz stranke koje se, međutim, nije dogodilo.

No, dogodila se poplava sličnih izjava motiviranih željom političara da si priskrbe što više podrške, s obzirom na to da istraživanja pokazuju da je Sarrazin kod dijela građana pogodio pravu žicu. Isto tako, u njemačkoj je politici zamijećena anomalija koju dijele i neke druge europske države, poput Švedske, a to je da, osim neprihvatljivo ekstremnog NPD-a, ne postoji politički pokret desnog populizma kakvog promovira Sarrazin, a sada i vladajuća koalicija. Opće je mišljenje da je stranka Angele Merkel u brojnim pitanjima otišla prema centru, zbog čega teoretski ima mjesta za stranku desno od CDU-a. On je u prvom mandatu vladao u koaliciji s opozicijskim SPD-om, a sama Angela Merkel ostavljala je dojam političarke koja stvari radije rješava konsenzusom nego konfrontacijom.

Da se radi o političkoj anomaliji, koja je prije svega posljedica zazora od otvorenog desničarenja zbog osjećaja kolektivne krivnje za holokaust, a ne o naročito visokom stupnju tolerancije, svjedoče brojna istraživanja. Neka od njih pokazuju da bi stranka desno od CDU-a mogla osvojiti i do 20 posto glasova birača, dok sve ankete pokazuju da između 30 i 45 posto Nijemaca smatra da imigranata ima previše. Istraživanje Fondacije “Friedrich Ebert” pokazalo je, pak, da bi 13 posto Nijemaca htjelo da ih vodi “Führer”.

Kao i Sarrazinova, i propaganda spomenutih političara mahom je neutemeljena. Primjerice, službena istraživanja pokazuju da je broj imigranata koji ne žele učiti njemački vrlo malen, a zna se i da je ljetos srezan budžet za besplatne tečajeve jezika, pa sada imigranti moraju na listu čekanja za tečaj koji stoji 110 eura. Statistike pokazuju i da doseljenici nisu baš toliko neobrazovana čeljad kakvim ih prikazuju: iako njih 9,6 posto nema srednjoškolsko obrazovanje, za razliku od 1,5 posto Nijemaca, 15,2 posto doseljenika ispunilo je preduvjete za upis na fakultet, dok je takvih domaćih 15 posto. Isto tako, navode mediji, 30 posto useljenika ima neku vrstu kvalifikacije, no one se u Njemačkoj ne priznaju.

Kada se ovome pribroje podaci o ulascima i izlascima iz zemlje, pokazuje se da je cijela histerija o navodno pregaženoj Njemačkoj podvala. Naime, činjenica je da u Njemačkoj živi 16 milijuna ljudi, odnosno 20 posto ukupnog stanovništva ne-njemačkog porijekla, od čega sedam milijuna stranih državljana. Četiri milijuna njih su muslimani, od čega 2,5 milijuna Turci, kojih polovica ima njemačko državljanstvo. No, isto tako, posljednjih nekoliko godina iz Njemačke više ljudi iseljava nego useljava, pa je tako lani ušla 721 tisuća ljudi, dok ih je 734 tisuće napustilo zemlju. Među onima koji su otišli, Turaka je bilo 30-ak tisuća, dok njih posljednjih godina prosječno dolazi tek desetak tisuća.

Šizofrena imigracijska politika

S druge strane, približno jednak broj ljudi godišnje dođe iz Rumunjske i Bugarske, iz kojih, zajedno s Poljskom i Sjedinjenim Državama, dolazi najviše doseljenika, pri čemu te zemlje nemaju velike muslimanske populacije. Kada je u pitanju azil, njih njemačka vlada godišnje odobri manje od dvjesto, dok je stalnih dozvola boravka lani odobreno tek 157, od čega su polovicu dobili Amerikanci.

Sve to, međutim, njemački političari ignoriraju, zanemarujući čak i čistu ekonomsku argumentaciju, koja kaže da je u Njemačkoj prazno oko 50.000 kvalificiranih radnih mjesta, dok Turkinje s prosječno 2,1 djetetom jedva održavaju natalitet na nuli. Čak i s današnjom razinom imigracije, upozoravaju tamošnji stručnjaci koji ljude vide isključivo kao radnu snagu, populacija Njemačke je u padu koji će za nekoliko desetljeća ugroziti njezinu ekonomsku superiornost. Kada se tome pridoda činjenica da je u posljednjih 20 godina u istočnoj Njemačkoj izgrađena milijarde dolara vrijedna infrastruktura koja zjapi poluprazna, poprilično točnom čini se ocjena komentatora “Der Spiegela” da je imigracijska politika Njemačke “šizofrena”.

Imigracija u Njemačkoj

Njemačka nije imala značajnijih kolonija izvan Europe, pa nema ni tradiciju imigracije, dok je 20. stoljeće obilježila Hitlerova genocidna ksenofobija. Zapadna je Njemačka 1955. počela uvoziti privremene radnike iz mediteranskih zemalja, da bi 1964. pod pritiskom poslodavaca vlada dozvolila i dugotrajni boravak. No regrutiranje je zaustavljeno 1973. zbog recesije i naftne krize, ali je nastavljen dolazak obitelji radnika, dok su brojni Turci prebjegli pred vojnim udarom 1980. godine. Njemačke vlasti, koje dotad imigrante nisu ni pokušale integrirati, tada uviđaju stvaranje “paralelnih društava” doseljenika i izlaze s politikom multikulturalizma, koja podrazumijeva koegzistenciju etničkih zajednica i njihovu političku lojalnost državi, ali ne i punu političku integraciju, pa tako ni državljanstvo, a ni rad u javnim službama. To dovodi do daljnjeg otuđenja imigranata, kojih velik dio ostaje osuđen na socijalnu pomoć, što s vremenom uzrokuje nezadovoljstvo i njih i Nijemaca, pa lijeva koalicija krajem 1990-ih započinje reformu imigrantske politike. No, tada se događaju teroristički napadi 2001., organizirani u Hamburgu, a raste i broj slučajeva dogovorenih brakova, ubojstava iz časti i klerika koji radikaliziraju mlade muslimane. Iako je 2005. ublažen zakon o imigraciji, zbog spomenutih događaja opada entuzijazam, pa teret integracije i dalje ostaje na leđima imigranata, a ne institucija.