Badava smo rušili!

“Bjež’te, psine – preko Drine!”, također je, zaboga (ili dovraga), svojevremeno bio pobudni (premda pogubni) poklič, na koji su se čulile uši svakog dobrog Hrvata, uzrokujući mu domoljubne trnce. Je li to, nekoć (dobro, dobro, sve je to zaboravljeno?!), također bila “svetinja” hrvatskoga naroda, kao što se protekloga mjeseca na mnogo mjesta tvrdilo da je usklik jednog uzrujanoga promatrača (“Obadva, oba su pala!”) danas “svetinja”, koju se ne smije navoditi u kontekstu neke, recimo, dosjetke. Povreda je utoliko gora (teža), što se dizajnersko-urednička montaža toga konteksta dogodila u (ovim) novinama jedne manjine (koja, očito, još nije sasvim otjerana/očišćena sa “svetoga” hrvatskoga tla, natopljena još “svetijom” hrvatskom krvi). Jer, ono što je u normalnoj društvenoj konstelaciji trebalo/moglo biti apsolvirano samo kao dosjetka, interpretirano je kao “pljuvanje po svetinjama Domovinskog rata“ (D. Ivanković, VL, 7. X.) ili, još, kao “produkcija srpske šovinističke pljuvačke koja će završiti na obrazima hrvatskih branitelja” (T. Dujmović, VL, 9. X.).

Nemam namjeru, sada i ovdje, pokušati staviti točku na ovu “uzbunu u Zelengaju” (jer su mnogi pametniji komentatori već oponirali sličnim, ustašoidnim podmetanjima), već bih samo pokušao utvrditi neka zajednička mjesta koja se ustrajno ponavljaju malne u svim obrušavanjima na kontekst s nesretnim MIG-ovima (pa kao da se u tim napadima čuje zlokobno zavijanje “štuka”).

Kad već ne umiju shvatiti dosjetku – još i dalje smrknuti u poslu “za našu stvar” – nakon što su ispunili svoje šovinističke bombe, onda su se obrušivači dosada najčešće izvlačili moralističkim zgražanjem. Kako je moguće da po “simboličkoj vrijednosti” (pokliča o “obadva…”) “nekažnjeno pljuju velikosrpski provokatori u Hrvatskoj, sjajno plaćeni našim novcem za taj posao” (I. Marijačić, “Hrvatski list”,14. X.) i “znači li to da ćemo iz državnog proračuna i dalje novčano podupirati ove necivilizirane i nemoralne ispade” (“Hrvatsko slovo”, 15. X.), jer “to nije prvi put da spomenuti list, koji se od mnogih razlikuje zato što ga financiraju svi hrvatski porezni obveznici vrijeđa i pljuje: hrvatsku Vladu, HDZ, Franju Tuđmana i Domovinski rat (T.D., VL, 9. X.), pa ne ostaje ništa drugo nego tražiti od Vlade da odmah prekine s financiranjem tog lista…” (J. Đakić, HL, 14. X.)…

CENZURIRATI I ZABRANITI… odnekud mi poznato odjekuje ova glazba? Pa, naravno: iz socijalizma! Razvijanje i očitovanje mnogih demokratskih ideja (ma koliko nedovoljno ideološko-politički oblikovanih), zbivalo se u socijalističkim desetljećima upravo na sličnom trnovitom putu izvrdavanje svim mogućim državno-partijskim opstrukcijama. Kako se smije dopustiti da “na budžetu” ili “na dotacijama” budu oni listovi, novine, revije, časopisi – od studentskih do filozofskih – u kojima pojedinci rovare protiv našeg socijalističko-samoupravnoga društva, za koji su položene tolike žrtve svih naših naroda i narodnosti?! Pa, ne možemo mi sami financirati one koji više ili manje politički uvijeno/zamumuljeno (ali ipak) dovode u pitanje temeljne vrijednosti naše socijalističke zajednice, rogoborili su predstavnici soc.-kom. establišmenta i njihovi “policajci duha”. Tako je dolazilo do zabrana iliti ukidanja pojedinih glasila (te rastjerivanja/ušutkivanja problematičnih pojedinaca), pa kad smo devedesetih godina već raskinuli sve veze s bivšim režimom (srušili stari zid i podigli novi), zašto je baš instinkt pasa čuvara preživio i zašto se ponavlja isti mehanizam zaključivanja (“naše pare – naša istina”)? Badava smo rušili – trebalo bi ispisati grafite na zid suvremene, neovisne i demokratske R. Hrvatske!

Nakon što su “konvertirali” dostupno im je javno mnijenje, svojim klicanjem o novoj “velikosrpskoj” opasnosti (opa, bato/baćo/brate, brale, bre?!), obrušivači na ove novine počeli su se domišljati kakvo bi se praktično rješenje moglo naći. Kad već u Hrvatskoj nema “desnice”, za kakvom vapije T. Dujmović (9. i 16. X.) – kao da bi ona mogla mesarski zaključiti srpski problem, koji je očito “ljevičarski” – a onda bi se “bizantsko” (?, upitnik I. M.) “ponašanje” ove redakcije manjinskoga glasila moglo srediti na već poznati način. Naime, u pismu “zadarskih intelektualaca” (“HL”, 14. X.) zaključuje se kako je ova redakcija “rušilački raspoložena” i da za “ishodište svojih stajališta ima barbarski poriv da sredinu koja (ju) je prihvatila smatra neprijateljskom umjesto prirodno svojom”. Naravno, “Bizantinci”,  “barbari”, “velikosrbi” – sve rječnik kao da čitam(o) ustaške proglase – samim time nalaze se u “patološkom političkom stanju”. Dok je sve u Hrvatskoj inače “normalno”, za one koji uvijek tek s ponekom dosjetkom raspiruju tu istu normalnost, “rješenje se može pronaći u medicinskoj praksi”. Luđake u (hrvatske) “psihuške”, a ako se time ne bi stalo na kraj baš svim “barbarima”, a onda “idemo već jednom otjerati iz naše zemlje sve ono što ne valja…” (M. Dorić, “HL”, 14. X.).

OTJERATI IZ ZEMLJE… odnekud mi poznato odjekuje ova glazba? Pa da, to je sveti poklič: “Bjež’te psine – preko Drine!”