Bjesni “valutni rat”

Kao jedan od glavnih zadataka predstojećeg samita G-20, koji će se sredinom studenoga održati u južnokorejskom Seulu, nametnulo se sprečavanje rasplamsavanja “valutnog rata”, fenomena koji je izazvao opću zabrinutost nakon što je kroz posljednjih mjesec dana niz zemalja, povedenih za primjerom Kine, pribjegao tečajnim intervencijama s ciljem da poveća konkurentnost svoje izvozne robe.

Intenzivna polemika između SAD-a i Kine o tečaju, kako Amerikanci tvrde, podcijenjenoga kineskog juana, zbog kojeg je američko tržište preplavljeno jeftinom kineskom robom, traje već godinama, no situacija se znatno zaoštrila nakon što je sredinom rujna Japan unilateralnom intervencijom oslabio vrijednost jena za tri posto prema dolaru i nakon što su uslijedili slični potezi Kolumbije, Tajlanda, Južne Koreje i desetak drugih država. Istovremeno i Amerika, koja je usvojila ambiciozan plan udvostručenja izvoza do 2015, također pokušava utjecati na tečaj valuta plasmanom velikih količina dolara na međunarodno tržište novca.

Iako se početkom 2009. činilo kako će doći do jače međunarodne suradnje na oporavku globalne ekonomije i reguliranju tržišta, taj je trend bio kratkog daha. Zemlje su posegnule za paketima za oporavak nacionalnih ekonomija, a u nastojanju da ubrzaju rast mnoge su se orijentirale na mjere za stimuliranje izvoza, pri čemu je jedan od mehanizama i smanjenje vrijednosti vlastite valute u odnosu na vrijednost valuta ciljanih zemalja uvoznica. Na taj način njihova roba postaje jeftinija na svjetskom tržištu, no istovremeno ugrožava konkurentnost ostalih zemalja, koje također računaju na izvoz kao jednu od poluga svojeg rasta.

Dijametralno suprotne pozicije SAD-a i Kine

Strah od izbijana nekontroliranog “valutnog rata” obilježio je i godišnje zasjedanje Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, održano prije dva tjedna u Washingtonu. Tamo se, usprkos upozorenjima da bi ova nova nestabilnost mogla ugroziti investiranje i globalni oporavak na njegovom samom početku, nije moglo nazrijeti nikakvo rješenje, već se tek otkrilo da razlike u stajalištima između vodećih ekonomskih sila postaju sve veće. Iako je ustvrdio da se gospodarski rast vraća, izvršni direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn upozorio je na njegovu krhkost i neujednačenost. Kazao je da globalno povećanje nezaposlenosti prijeti “političkoj stabilnosti, demokraciji i miru”, pa izričito naglasio da je povijest pokazala kako “upotreba valuta kao oružja nije funkcionirala i da čak može dovesti do katastrofa”. No dok je Strauss-Kahn apelirao za rad na “ujednačenom obrascu globalnog razvoja” i na zajedničkom odgovoru na izazove nekontroliranog kretanja kapitala, dužnosnici SAD-a i Kine nastupili su s dijametralno suprotnih pozicija.

Američki ministar financija Timothy Geithner ustanovio je da najozbiljniju prijetnju svjetskom gospodarstvu predstavlja mogućnost da najveće ekonomije podbace u rastu, pa se, dodavši da je za stabilan oporavak nužna promjena u obrascu globalnog razvoja, obrušio na Kinu.

– Predugo su mnoge zemlje orijentirale svoje ekonomije na proizvodnju za izvoz radije nego na konzumaciju kod kuće, računajući da će SAD uvoziti puno više njihovih roba i usluga nego što ih one kupuju od nas – kazao je Geithner, dodavši da države s velikim zalihama (a kineske devizne rezerve dosegnule su gotovo 2.500 milijardi dolara) trebaju početi provoditi politike kojima će potaknuti domaću potražnju.

– To je posebno važno za zemlje čije su valute značajno podcijenjene – naciljao je još jednom na Kinu, pa pozvao MMF na stroži nadzor tečajnih politika i praksi akumuliranja rezervi.

Drugim riječima, SAD u pokušaju da pojačaju vlastiti izvoz zahtijevaju od Kine da poveća vrijednost juana, što bi smanjilo izloženost američkog tržišta kineskoj robi, te da počne raditi na rastu domaće ekonomije i potrošnje, što bi povećalo kupovnu moć kineskog stanovništva i njegovu potražnju za inozemnim robama.

Iako kineske vlasti načelno pristaju na aprecijaciju valute, one inzistiraju da se to događa postupno, što je do sada značilo puzećom brzinom. Kao što Amerikanci njima zamjeraju podcijenjenu valutu, tako Kinezi upiru prstom u izrazito niske kamate kojima SAD obasipaju investitore kako bi pumpale svoj gospodarski rast. Stoga je guverner Narodne banke Kine Zhou Xiaochuan svu odgovornost za tržišne disbalanse prebacio na suprotnu stranu, kazavši da glavni problem globalne ekonomije u ovom trenutku čine visoki dugovi, niske kamate i nekonvencionalne poticajne mjere najbogatijih zemalja te da upravo takva politika najbogatijih predstavlja stalan izazov za monetarne politike koje provode zemlje u razvoju. Za razliku od Geithnera, pozvao je MMF da nadzire politike razvijenih koje su, prema njegovim riječima, štetnije za globalni ekonomski razvoj, jer njihovi golemi i rizični deficiti mogu u svakom trenutku ugroziti financijsku stabilnost.

Kinezi troše premalo, Amerikanci previše

– Peking jednostavno ne prihvaća da je njegov podcijenjeni tečaj važan uzrok globalnih disbalansa i tvrdi da su SAD same sebi krive za proračunski i fiskalni deficit. U SAD-u je opće gledište da je za američki proračunski deficit kriva pretjerana štednja u Aziji i da rješenje leži na istoku – primjećuje komentator “Financial Timesa” Alan Beattie, opisujući razinu raskoraka u stajalištima između vlada vodećih ekonomija.

Iako se Kinezi boje da bi snažniji juan ugrozio njihove izvozne industrije koje operiraju na niskoj razini profitabilnosti, a time i socijalni mir, analitičari drže da je dobar dio te industrije već stao na noge, a većina ih očekuje da će Kina, ako ne odmah, onda u dogledno vrijeme, ipak dopustiti snažniju aprecijaciju valute. Naime, većina prihoda od kineskog gospodarskog čuda ostaje korporacijama, koje profitiraju od niskih poreza, jeftine energije i zemljišta, dok kućanstva još nisu osjetila blagodati razvoja. Dok se devizne zalihe gomilaju, stanovništvu ostaje mali dio nacionalnog dohotka i stoga vrlo malo troši, a standard mu se može poboljšati samo ako Kina potakne domaću potrošnju.

Dok Kina konzumira premalo, s druge strane, kako u intervjuu “Spiegelu” navodi ugledni čikaški ekonomist Raghuram Rajan, glavni je problem SAD-a što žive iznad svojih mogućnosti i konzumiraju previše. On upozorava da je američki oporavak kroz politiku jeftinih kamata lažan i vrlo nestabilan te da su niske kamate opasne jer potiču ljude na zaduživanje i investiranje u rizične poslove. Prema Rajanovom mišljenju, SAD bi se trebale pozabaviti fundamentalnim problemima, kao što je sve veća nejednakost u prihodima, koja je rezultat zaostajanja američkih radnika za tehnološkim promjenama od 80-ih naovamo. Umjesto većih plaća, političari su im omogućili jeftino stjecanje nekretnina, što je na koncu i dovelo do krize.

– To je bilo puno lakše postići nego educirati ljude i dati im priliku za napredovanje. Ljudi su dobili lak pristup kreditima, cijene nekretnina bile su u porastu i stvorio se osjećaj bogatstva, a oni su posuđivali još novca i koristili ga za potrošnju. Zbog toga su obraćali manje pažnje na činjenicu da im prihodi nisu rasli – kaže Rajan, navodeći da SAD ni sada nemaju dovoljno sluha za redistribuciju kakvu prakticiraju europske zemlje.

“Valutni pakt” prije samita

Trgovinski deficit SAD-a s Kinom kreće se na godišnjoj razini od oko 250 milijardi dolara, a ovog kolovoza dosegao je rekordni mjesečni iznos od preko 28 milijardi dolara. U iščekivanju samita G-20, u američkoj javnosti jačaju tenzije protiv kineske tečajne politike, a američki je Kongres nedavno usvojio i zakon koji Ministarstvu trgovine omogućuje nametanje posebnih carina zemljama koje imaju podcijenjene valute. Uz to, SAD su ovih dana potaknule dodatnu prodaju dolara kako bi relativno ojačale tečajeve glavnih trgovinskih rivala i povećale efektivnu cijenu uvoza u SAD, a smanjile cijenu izvoza iz SAD-a na njihova tržišta.

Uoči samita G-20, korejski predsjednik Lee Myung-bak najavio je kao domaćin da će se skup morati pozabaviti “valutnim ratom”, ali da bi se države trebale približiti sporazumu prije samog sastanka. Za postizanje “valutnog pakta” na predstojećem samitu založio se i Charles Dallara, direktor Instituta za međunarodne financije, koji predstavlja više od 400 vodećih banaka, pozivajući na multilateralno pregovaranje i na hitnu akciju da se spriječe unilateralni potezi koji mogu dovesti do novih globalnih poremećaja. No mnogi analitičari predviđaju da je to prekratko vrijeme za postizanje dogovora koji bi značio da će Peking dopustiti bržu aprecijaciju juana, dok će zauzvrat SAD i druge razvijene ekonomije reducirati deficite i potaknuti rast.