Bosanska crna zora

Nikakvih iznenađenja na općim izborima u Bosni i Hercegovini, osim donekle fijaska dosadašnjeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića koji je dobio čak tri puta manje glasova nego na prošlim izborima. Čovjek je očito pojeo samoga sebe u fanatičnim svađama s Miloradom Dodikom, jer nije ispunio očekivanja da će zbrisati tog lidera bosanskih Srba, nego ga je još ojačao ovim izborima, a preko njega i šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića. Doduše, bez Silajdžića i njih dvojica mogli bi u dogledno vrijeme ostati bez zraka, ali srpsko-hrvatski nacionalistički tabor, barem zasad, može se smatrati pobjednikom nad bošnjačkim. Ovaj drugi sada će se morati prestrojiti, što se već i dogodilo na ovim izborima usponom Silajdžićevog ljutog protivnika Fahrudina Radončića i jačanjem desnog krila u vladajućem SDA, donekle čak i u SDP-u.

To znači da bi dosadašnja bošnjačko-srpska (hrvatska) fronta brzo mogla biti obnovljena, iako su se dvije strane na ovim izborima bratski, da ne može bratskije, približile u jednome. To je enormno velik broj nevažećih glasova, čak izgleda više od deset posto, što jako miriše na velike izborne prevare, pa nije isključeno da pokradeni birači potraže satisfakciju na ulici.

Daytonski kentaur

No, dok se ne vidi hoće li bosanski lonac proključati, hajde da malo pogledamo kakva je to vatra koja pod njim gori. Nema zemlje na prostoru ex-Jugoslavije u kojoj izbori mogu toliko toga promijeniti kao u BiH, gdje snage odmjeravaju ne samo političke stranke kao drugdje, nego i cijele nacije. Ali, nema ni države u kojoj izbori toliko cementiraju status quo da su već prešli u rutinu obnavljanja uvijek istoga, pa čak ni to, jer se ti ciklusi ponavljaju na sve nižim razinama.

Uoči nedjeljnih izbora, međunarodni gubernator u BiH Valentin Inzko umorno je izjavio da razdoblje od prethodnih izbora vidi kao “izgubljene godine”, što je nesumnjivo točno, ali ne i dovoljno precizno. U izjavi se ne kaže tko bi za to bio kriv, pa ispada da su sve upropastili bosanski političari, a koliko god da su ovi napravljeni od krajnje sumnjivog materijala, to ipak nije tako. Dobro to ilustriraju česta Inzkova prepucavanja s Miloradom Dodikom, pri čemu ovaj drugi najčešće izgleda kao bahata svađalica, što stvarno i jeste. Ali se zaboravlja da je pozicija Republike Srpske, koju Dodik stalno drži na rubu otvorene subverzije prema BiH, definirana kao “država u državi” ne njegovom voljom, nego voljom međunarodne zajednice. Washingtonskim sporazumom iz proljeća 1994. bilo je, naime, predviđeno da se osnuje Federacija BiH, kojoj bi u prvo vrijeme pristupili Bošnjaci i Hrvati, a kasnije bi se uključili i bosanski Srbi. No, ovo drugo nikada nije realizirano, čak se o tome nikada više nije razgovaralo, pa kada je godinu poslije potpisan Daytonski sporazum, Federaciji je mehanički prikeljena Republika Srpska. I to je BiH kakvu danas imamo. Čudovišna kreatura, neusporediva s ičim, jer nigdje, baš nigdje, ne postoji država koja je napola federalna, napola unitarna. Dakle, neka vrsta kentaura, čovjekoliki konj.

To je i glavna koščurina razdora danas u BiH, pri čemu se godinama vršio pritisak s bošnjačke i hrvatske strane, danas uglavnom samo s bošnjačke, da se ukine Republika Srpska, s obrazloženjem da je “stvorena na zločinu”. To je točno, ali se ne odnosi samo na taj srpski entitet niti samo na balkanski prostor, i kada se na tome previše inzistira – a inzistira se – kod bosanskih Srba stvara dojam da se samo njima osporava pravo na nacionalno samoodređenje i samoorganiziranje. To onda izaziva njihov odgovor koji se po sistemu tuk na utuk rasprostire sve do vrištećih zahtjeva za odcjepljenjem od BiH, što je neprovedivo, ali to i nije cilj, nego demonstrativno osporiti prava drugih dvaju naroda. Naime, jedna od rijetkih stvari kojima su međunarodni nadzornici BiH ublažili kardinalne greške u Daytonskom sporazumu, bila je nova odredba po kojoj su sva tri naroda u BiH konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. To će reći da Republika Srpska nije isključivo srpska (pa njen naziv, ionako otpočetka rogobatan, sada doista izgleda nakaradno), nego se o njenoj budućnosti pitaju i Bošnjaci i Hrvati, kao što ni Federacija BiH nije samo bošnjačka i hrvatska.

Dakle, sve kada bi Dodik ili bilo tko drugi zbilja htio odcijepiti Republiku Srpsku, to ne bi bilo moguće bez grubog zatiranja prava drugih dvaju naroda, i u svakoj uređenoj zemlji oko toga bi se smjesta angažirale institucije zadužene za integritet zemlje. Ali, takvih institucija u BiH nema, ili ako postoje, kao da ne postoje, i to je glavna klica razdora između triju naroda, a sve više i unutar njih samih. U sva tri naroda traje nadglasavanje napasnih urlatora koji pretendiraju na status prvoboraca i glavnih branitelja nacionalnog interesa i nema znakova da će u doglednoj budućnosti biti išta bolje. Zapravo, bilo je takvih znakova, ali ih je nestalo tako brzo da je jasno da se radi više o prolaznoj anomaliji nego o nečem trajnijem. U Republici Srpskoj čak se glavna stranka rata SDS, pod vodstvom Dragana Čavića toliko emancipirala od Radovana Karadžića da se ispričala za žrtve u Srebrenici, ali je onda sve to vratio natrag Dodik koji je, paradoksalno, bio najtvrđa opozicija Karadžiću. Slično je s najvećom bošnjačkom strankom SDA, koja se odmakla od stalnog otvaranja bošnjačkih ratnih rana i danas je zacijelo najkonstruktivnija i najkoncilijantnija bošnjačka stranka.

Komšićev pad u populizam

Ali, postoji stalna opasnost da se i stranka Sulejmana Tihića sunovrati, što je izborom babinog sina, konzervativnog Bakira Izetbegovića u Predsjedništvo BiH značajno olakšano. Doduše, porazom Harisa Silajdžića i njegove Stranke za BiH ta je opasnost umanjena, jer se SDA neće više morati s njom natjecati za primat “najpatriotskije” stranke među Bošnjacima.

Ali, zato sada ta opasnost raste s druge strane, od Lagumdžijinog SDP-a. Ta stranka, što je jedno od najvećih razočaranja ovih izbora, otvoreno koketira s muslimanskim Berlusconijem Fahrudinom Radončićem i njegovom klero-nacionalističkom strankom retardiranog naziva Savez za bolju budućnost BiH. Rezultat tog samodeklasiranja bosansko-hercegovačkih socijaldemokrata je da se čak i Željko Komšić, koji se dosad uspješno čuvao toga, sada mjestimično otkotrljao u sirovi nacionalistički populizam. Istakao je kao jedan od svojih izbornih slogana “Srbija bez Kosova”, što je jedan od glupljih koji se čuo, jer on zbilja nema blage veze s BiH i izborima u njoj (štoviše, u suprotnosti je s odlukom BiH da do daljnjega ne prizna Kosovo). Komšić je, inače, pod dosta opravdanim kritikama da se bošnjačkim glasovima nameće za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, ali se dosad uvijek mogao pravdati da je on jedina čvrsta karika međunacionalne integracije u BiH. Sada to otpada, jer se predstavio kao političar koji toj integraciji baletanski lako okreće leđa čim nanjuši da bi mu se to moglo politički isplatiti.

Da završimo s ovim pregledom, nekakav put unutrašnje preobrazbe prešao je i HDZ BiH Dragana Čovića, ali ipak plićega gaza, tako da je i ta preobrazba abortirana. Čović je prihvatio, po mome mišljenju, dosad najzreliji projekt ustavne reforme BiH, po kojoj bi se ona sastojala od četiri regije, u kojima bi vlast na etničkoj osnovi postojala samo u općinama, dok u regionalnom vrhu nijedna nacija ne bi imala manje, a to znači ni više, od trećine državnih ovlasti. No, nakon što je Sanader raskinuo s Čovićem u korist više probehaovskog Ljubićevog HDZ-a 1990, Čović se vratio koncepciji tri entiteta te se vezao uz Dodika, i to u tolikoj mjeri da Ivan Šarčević, poznati franjevac i glavni urednik prestižnog časopisa “Svjetlo riječi”, to naziva dovršenjem ratnog pakta Milošević-Tuđman za podjelu BiH. Dobro, možda Šarčević iz čisto stilističkih razloga malo pretjeruje, jer u Dodiku i Čoviću nema snage i baruta da provedu ono što nije uspjelo ni dvojici njihovih puno jačih prethodnika, ali to u krajnjoj liniji nije ni važno.

Politička stabilnost tetura pod prtljagom

Bitnije je da se njih dvojica iz petnih žila trude da ispune i gora predviđanja, pa je Čović u izbornoj kampanji prenosio biračima pozdrave iz Haaga ratnog zločinca Darija Kordića, a Dodik usred Srebrenice zaumno ponavljao tvrdnju da ondje nije bilo nikakvog genocida. Ovim se za Bošnjake zaziva budućnost koja je preslika strašne ratne prošlosti, čime se njih dodatno gura u poziciju žrtve, što je dosad ionako bilo najveće opterećenje bošnjačke politike (posebno u slučaju Silajdžića).

Nema države na svijetu koja bi s takvim prtljagom sačuvala političku stabilnost, što se u slučaju BiH spaja i s teškom ekonomskom situacijom koja stremi kolapsu. Usto, BiH bi kroz naredne četiri godine trebala dobiti Ustav, koji bi zamijenio petnaestogodišnji ustavni provizorij iz Daytona, ali u tom razdoblju prestat će možda mandat i međunarodnom suupravitelju, pa bi Inzko bio i zadnji međunarodni funkcionar s pomalo plemenitaškim naslovom visokog predstavnika. A koliko god Ured visokog predstavnika izgledao kao kilava babica koja je malo toga napravila da se ostvari napredak u BiH, nestanak i toga malog jamca mogao bi gurnuti zemlju u još mračnije razdoblje.

Tako za ove izbore možeš reći da jesu novi početak, ali nitko ne zna čega, zasad najviše sliče na crnu zoru grozomorno neizvjesne budućnosti.