Dan velikih planova

U poplavi programa ekonomskog oporavka kao “razvoja”, koji nas odjednom zasipaju sa stranačkih konvencija i iz poslovnih i menadžerskih institucija, postaje jasno da nije sasvim točna (dis)kvalifikacija kako smo žrtve neoliberalne deregulacije svega, pa i privrednog života. Ili je, kao i u slučaju korupcije, naprosto riječ o tome da je manija planiranja zadnji stadij depresivne deregulacije? Korisnije od puke ideološke difamacije, iako i nje u nas nedostaje, bilo bi poraditi na razlikovanjima u pojedinim pojmovima koji se upotrebljavaju do otrcanosti. Pa primijetiti kako je jedina održiva deregulacija ona dobro regulirana. No, u ideološkim bitkama trenutka “čista” ekonomska i druge znanosti, kao nekadašnji “proizvodi” univerziteta i instituta, još su samo nužna pozadina, koja snabdijeva kadrovima medijski vidljivu “primijenjenu” ideološku i represivnu aparaturu.

Zato umjesto da nasjednemo na priču o navodnom nenormiranju ili pak prenormiranju proizvodnih odnosa, naglasak trebamo pomjeriti na fiktivni karakter cijele te društvene “regulative”. Onda će upasti u oči ne samo to da se zakoni donose, da su bolji ili gori, te da se izuzetno selektivno primjenjuju (uvijek na štetu onih manje moćnih i manje svjesnih), već i da je dobar dio društvene nadgradnje svim svojim energijama cijelo vrijeme upregnut u zavođenje na postojeći put propasti. Jer, ako se danas ništa ne može proizvesti, pa onda ni prodati a da prije i poslije ne bude marketinški, PR-ovski i lobistički dorađeno, to samo znači dvoje. Ili da je vjera u proizvode i proizvodnju bilo čega po sebi mala ili, još odlučnije, da više nije ni bitna! Primijenjeno na “ekonomsko savjetovanje”, koje sada posvuda buja, problem kao da više nije u tome (uzmimo primjer koji nas se stvarno tiče) da li je Džefri Saks išta pogodio svojedobnim savjetima za postkomunističku tranziciju. A koji su se svodili na brzu privatizaciju svega i puštanje “nevidljive ruke” tržišta da nas proizvodno i demokratski oblikuje. Još manje, pogađa li išta njegovo aktualno suludo spekuliranje o tome kako riješiti problem siromaštva u svijetu. Problem je u tome da se njegove ideje, sada već kao očito samo-ne-ispunjavajuće proročanstvo, za provođenje kojih su, u rubnim kapitalizmima katastrofe, zaduženi krugovi mnogih vlasti (daleko od tržišta), dobro prodaju. Pa kada slušamo razne ministre privrede, koja je uistinu postala gospodarstvo (gospodovanje društvenim i prirodnim resursima prije negoli privređivanje), slušamo neuzdrmane potpuno kontrafaktičke neoliberalne floskule, iz ruku ovlaštenih preprodavača društva pravog znanja.

Samo pounutrenom izrekom da ništa ne uspijeva poput uspjeha, moguće je dakle protumačiti toliku navalu recepata za uspjeh, koji i sami postaju metauspješni. A to znači da priče o velikim uspjesima izlaska iz krize tako postaju mali izlasci iz krize, za one koji ih lansiraju.

Ono što u globalu proizvodi veliku ideološku laž, svojim primjerom kao da želi sačuvati moment istine u toj laži. Od konvencije SDP-a, povelje o razvoju Hrvatske do 2025. godine Nacionalnog vijeća za konkurentnost, pa nadalje, nudi se priča o uspjehu, koji se sve teže skriva kao zamjenski – tj. samo vlastiti. Poruka više nije: onaj tko može uspješno voditi parlamentarnu stranku ili neku od udruga poslodavaca i njihovog menadžmenta, taj bi mogao uspješno voditi i privredu. Jer je ne vodi! Poruka je: svatko tko je pametan izmakao se sa tzv. slobodnog tržišta, iz materijalne proizvodnje koja propada itd. i sl. u “duhovnu”. A to danas znači onu savjetnika prvoj. Zadnja privreda koja još može funkcionirati, u jednoj zemlji upropaštene privrede, tako postaje privreda planova oporavka. No, od koga? Pa upravo od struktura postojeće moći koje nam te izlaze, kao svojevrsni reket, i prodaju! Zato su tako neuvjerljivi. Zato je kupaca tih ideja na “slobodnom tržištu” malo. Zato će trebati sve više gole sile za njihov opstanak na vlasti.

Može li onda ekonomska znanost, tako dobro “izvezena” u strukture moći, biti nešto drugo osim sluge postojećeg stanja? Između 60-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća u nas se vodila polemika između zastupnika tzv. političke ekonomije socijalizma ili marksističke političke ekonomije (uglavnom ekonomista) i zastupnika dosljednije marksističke kritike političke ekonomije (uglavnom sociologa i filozofa). U međuvremenu je politička ekonomija kao znanost u nas toliko uspješno provincijalizirana i marginalizirana, da neku političku ekonomiju tranzicije, ma što to značilo, mi još samo kao nevidljivi uvozni (nus)proizvod dobivamo u paketu s euroatlantskim integracijama. Nova kritika političke ekonomije, potrebu koje zagovaraju neki od mladih predstavnika kritičke misli u nas (uglavnom filozofi i sociolozi), zato sada mora odmah kritizirati anglo-američke originale naše “tranzitologije”. Akteri raznih konvencija i povelja zamjenljivi su statisti, iz trećeg plana. Interes za njih trebao bi biti više antropološki. Pošto od njih nećemo čuti nove teorije, a kamoli da bi nas sami poveli u oslobodilačku praksu, jedino što možemo izučavati jest kako vladajuće kaste periferija “s domorodačke točke gledišta” imitiraju kapitalske centre. I koje zanimljive i strašne efekte taj cargo cult fenomen proizvodi.