Devetsto kilometara na motoru

Na motociklu, od Poreča do Crne Gore vozi se starom Jadranskom magistralom, jugoslavenskom Stradom del sole. Ona završava na jugu Crne Gore, pred Albanijom. Danas je to zastarjeli put sa stotinama uskih zavoja, pred kojima se motor često mora zakočiti na dvadeset na sat. Ali je spektakularan. Raj za oči, raj i za motoriste, jer je veliki promet preselio na autoceste.

Moj cilj je Podgorica. Točnije, knjižara “Karver”. Najljepša je u našem dijelu Europe. U zgradi povijesnog turskog kupališta u centru grada pred šest-sedam godina otvorila ju je glumica Varja Đukić. Sva u zelenilu, ima kavanu i terase uz uvijek svježu rječicu – i vrhunski izbor literature. S odjelom albanskih knjiga. U Crnoj Gori živi velika albanska manjina. Tamo se uvijek može sresti netko od korifeja nove crnogorske književnosti, Balša Brković, Ognjen Spahić, Pavle Goranović, Andrej Nikolaidis. Ovaj potonji, furiozan, nemilosrdno ironični kolumnist koji svoj moralizam povremeno skupo plaća: u tisućama eura, na primjer, zbog odštete za duševne boli koje nanosi filmskom režiseru Emiru Kusturici.

“Dekonstrukcija” (kako se to danas kaže) općenito je posao te generacije: Spahić u svojoj najvažnijoj knjizi kao alegoriju propasti Jugoslavije uzima jedan zapušteni rumunjski leprozorij. Balša Brković lokalnom tradicionalističkom mentalitetu suprotstavlja skandalozne kronike o easy goingu mlade generacije: alkoholu, umjetnosti i korupciji.

Sve njih ću naći u knjižari, koja za ljetnih noći ima još jednu prednost. Na terasi se može sjediti do u sitne sate. To je važno, jer je Podgorica najvreliji grad koji poznajem. Preko dana bude 40 stupnjeva, noću u daljini znaju gorjeti čitavi obronci s makijom; tad bespomoćni vatrogasci samo dežuraju uz ceste da se održi promet.

Poreč, Rijeka, Split, Dubrovnik, Boka kotorska…

Ove godine na Karverovom ljetnom festivalu nastupit će Claudio Magris, a kao njegov izdavač ja sam pozvan da ga predstavim; nastupit će i odlična američka pjesnikinja Tess Gallagher. Po njenom pokojnom mužu, Raymondu Carveru, knjižara je dobila ime.

Za mene još jedan dobitak: devetsto kilometara vožnje kroz pejzaže i mirise Mediterana. Za to je potrebno: svježe servisiran motor, šljem, rukavice, jakna, čizme, četkica za zube, par majica, koliko stane u bočne torbe. I vremenska prognoza. Da će narednih dana Jadran biti sunčan, bez oborina. Ovo potonje je najvažnije: smrzavati se do kostiju kao pokisla krpa na vjetru je strašno. No, hvala bogu, postoji internet, gdje su prognoze stopostotne: moj site Meteo info kaže mi točno u sat gdje će pasti kiša.

Ako ste rođeni u Zagrebu i više niste u samom cvijetu mladosti (auto je rođen 1950.), onda je vožnja Jadranom mješavina slika iz djetinjstva (prva ljetovanja s roditeljima), potom mladosti kad se Dalmacija otkriva auto-stopom i ilegalnim spavanjem pod pinijama, te kasnijih, “zrelih” doživljaja kazališnih predstava i koncerata na otvorenom u Dubrovniku i Dioklecijanovoj palači. S vremenom onda dođu povijesna čitanja i znanja o bizantskoj Dalmaciji, Napoleonu kao modernizatoru (dao je štampati u Zadru prve novine na hrvatskom, probio prvu ozbiljnu cestu), počinjete shvaćati da je duga stoljeća postojala Dubrovačka Republika, te da ni Istra – slavenska ili talijanska? – nije jednostavno pitanje. Na kraju, k svemu tome došla su povijesna iskustva in real time: napad na Dubrovnik, Zadar u okruženju godinama (jedva da je bilo vode i struje), izbjeglice u Rijeci i Opatiji, obala bez turista, surrealno prazna. Zatim, nakon 2000. godine ponovno uspostavljanje normalnosti, pomirenje s Crnom Gorom, povratak srpskih turista… Od djetinjstva naovamo slike Jadrana, Dalmacije, ljudi koje tamo poznaješ, nadopunjuju jednu drugu i na kraju nastaje slojevita mješavina unutarnje i vanjske fascinacije. Odlasci tamo sve više pretvaraju se u neku posebnu education sentimentale.

Stoga ću to preskočiti jer treba stići u Crnu Goru, a npr. u rodnom gradu Ödöna von Hórvatha ionako nisam stao, jer sam kasnio: uspio sam krenuti tek nakon podneva. Zato samo kratko. Napravio pauzu u Senju zbog kave. Kupim pecivo jer je tamo na dnu glavnog trga preživjela posljednja pekarnica u Hrvatskoj u kojoj se bijeli kruh, kifli, kajzerice i orehnjače prave kao nekad. A prespavao sam – na motoru se ne može voziti po mraku – kod jednog zlovoljnog Dalmatinca u Starigradu nadomak Zadra. Preko puta pansiona pojeo sam pizzu na terasi kampa; njemački i austrijski turisti na ogromnom ekranu pratili su nogometnu utakmicu, zdušno odobravajući kad bi afrička reprezentacija, Gana, primila gol. Protivnik je bila – Nizozemska. A. H. bi se radovao ovom kasnom jedinstvu Germana, mislio sam si. 

Nakon Dubrovnika – samo pogled odozgo s ceste, lijep je kao uvijek – slijedi još dvadeset i pet minuta idiličan krajolik pun čempresa, Konavle. Onda se Hrvatska završava na jednom malom prijevoju. Svojedobno sam tu granicu prelazio kao još ratnu, napetu i mučnu. Danas je prijelaz normalan, s opuštenim carinicima na obje strane. Neprestano naviru izletnički autobusi iz Dubrovnika prema Boki kotorskoj i starom crnogorskom glavnom gradu. I obrnuto je promet u koloni.

Veza pelargonija i demokracije

Motoristička filozofija granica: kolonu koja zastajkuje svaki metar zaobiđeš, staneš pred kućicom sa strane, digneš vizir i čekaš da se netko smiluje. Politička filozofija specijalno ove granice: Je li se to Crna Gora, nakon raskida sa Srbijom, otvorila prema Hrvatskoj iz psiholoških razloga, ili samo zbog najkraćeg puta na europski zapad, ili zato što je naprosto mediteranska zemlja koja je našla ravnotežu između svoja dva lica, planinskog (balkanskog) sjevera i juga? Sjećam se jednog zapanjujućeg intervjua s mladim Nikolaidisom. Godina je 1994. ili 1995. Snimaju ga u Ulcinju, pred pučinom gdje Jadran prelazi u Tirensko more. Samosvjesno izriče tada najveću moguću nacionalnu herezu: naš najveći i najvažniji susjed nije Srbija, već Italija, tamo preko puta. Dakle, Montenegro.

Nisam ni ugasio motor, samo digao vizir i dobio žig. Potom vozim sporo, ogledavam se. Crnogorska policija je kod prekoračenja brzine stroga i neumoljiva. Ulazim u Herceg-Novi, prvo veliko mjesto nakon granice. Pomalo se uređuje, debalkanizira; donedavno bio je to urbani monstrum “socijalističke gradnje” tj. ogledni primjerak jugoslavenske zapuštenosti: instant slum. Sada Hercegnovljani pomalo uređuju vrtove i stavljaju cvijeće na balkone. Zašto baš sada, nakon pobjede demokracije u Crnoj Gori? Veza između crvenih pelargonija i demokracije, misteriozno je. Socijalizam nije branio sadnju oleandara i držanje ružičnjaka. U svakom slučaju, isto se bilo desilo i u Hrvatskoj nakon prvih demokratskih izbora, Zagorje i Moslavina odjednom su počeli izgledati kao Austrija u svom najturističkijem, cvjetnom izdanju. Temeljna boja socijalizma izgleda da je bila siva. O tome fenomenu je, nakon putovanja po bivšim pokrajinama DDR-a i Poljskoj, Bora Ćosić upravo objavio cijelu knjigu, “Zapadno od raja”.

Nakon kaotičnog Herceg-Novog vozim se kroz spokoj dubokog zaljeva Boke kotorske. Sniva u svojoj ljepoti romantičnog jezera. Dva mala otočića samo s crkvama i čempresima Arnoldu Böcklinu bila su inspiracija za bolećivu sliku smrti “Die Todesinsel”.

Dvadeset minuta poslije, Budva je lonac u kojem sve pršti od života. Probijam se kroz prometnu gužvu, užurbane dostavljače, taksije, šetače, kupače. Sunce prži, dižem vizir, malo otkopčavam jaknu, znojim se. U velebnom amfiteatru između strmih visokih padina i dugog ovala “brazilske” pješčane plaže, na posljednjim slobodnim centimetrima grade se dodatni hoteli i zgrade s luksuznim stanovima. Podjednako ogromni billboardi agencija za nekretnine oglašuju njihovu prodaju na ruskom jeziku. Ravno iz grada vodi uspon prema Cetinju i Podgorici. Strmoglav je, ali je cesta dobro položena, motor je uzima s lakoćom. Avionski pogled dolje na Budvu je slika neviđenog booma. Zaljevom krstare desetci jahti i jedrilica, iz grada strše građevinske dizalice. Prosperitet na američki način.

Kraški mir

Nakon prijevoja, visoravan od sivo-crnog kamena, klasična stara Crna Gora. Naglo je mir, kao svugdje kad se popne na kras: šume, makija, malobrojne obrađene udoline, pokoja kamena kuća ili malo selo. Putujem ravno u unutrašnjost. S lijeve strane planine, među njima i Lovćen, simbol zemlje i naroda, s druge je otvorenije: svako toliko ugledam plohu Skadarskog jezera. Veliko je poput mora a završava se u Albaniji, točnije kod prastarog grada Skadra, Shkodre, na rijeci Bojani. Ona je nekad bila plovna, pa je brdovita stara Crna Gora bila samo naoko zabačena. Preko jezera bila je dostupna brodovima koji su mogli ploviti praktički do Cetinja i velikog, plodnog platoa s Podgoricom. Nekad je to bila samo turska utvrda s nekoliko kuća i malom džamijom, a poslije Drugog svjetskog rata tu je sagrađen moderni, socijalistički grad – Titograd.

Konačno stajem i gasim motor. Pred velikim hotelom “Crna Gora”, modernističkim zdanjem iz pedesetih, izgrađenim na diku novoga doba. U sobi zastori od teškog crvenog samta daju ugodan polumrak. Ostavljam motor, za sada, na parkingu. Žurim u “Karver” koji je samo sto koraka dalje, kroz park. Na hladovitoj terasi već su neki tamo, a ostali pristižu: Ognjen, Varja, Balša (s novim romanom pod miškom, opet “skandaloznim”), Božo Koprivica iz Beograda, Enver Kazaz iz Sarajeva, književni kritičar i sveučilišni profesor. Razgovaraju s Tess Gallagher, Magrisom i Ljiljanom Avirović iz Trsta, koja je prevela sve njegove knjige na hrvatski. A na talijanski, Ljiljana je prevela romane i priče Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića, autobiografiju Eve Grlić; upravo nagovara jednog talijanskog izdavača na Ognjenovu “Hansenovu djecu”. Mladog pisca sad vidi prvi put osobno. No, on ne govori o sebi, već je doveo jednog mladog pisca, još je student. Meni odmah dodaje broj književnog časopisa “Ars” s prozom tog mladića: “Pročitaj to.” Časopis je, naravno, “Ars” Milorada Popovića, gdje uvijek izlaze odlični novi tekstovi.

Devet sati, Tess Gallagher čita poeziju. Došlo je stotinjak ljudi, jako puno mladih. To je u Europi moguće samo na ovom mjestu. Na kraju, američka pjesnikinja kaže koliko je raduje da ova knjižara čuva uspomenu na njenog pokojnog muža. Iznenađena je. Otkud bi znala da je njen suprug svojim lakonskim stilom izvršio presudni utjecaj na cjelokupnu kasno-jugoslavensku i post-jugoslavensku mladu književnost? Da su literarni bogovi te generacije Danilo Kiš, Argentinac Jorge Luis Borges, Rus Danil Harms i – Raymond Carver?

Motociklističke brige

Dok ona čita, konačno uspijevam šapnuti Ognjenu da preko noći nekamo moram skloniti motor. On trenutačno vadi mobitel, zove i nakon pola minute kaže: “Riješeno, idemo Mirzi odmah čim završi.”

To je njegov stari prijatelj iz škole. Stanuje u starom, turskom dijelu grada. Sačekuje nas pred labirintom uličica, on i Ognjen pričaju i hodaju, ja za njima napola vozim, napola guram motor. Mirza otvara tešku kapiju. Odmah mi je neugodno. Preda mnom je njegovani unutrašnji vrt u čijem centru dominira bujna, pažljivo okresana palma. Nastojim prisloniti motor sasvim uza visoki zid da ne smeta i ne kvari rafinirani prostor. Visok, plav, nasmiješen Ognjenov prijatelj kaže da mu je drago. “Treba li pokriti motor, da donesem nešto?” U toj finoći, prati nas natrag do velike prometnice. Kroz starinske uličice gdje je rođen i zna svakoga. Mene impresionira tišina, cvijeće u cvatu u minijaturnim dvorištima.

Ognjen mi poslije tumači: Mirza je završio matematiku ili tako nešto, radi za jednu veliku međunarodnu banku, negdje pri vrhu. Ne čudim se, uz taj odgoj i diskreciju. Meni matorom, motor čuva jedna vrhunska generacija. Konačno, nakon svega.

Kasno navečer primanje kod talijanskog ambasadora. Stanuje na šestom ili sedmom katu luksuzne zgrade s polukružnom dnevnom sobom svom u staklu. S terase gledam raskošno osvijetljenu Podgoricu, samosvjesno prošaranu reklamama. Kao i Budvi, i ovdje niču nove zgrade, još jedan booming town: na bulevarima, uz staro je posađeno i svježe suptropsko bilje. U dva poslije ponoći promet je živ kao da je osam navečer. Jug.

(Nastavak u sljedećem broju)