Dobro vam jutro, hrvatski političari, ma gdje bili

Značajan esej Dubravke Ugrešić, objavljen u njenoj najrelevantnijoj knjizi “Kultura laži”, štampanoj sredinom 1990-ih godina, naslovljen je “Laku vam noć, hrvatski pisci, ma gdje bili”. Tekst započinje citatom jednog pred-samostalnog hrvatskog pisca, naime Miroslava Krleže, koji u svom tekstu o “misaonom našem rodoljublju”, u “Književnoj smotri”, opisuje rad te naše misaonosti: “Ne misliti ništa, izvrtati činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži, obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što se protivi i najprimitivnijem ukusu zdrave pameti.” Autorici je citat autoriteta trebao kao šlagvort za njenu temu o teškom životu hrvatskih pisaca u 90-ima, vremenu kada je trebalo preživjeti, a uz to još i pisati. “A pisati, da pojednostavimo stvari”, kaže autorica, “znači misliti.”

Hrvatski političari, bez obzira na etničko porijeklo, danas, za razliku od Tuđmana i dijela njegove svojte, više nisu i hrvatski pisci. Iako svi oni, osim što u javnosti i tajnosti stalno govore, nešto i pišu. Jer, politika je iz novoarhajske faze ponovnog rođenja nacije iz duha lektire i unakaženog književnog jezika danas prešla u suvremeniju fazu elektroničkog znaka. A taj ima drugačiju ekonomiju. Uostalom, nije li njen signal baš ovih dana i u mediju dalekovidnice digitaliziran? Umjesto truda potrebnog da se napišu “Bespuća povijesne zbiljnosti”, sada kada imaju elektroničke medije, političarima je dovoljno šetati po otvorenim prostorima Hrvatske i inozemstva i izjavljivati u kameru. Tako nastale velike misli s hrvatskih dvorova u pokretu bit će beskonačno umnožene u binarnim kodovima za koje više ne vrijedi podjela na dom i svijet.

Pravo na “doktrinu šoka”

No, iako više nema klasičnog teksta, koji bi se mogao analizirati tradicionalnijim sredstvima književne poetike i stilistike, već se sve odvija u ritmu “poslovanja brzinom misli” (Bill Gates), oni koje još uvijek zovemo političarima tek sada se osjećaju poput hrvatskog pisaca iz spomenutog 15 godina starog eseja Dubravke Ugrešić. Političar stoji “pred praznim, neispisanim stranicama papira”, odnosno pred hladnim okom kamere, “kao pred minskim poljem. Mnogi od njegovih kolega su s one strane polja, mašu mu, ljubazno mame, dođi, kažu, nije teško. Naš pisac sumnjičavo vrti glavom, neki od kolega su zaglavili, neki jedva preživjeli. Neki stoje i ne usuđuju se prijeći. Drugi pak prelaze i za sobom civilizirano ostavljaju markacije: ‘Pazi mina!’ Prazne stranice papira stoje pred našim piscem i njemu se čini da sve vrvi od upozorenja: posvuda crveni stop-signali, žuti signali koji upozoravaju na oprez, posvuda crne mrtvačke glave…”

Gore od meditativne prazne stranice papira, pa i onog notnog, vražje kamere stalno traže nove izjave. A njih treba smisliti. Zato je predsjednik ove države Ivo Josipović, kako piše u vijesti Hine, na traženje novinara, a nakon svečanosti početka nove akademske godine na Visokoj novinarskoj školi u Zagrebu, “komentirao izgled naslovnice tjednika ‘Novosti’ u kojem je objavljena fotografija dvaju hrvatskih MIG-ova uz naslov ‘Obadva, obadva su pala!'” (usput, MIG-ovi hrvatske vojske postali su hrvatski MIG-ovi, kao da ih nije radila ruska, točnije sovjetska ruka!). “Predsjednik je rekao da mu se naslovnica ne sviđa i da je neukusna te da je na izdavaču da razmisli treba li nastaviti takvu (uređivačku) politiku.” Još je rekao: “Javnost i ja osobno očekujemo rezultate izvješća zašto su avioni stradali i to će isto biti predmet javne rasprave.”

Riječ “isto” u izjavi sugerira kako predsjednik misli da je oko naslovnice “Novosti”, ili oko interpretacije njenog značenja, ili možda čak oko interpretacije zadnjeg rata, jer toliki je sada ulog, nakon intervencije branitelja ljudskih prava hrvatske mitologije Ivana Zvonimira Čička protiv ovih novina, povedena javna rasprava. Možda tako što je Ministarstvo obrane, na čijem čelu je ugledni medijski analitičar, historiograf i nadasve političar s vizijom Branko Vukelić, priopćenjem, koje je preko državne izvještajne agencije dospjelo u sve tzv. masovne medije, dalo smjernice masama kako se postaviti spram tog velikog, ne samo hrvatskog, ideologema i bitno različitog konteksta u kojem lete prijateljski i neprijateljski avioni?

Tako se naslovnica “Novosti” našla u zajedničkom nizu s drugim kulturnim događajima koji, u ritmu medijskog trajanja skandala, dakle skoro na dnevnoj bazi, iritiraju političku klasu i njene adepte (od lat. adeptus – stečen, pridobiven) na rukovodećim mjestima u organizacijama ratnih veterana. Jednom je to rezanje hrvatske zastave u okviru umjetničkog happeninga održanog na festivalu u Rijeci, drugi put fotografija premijerke pričvršćena na spolovilo glumca u kazališnoj predstavi u Velikoj Gorici, treći put avioni hrvatske vojske koji se ruše, na naslovnici novina srpske nacionalne manjine. Najviše što je mogao postići jedan kulturni događaj u doba modernističkih avangardi bilo je da skandalizira malograđane. Dominantni mediji, koji svaki dan svojim rutinskim mistifikacijama prišivaju oznaku skandala, sada vole tvrditi kako kulturni proizvod, pri čemu oni sebe takvima i ne vide, danas više ne može biti provokativan. Jasno je i zašto: jer ne dolazi iz korporativnog svijeta, koji jedini smije proizvoditi “doktrinu šoka”. A onda gledamo kako premijerka Jadranka Kosor, ali i npr. ideesovac Jakovčić, a sada i ministarstvo obrane NATO-naroda, te pseudo-nevladine organizacije, reagiraju na događaje u kulturi. Pa se za premijerku piše da je napredovala u svojim sudovima ukusa. Na riječki slučaj se okomila, na velikogorički više ne. Ipak, riječki je organizator umjetničke priredbe ostao na svom mjestu i dalje radi, dok će ravnateljica velikogoričkoga kazališta dobiti otkaz.

Beskonačni manjak ideološke utjehe

Kako se onima koje još uvijek zovemo političarima dogodilo da, umjesto bavljenja političkim istinama, zauzmu mjesto cenzora, navodno zgađenih nad u kulturi odraženom stvarnošću? Stvarnošću koju su dobrim dijelom u onoj izvan-umjetničkoj i nad-kulturnoj zbilji sami proizveli? Iako, tu istine radi treba odmah dodati da su, u podjeli uloga koju je također još 1990-ih predvidio Boris Buden, konkvistadori, odgovorni za ratna i mirnodopska stradanja početnog izvanrednog stanja, danas pomrli ili su marginalizirani, a kolo vode, naoko paradoksalni, misionari pomirbe. Oni koji nas mire s nepomirljivim likom i djelom svojih političkih prethodnika. To se dogodilo zato jer današnji političari, za razliku od Dubravke Ugrešić koja preko svojih antipolitičkih eseja, pisanih iz estetske geste zgađenosti nad tranzicijskom zbiljom, ipak dolazi do političkih istina ovog zamrznutog trenutka, koji kao duga sjena rata još traje, svoju gestu zgađenosti nad svijetom koji ih okružuje proizvode kao akt vlastite nemoći za politiku. Njihove “Zastave” i druge relikvije, uključivo sa “svetinjama” u obliku jezičnih fraza, samo su “beskonačni manjak ideološke utjehe”, da citiramo naslov i podnaslov interpretacije “Kulture laži” koju je svojedobno poduzeo Borislav Mikulić.

Jer, što politički bitno ili samo novo o prirodi zadnjeg rata mogu reći razni vukelići, pa i josipovići, o čičcima da ne govorimo? Možda to da je on bio minimalni, ali nužni uvjet za brzo i efikasno podržavljenje privrede u društvenom vlasništvu. Koja je onda, tako lijepo pohrvaćena, mogla biti izručena tzv. privatnim državnim ljubimcima. Koji sada znaju da njihov business nema vjeru i naciju. Zato je moguće da cijenu novih aviona koje će hrvatska država kupiti još uvijek ne znamo. Ali ne znamo i nešto puno odsudnije: koga će ti avioni, kupljeni našim novcem, sutra bombardirati?