Faza pune zrelosti

Čini se da je Festival svjetskog kazališta, koji se ovih dana održava u Zagrebu i koji je od početka koncepcijski označen kao “festival majstora”, ušao u fazu pune zrelosti. Iako, naravno, u proteklih osam godina nije baš sve bilo majstorski, Festival je svake godine ponudio nekoliko predstava o kojima se poslije, s pravom, još dugo pričalo: “Trilogija zmajeva” (Lepage), “Dug život” (Hermanis), “Ivanov” (Gotscheff) ili “Blackland” (Schilling) samo su neke od izvedbi koje su opravdale tu koncepciju izvrsnosti. A kako bi ona bila doista plodonosna, selektorski se dvojac – Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan – u kasnu jesen upućuje u svijet, tražeći pet predstava koje imaju nešto od tog evropskog štofa: moraju biti glumački fino izbrušene, imati nešto od vizualnog sjaja dobrog kazališta i, u autorskom smislu, spojiti solidan zanat s lucidnošću visokog ranga.

Na ovogodišnjem smo Festivalu gledali prve dvije predstave koje zaslužuju epitet svjetskog majstorstva. Prva je “Ulica Vandenbranden 32” belgijske skupine Peeping Tom, u kojoj nastupa internacionalna skupina mladih glumaca, uz redateljski potpis Gabriele Carrizo i Francka Chartiera. Predstava se temelji na kombinaciji klasične priče i suvremenog plesa, ali taj je spoj istkan tako suptilno da na svakog djeluje poput vizualne magije. Sama priča, neka vrsta “Života na sjeveru” uokvirena scenografijom od olujnog neba, govori o jednoj zajednici, dvije kuće i nekoliko ljudi u gomili snijega i vjetra koji stalno zavija. Nema početka i kraja, junaka, drame i finala, nego gledamo grupu uglavnom mladih ljudi u nekoj “nedođiji”, daleko od svega. Atmosferske neprilike samo su vanjski izraz unutrašnjeg stanja likova: jedan od njih je nesretno zaljubljen, druga žena je beznadežno usamljena, netko je previše sebičan, netko previše dobar. Čitava priča, dok snijeg nemilosrdno pada, jednostavna je i blagonaklona poput nekog otkačenog crtića, gdje suvremeni ples, koreografiran jednostavno i tehnički savršeno, služi za to da oslikava strahove i čežnje, kompleksna stanja i odnose među likovima. Ova sentimentalna sagu o ljudima, njihovim problemima i unutarnjim borbama, u kojima se i sami možemo prepoznati, uvjerljiva je od prvog trenutka, a posvećena je Mariji Otal, plesačici ansambla koja je umrla deset dana prije premijere.

Iz Belgije dolazi i predstava “Izvan konteksta, za Pinu”, u režiji glasovitog Alaina Platela, koji nam na pozornicu opet donosi suvremeni ples. I ponovno jedna posveta, legendarnoj plesačici Pini Bausch. Skupina gipkih plesača izvodi priču toliko poetičnu i duhovitu da je svatko može doživjeti i razumjeti na svoj način: njih devetero traga za slavljem života, jednostavnijeg od ovog današnjeg. Samo u donjem rublju i s crvenim dekama, doimaju se poput davno izgubljenog plemena koje, luckasto kakvo jest, nema velike šanse u civilizaciji kakvu poznajemo. Isto tako – a to je ta priča koju svatko priča sam sebi! – ti isti plesači mogu biti i djeca, nezaštićene životinje ili invalidi. Svatko od njih slavi nečiju dobrotu ili je ostavljen na nemilost nečijoj sebičnosti. Zanimljivo je kako je koncipiran odnos plesača i gledatelja: plesači u civilnim odijelima izlaze iz publike, svlače se i započinju predstavu. Kada predstava završi, oni se vraćaju u publiku a gledatelji plješću sami sebi.

Obje su viđene predstave primjeri modernoga kazališta koje je krenulo u smjeru mirnijem od teatra buke i bijesa, kakvog smo se nagledali. Takav teatar danas više ne želi biti smrtno ozbiljan niti izmišljati nove pravce, još rogobatnije od prethodnih. I “Ulica Vandenbranden 32” i “Izvan konteksta, za Pinu” odišu ljekovitim razumijevanjem čovjeka i pozivom na solidarnost: umjesto da bljuju tvrde stavove, i jedna i druga predstava žale za umrlim prijateljima, pokazujući da je današnjem teatru stalo i do ljudi a ne samo do problema.