Hrvatska špijunokracija

Dok je trajalo ovo ludilo oko naslovnice “Novosti”, sve te prijetnje klanjem, bombama, sva ta mrakobijesna prozivanja da je ova redakcija “četničko leglo” koje stvara “infrastrukturu za novu srpsku pobunu”, dok je, velim, sve to trajalo, bilo je gotovo prijatno skloniti se na internet. Morao si, istina, kao i obično paziti da ne ugaziš u neki od foruma, iz kojih je smrdjelo više nego inače, ali taj vebovski mikrokozmos, koji u drugim prilikama izgleda kao džungla, sada se doimao kao pitomi šumarak.

Pustio si miša da te odvede do najozloglašenijeg mačka proteklih dana, to je taj naslov “Obadva, obadva su pala!”, i imao si što vidjeti. Otvorile su se čitave plahte elektronskih izdanja novina, portala, blogova… koji su pod tim ili sličnim naslovima izvijestili o padu dvaju MIG-ova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u blizini Slunja. Onda si malo provjeravao i vidio da glavnina tih tekstova dolazi baš iz medija u Hrvatskoj, a kada si se prebacio na portale iz pretklijetke srca hrvatstva, Hercegovine, mrvu te zateklo da je, hm, i tamo navlas isto. Portal hercegovina.info izvijesti je o padu dvaju aviona pod naslovom “Oba su pala”, a poskok.info čak pod naslovom “Nisu oba pala, nego jedan po jedan”, što znači da su se dečki i dobro zabavljali. Dobro, majku mu, pitaš se, kako je jednima dozvoljeno sočno se zafrkavati parafrazirajući onaj poznati poklič iz blizine Šibenika “Obadva su pala”, a drugima, ovom tjedniku, to je zapovjedno gurnuto pod nos kao svetinja u koju ne smije dirati? Tko je to i na osnovu čega odlučio gdje će ići granica između “njih” i “nas”? Je li na osnovu toga što su jedni Hrvati, a drugi Srbi? Ako je tako, neka se, molim, otvoreno kaže, jer nikakvim pravilima novinske struke, a hvala bogu ni Ustavom, nije predviđeno da naslov “Obadva su pala” smiju koristit samo Hrvati, a da Srbi moraju pronaći neki drugi izraz.

Što Srbi u Hrvatskoj zapravo smiju?

Koji? Bilo koji, samo ne taj! Ali, gledaš dalje i vidiš da čak ni ta zapovijed iz etničke stražare ne rješava problem, jer nije ovdje riječ samo o avionima. Evo, u “njihovim” medijima posve se uobičajilo poznati usklik koristiti i u sportu, pa kada dva domaća kluba istoga dana izgube međunarodne utakmice, eto ti odmah naslova “Oba su pala”. Pritom nitko neće primijetiti nešto neprikladno ako su ti mediji iz Zagreba, a klubovi iz Dalmacije, ali, budi bez brige, smjesta će se staviti na znanje da “nama” ni to nije dozvoljeno. Kao što nam nije dozvoljeno čak ni ono što je, podsjetila je čestita kolegica Ana Benačić, izrekao Branimir Glavaš kada je na izborima pobijedio Antu Đapića i Tomislava Ivića. Rekao je baš to, “Oba su pala”, a Ana Benačić je u naslovu svog teksta postavila logično pitanje “Što ratni zločinac smije, a Srbin ne smije?” I to je ključna stvar.

Zbilja, što Srbi u Hrvatskoj zapravo smiju, a što ne? Smiju li, recimo, kada se već toliko sitničari na nacionalnoj osnovi, protestirati što su novinski naslovi ovih dana bili preplavljeni sintagmom “hrvatski MIG-ovi” (umjesto MIG-ovi HRZ-a)? Jer, to su i njihovi avioni, kako po tome što se plaćaju i iz njihovog džepa, tako i po tome što bi valjda i njih branili ako, daleko bilo, zemlja bude napadnuta. Smiju li, dalje, Srbi u ovoj zemlji negodovati kada Ministarstvo obrane manipulira njima pa teško ranjenu Mariju Klipu naziva “hrvatskom državljankom”, u očitoj namjeri da pokaže u koliko su antihrvatstvo ogrezle “Novosti”. Prešućuje, međutim, da je riječ o srpskoj povratnici, koja je tko zna kakvom mukom ostvarila to svoje državljanstvo, a pored ovako produbljene podjele na “naše” i “njihove” čisto sumnjam da se hrvatska država njenim ranjavanjem smatra imalo oštećenom.

Smiju li, napokon, Srbi beknuti neku što im lekciju drži Ivan Zvonimir Čičak, koji je s napadom na “Novosti” (“mrze rod hrvatski”) zakasnio s tolikom matematičkom preciznošću da je jasno da su pravi cilj bili mještani Varivoda? Naime, oni ga nisu pozvali na otvorenje spomenika njihovim pobijenim sumještanima nakon što je on brljavio po prijašnjem uništenom spomeniku, pa je zbog toga optužio njih, ali praktički i sve Srbe u Hrvatskoj, da glume “žrtve od Jasenovca do danas”. Time je Čičak definitivno obavio transformaciju od ljudskopravaša u frankovački zadrtog pravaša i tipičan je primjer toga s dna kakve kace je strugao i još struže hrvatski šovenski nacionalizam.

Denuncijacije, potkazivanja i podmetanja imala su tu uvijek silno važnu ulogu u kadrovskom krvotoku, a upravo je fascinantno kako je hrvatska nacionalistička revolucija vazda vodila računa da joj se u vrhovništvu nađe dovoljno špijunčina i špiclova. Iako to, naravno, nema nacionalni predznak, jer isti ili sličan svinjac dijele i mnogi drugi, ovdje uvodimo pojam hrvatske špijunokracije, kao nečega što je obilježilo noviju povijest Hrvatske, i to toliko da naprosto mora s vremena na vrijeme preliti prepunu kacu. Što su glavne osobine hrvatske špijunokracije? Prva je pomalo neočekivana. S obzirom na to da se radi o pojavi velikih razmjera, čovjek bi očekivao da su za to potrebna neka naročita znanja, ali bujicu denuncijacija, naprotiv, pokreće kilavi dilentatizam kakvog nadaleko nema.

Roktavi amaterizam

Riječ je o nedoučenom, roktavom amaterizmu kojem izmiču i činjenice koje su mu pred nosom, pa Čičak, vidimo, nije primijetio da internet vrvi dokazima da “Novosti” nisu bile ni prve ni jedine koje su se poslužile izblajhanom frazom “Obadva su pala”. Nije ga to zapravo ni zanimalo, jer ako se nacionalističko krdo svojedobno moglo pokrenuti u galop i ocrnjivanjem Vlade Gotovca da je antihrvatski stvor, ili da je Miko Tripalo notorna jugoslavenčina, kakve tu šanse može imati jedan mali srpski tjednik.

Druga je osobina hrvatske špijunokracije da se iz denuncijantskih svinjarija nikada ni sa čim ne izađe na čisto, što sigurno nije slučajno, jer se doušnički napoj uvijek iznova može podgrijati za nove upotrebe, a što je još važnije, to je odlična krma na kojoj se mogu othraniti konvertiti kada ih god vlast zatreba. Sam Čičak je u boljim danima u Hrvatskom helsinškom odboru optuživan da je za bivše države bio suradnik KOS-a (“Vjesnik” u danima Nenada Ivankovića), te da je 1990. godine postrojavao s notornim Marinkom Božićem ustašku mladež u Širokom Brijegu (po nekim tvrdnjama, recimo Ivića Pašalića, i tada je bio na istom, KOS-ovskom zadatku). Što je od toga istina, što laž, vrag će ga znati. To nikada nije razjašnjeno, niti se moglo i htjelo razjasniti u državi čiji je “otac” bio kadrovik u JNA, a poslije je vrhunce političke karijere dosegao u ratu s tom istom JNA. Drugim riječima, kada je hrvatska nacionalistička revolucija dosanjala san o samostalnoj državi, za sobom je ostavila otvorena vrata špijunokraciji i ona je poslije odigrala važnu ulogu  u praktički svim ključnim i prijelomnim trenucima državne samostalnosti.

Ustaše i udbaši

Zato se ni sada iz te sjene ne može pobjeći. Taman kada se pomislilo da je za nama vrijeme kada su državom drmali deklarirani ustaše koji su zapravo udbaši, i deklarirani udbaši koji su zapravo ustaše, evo ti Čička da tom zombiju udahne novi život. Bivši nacionalistički lider, koji je u svojim boljim danima optuživan da je obrijani četnik, zaželio se ponovno postati ono prvo i sada se u iskupiteljskom posipanju pepelom nakostriješio na malu srpsku zajednicu preostalu nakon rata devedesetih i na još manji srpski tjednik. A to je dobro poznata špranca iz novije hrvatske povijesti. Jedan od vođa hrvatske pravaške stranke, Josip Frank, postao je praotac ustaškog pokreta možda i zato što ga se, izgleda osnovano, sumnjičilo da je bio agent Beča, po nekima i Beograda. A jedna od današnjih ikona hrvatske nacionalističke revolucije, Alojzije Stepinac, možda to ne bi nikada bio da ga Ante Pavelić nije radikalizirao optužbama da je “solunaški magarac”.

Eto, tim metodama i od takvog ljudskog materijala se tesalo čisto, zdravo hrvatstvo, da bi u drugoj fazi pucalo od zdravlja, a u trećoj, završnoj, pucalo po nehrvatima, najčešće po Srbima. Ovo što se dogodilo s naslovnicom “Novosti”, sve sulude prijetnje koje su došle redakciji, spada u tu drugu fazu, a treće sada zasigurno neće biti. Ali zar nije dovoljno strašno i skandalozno što se ovako lako došlo do njezinog praga?