Imitacija slobode

Nedeljno jutro, valjda kao i svako nedeljno jutro bilo gde u svetu, i ne pruža baš najzanimljiviji prizor. Ova beogradska nedelja, međutim, nije bila obična. Špaliri specijalaca okružili su skoro kilometar prostora oko Studentskog kulturnog centra i parka Manjež, gde je bilo zakazano okupljanje homoseksualnih učesnika u trećem pokušaju prve Parade ponosa u Srbiji. Stakleno zvono od oko 6.000 čuvara javnog reda i mira nije smelo da naprsne ni jednog trenutka. Oko hiljadu učesnika Parade ponosa – uključujući tu i uzvanike poput predstavnika OEBS-a, Evropskog parlamenta, Saveta Evrope, ambasadore – nisu ni jednog trenutka smeli da se osete ugroženima.

Kandidatura za člana EU je u pitanju. Odatle i izmenjen diskurs u političkom životu u odnosu na prošlu godinu, a odatle i dozvola za održavanje Parade na mestu na kom je to bilo predviđeno. Prošle godine Parada nije bila zabranjena, barem ne zvanično. Umesto šetnje po centru grada, učesnicima je ponuđena alternativna lokacija na večnom okupljalištu “naroda”, na Ušću, što su organizatori odbili.

Pod staklenim zvonom

Unutar te staklene oaze jedino su neprestane sirene, oklopni transporteri na ulicama i nadletanje helikoptera ukazivali da se u spoljašnjem svetu vodi borba. Odatle reči ministra za ljudska i manjinska prava Svetozara Čiplića, koji je bio i jedini predstavnik države, gube svaki smisao: “Ovde smo da bismo pokazali da ne postoji nijedan problem zbog kojeg bilo koji građanin Srbije ne može da bude slobodan i iskaže svoju slobodu.”

Viđeno iz očiju Beograđana, sloboda je imala gorak okus, na šta je podsetila Majda Puača, najprepoznatljivija zagovornica prava seksualnih manjina u Srbiji, rekavši da se u okolici odvija prava borba, kao i da državi ne treba verovati iako je stala iza događaja. Šetnja je bila kratka, tek oko porušenih zgrada Generalštaba, pored zgrade Vlade Srbije, zvaničnog pokrovitelja, do SKC-a gde je bila predviđena žurka, koja je i održana ali je trajala kraće nego što je bilo planirano.

Vesti su se probile do učesnika koji su kasnije u policijskim maricama prevoženi na “sigurne” lokacije. Sukobi su se odvijali na više frontova. Prvi su započeti još kod hrama Svetog Save i na Terazijama, odakle su razjarene grupe pokušavale da probiju obruče policije kojima treba odati svako priznanje. Prema zvaničnim podacima, više od 145 policajaca je ranjeno u ovim sukobima. Učesnici Parade su sačuvani, iako je napada bilo i na marice koje su ih prevozile.

Ukratko, stradala su sedišta Demokratske stranke, Socijalističke partije Srbije, Liberalno demokratske partije, zgrada RTS-a, mamograf na Trgu Republike, autobusi, trolejbusi, brojni izlozi po centru grada, kontejneri. Otuđeno je nekoliko stotina pari sportske obuće i odeće.

Opet će sociolozi imati pune ruke posla. Kakva je uloga društva i gde je promašena raskrsnica koja nas je dovela do povređenih policajaca, razlupanog i ožalošćenog Beograda, a sve zbog samo hiljadu učesnika Parade ponosa koji su želeli da pokažu da postoje, da dišu i osećaju jednako kao i “normalni”.

Skandalozni Đilas

Najgore je što se učesnici Parade apostrofiraju kao glavni krivci, jer da “oni nisu insistirali na šetnji ne bi ni gnevna omladina imala povoda da ponovo lomi svoj grad”. Upravo to je izjavio gradonačelnik Beograda Dragan Đilas. Đilas je, za razliku od ostalih, barem bio iskren. Time je zapravo pripremio teren i ostalima, pa tako ispada da je devojka sama kriva što je silovana jer šeta noću.

U pravu je, međutim, kad kaže da se homofobičnost neće smanjiti nakon Parade, naprotiv, on ali i ostali će se potruditi da bude suprotno. A pod “ostali” valja staviti Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je preko crnogorskog mitropolita Amfilohija, dan pre Parade indirektno pozvala na nasilje izjajvivši nešto slično samom Đilasu.

Pohapšeno je preko 200 divljaka, od čega više od polovine ni ne žive u Beogradu, a svaki peti je maloletan. Gotovo jednoglasno je poslata poruka huliganima da će se država obrušiti na njih u svoj svojoj veličini, što se posebno odnosilo na nalogodavce. A taj famozni nalogodavac krije se iza paljenja, silovanja i ubijanja tokom devedesetih, ubistva Zorana Đinđića, Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović, Ivana Stambolića, Brisa Tatona, paljenja ambasada, fašističkih organizacija poput Obraza, Srpskih dveri, pije kafu zajedno sa ministrima i predsednikom, i bistri dnevnu politiku.

Ono šta se desilo na ulicama nije iznenađenje, jer i ono je Beograd. Povući se sada i prihvatili Đilasovu logiku značilo bi priznati poraz. Vidimo se iduće godine na “drugoj srpskoj gej paradi”, ako ni zbog čega, ono bar kako bismo ponovo ogolili stvarnost u kojoj se još uvek samo igramo slobode.