Između umjetnosti i pornografije nema granice

Pri kraju prošlotjednog 25FPS-a, zagrebačkog međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa, održana je specijalna kasnonoćna projekcija zadnjeg filma Gaspara Noéa “Enter the Void”. Noé, po rođenju i roditeljima Argentinac (sin slavnog slikara Luisa Felipea Noéa), u dobi od 14 godina trajno se preselio u Francusku gdje je sa samo dva dugometražna igrana filma, “Sam protiv svih” (1998) i “Nepovratno” (2002), stekao status jednog od najkontroverznijih svjetskih suvremenih autora. Kritičari su ga, zajedno s Brunom Dumontom, Françoisom Ozonom i Catherine Breillat, svrstali u grupaciju nazvanu “nova francuska ekstremnost”.

U Noéovu slučaju to je značilo da se bavi posvemašnjom alijenacijom samohrana oca mesara koji osjeća žudnju prema pubertetskoj kćeri i brutalno atakira na njezina navodnog silovatelja (“Sam protiv svih”), odnosno da prikazuje neopisivo brutalno ubijanje navodnog analnog silovatelja pod stroboskopskim svjetlima i uz ekstreman ritam muzike disko-kluba, da bi onda, odvijajući priču unatrag, servirao i samo silovanje u pustom pothodniku kao motiv za ubojstvo prikazano na početku (“Nepovratno”). Ta scena silovanja, realizirana naturalistički u neprekinutom devetominutnom kadru, neslužbeno se vodi kao najšokantniji prizor seksualnog nasilja u povijesti filma.

Potvrda obećanja

Nakon dugih sedam godina stanke, Noé je – uz scenarističko učešće svoje supruge i stalne suradnice Lucile Hadzihalilovic, autorice onostrano lijepog filma “Nevinost”, alegorije o prelasku djevojčica iz djetinjstva u seksualno osviješteni pubertet – nastavio smjerom spajanja artističke ambicioznosti i provokativnosti. “Enter the Void” naslov je prvog Noéova anglofonog ostvarenja, a osim doslovnog značenja “uđi u prazninu”, on konotira ulazak u tokijski noćni striptiz klub “Void”, simbolički središnji prostor zbivanja koji istovremeno označava porok i slobodu.

Kompozicijski, film ima tri jasno odvojena dijela. U prvom, vidljiva je samo subjektivna perspektiva protagonista Oscara (debitant Nataniel Brown), mladića u ranim dvadesetima i sitnog dilera drogom, čiji lik jedini put vidimo u kupaonskom ogledalu. Oscar ima mlađu sestru Lindu (Paz de la Huerta) koja radi kao striptizeta u “Voidu”, a dobar mu je prijatelj Alex (Cyril Roy) koji ga upoznaje s Tibetanskom knjigom mrtvih. Prvi dio filma završava Oscarovim ubojstvom od strane policajaca, nakon čega njegov duh, slijedeći ono što je zapisano u spomenutoj knjizi, napušta tijelo. U drugom dijelu filma Oscar promatra vlastitu i sestrinu prošlost, s kamerom koja opet predstavlja njegov pogled, no sad on ispred sebe vidi pozadinski obris sebe sama kao dječaka i mladića koji se prisjeća idiličnog djetinjstva s lijepom mladom majkom sočno gracilnog tijela i neodoljivih dojki, ali i strašne traume kad su mu roditelji poginuli u izravnom sudaru s kamionom, a on i Linda preživjeli. No, tu traumi nije bio kraj, jer su brat i sestrica razdvojeni i smješteni kod različitih udomitelja. Naposljetku, tu je i ključni trenutak kad Oscar obećava Lindi da je nikad neće napustiti, čak i ako umre.

Treći dio filma potvrda je tog obećanja. Kamera se sad diže visoko u zrak i iz ekstremnog gornjeg rakursa predstavlja nebeski Oscarov pogled koji luta tokijskim ulicama i zgradama, u potrazi za Lindom, da bi naposljetku njegov duh oblijetao oko niza parova, i ne samo parova, u seksualnim radnjama, te među njima pronašao i Alexa i Lindu. U trenucima prije njegova svršavanja u Lindinu rodnicu, Oscarov se duh stapa s Alexovim tijelom i kroz njegovo (njihovo?) sjeme koje oplođuje Lindino jajašce Oscar se ponovo rađa kao sin svoje voljene sestre (po svemu sudeći, i vlastiti).

Želja za šokiranjem

Na čisto sadržajnoj razini prilično je jasno da je “Enter the Void” trivijalan filmić podvodiv pod new age prenemaganja, garnirana željom za šokiranjem kroz motiv incestuoznosti te eksplicitan prikaz seksualnih činova i abortusa. No, oblikovno je on kudikamo zanimljiviji: način na koji Noé povezuju realističko-naturalističku teksturu slike i istovrsno kreiranih prizora s fantazmagoričnom dimenzijom uglavnom je dojmljiv, a i opisana trodjelna narativna strategija, s ugođajno ubacivanim natruhama bitnih prošlosnih zbivanja u središnjici, dobro funkcionira.

Nesrazmjer između oblikovno kompetentnog naturalističko-fantazmagoričnog modernizma i značenjskog infantilizma ispod kojeg se ipak krije neka autentična tuga, ponajviše podsjeća na kontroverznu “Fontanu života” Darrena Aronofskog, samo što je tamo naglašena stilizacija isključivala naturalizam, a nije bilo ni pornofilskog pristupa seksualnosti. Upravo ta pornofilija, koja ističe estetsko-senzualnu odnosno iznimno erotičnu dimenziju pornografskog, ono je što kod Noéa valja cijeniti i koja suvereno potvrđuje njegovu tezu da između umjetnosti i pornografije nema granice.