Junaci nulte generacije

Nova predstava Damira Bartola Indoša pod nazivom “Cefas”, nastala u suradnji s Tanjom Vrvilo u Teatru &TD, posjeduje sve kvalitete zrelosti jednog avangardnog autora kojeg ne napuštaju društveni angažman i svježina ni nakon 35 godina rada. Njegovo Kugla glumište imalo je razne, tvrde i meke faze u svom djelovanju, ali Indoš je uvijek ostao vjeran radikalnom scenskom izrazu i intelektualnoj nepokornosti. Predstava “Cefas” govori o prvim političkim atentatorima na ovim prostorima, ali Indoša i njegov ansambl zapravo je zanimao duh pobune u mediokritetskom društvu kakvo je naše.

Revolucionarni scenski haiku

Vrijedno je podsjetiti se na nešto što djeluje tako današnje: neposredno pred Prvi svjetski rat u Zagrebu srednjoškolskoj i studentskoj omladini bio je pun kufer austrougarskih činovnika, malograđanskog “onak kak se šika” morala i političke prostitucije domaćih stranaka. Oni nisu htjeli živjeti u zagušljivoj provinciji velelepne “Ka-und-Ka-kanije”, već su se željeli povezivati sa svojim drugovima iz Ljubljane, Praga i Beograda i sanjali su bratstvo i slobodu. Kružok, u kojem je najmlađem članu bilo 15 a najstarijem 25 godina, odlučio je, po sistemu ravno u glavu, da upuca Slavka Cuvaja, tadašnjeg hrvatskog bana kojeg je instalirala Pešta. Atentat na tog Cuvaja, kojeg je Krleža nazivao “krvolokom i tiraninom vlastitog naroda”, nije uspio, a atentatori su otišli što na vješala što u emigraciju.

Danas, kada su hrvatski tzv. intelektualci opće prakse uglavnom mrtva puhala i mudroseri domaće medijske scene, impresivno izgleda popis junaka jedne davne epohe. Ti “nomadi nulte generacije”, kako ih naziva Indoš, bili su braća Kamov (koji su osnovali grupu “Cefas”), Tin Ujević, August Cesarec, Oskar Tartaglia, Kamilo Horvatin, Đuro Cvijić, Ulderiko Donadini, Miroslav Krleža i drugi. Mnogi su završili u zatvoru u Mitrovici, koji je August Cesarec nazivao “Evropa pod ključem”, neki, koji su sebe nazivali “Stenjevačkom republikom”, spremljeni su u ludnicu, a Tin Ujević (jeste li to znali?) otišao je u Legiju stranaca… Cijela grupa je sebe nazivala “naprednjacima”, a među njima su postojale i “revolucionarke” Milica Semelić (djevojka atentatora Luke Jukića), Sanda Hrubi, Alica Cvijić i Zora Ruklić. Ova posljednja je u “Vjesniku” u 1970-im godinama rekonstruirala tadašnje događaje iz svog izgubljenog dnevnika koji je vodila 1912.

Predstava je napravljena onako kako to Indoš i Kugla uobičajeno rade: na pozornici je nešto krame i otpadnog materijala i sve djeluje kao laboratorij za put na Mjesec do kojeg nikada neće doći. Konačni cilj Indošu i nije važan. Bitan je princip neslaganja i put za vlastitom zvijezdom. Predstava “Cefas” o zagrebačkim pobunjenicima protječe kao kaleidoskop krhotina bez logičnog reda, s kojima se miješaju sumnjivi zvukovi i čudne radnje. Priča kao da je izašla iz zgloba i izgleda kao tegobno sjećanje kojemu ne nedostaje dostojanstva i ponosa. Taj revolucionarni scenski haiku sastavljen je od samoubilačke geste i radničkog znoja Damira Bartola Indoša, kao i od estetsko-urotničke solidarnosti ostalog dijela ansambla.

Uz Tanju Vrvilo, tu je i glumac Vili Matula, koji umjesto da mlati pare u priglupim sapunicama, istražuje društveni angažman i sebe kao glumca u niskobudžetnim predstavama s puno smisla. Tu su još i Nikolina Majdak, Adriana Josipović, Kate Marušić, Miro Manojlović i Damir Prica, čovjek za klavirom u većini Kuglinih projekata.

Arhivsko istraživanje

Važna odrednica ove predstave je arhivsko istraživanje. Autorski tandem Indoš-Vrvilo proučio je u pripremi predstave gomilu dokumentarnog materijala vezanog uz ono vrijeme: od zatvorskih pisama Augusta Cesarca i prozno poetskih radova Čerine, Kamova i Krleže, preko anarhističkih spisa Augustea Blanquija, do suvremenih tekstova Antonija Negrija. Korištena je i odlična knjiga o tom vremenu, “Pobuna omladine 1911-1914” Josipa Horvata, koja je ugledala svjetlo dana zahvaljujući časopisu “Gordogan” i Branku Matanu. Ta povijesna napeta rekonstrukcija pulsira u predstavi “Cefas”, ali ona ovoj izvedbi daje i presudnu oštricu aktualnosti. U vremenu bez televizije, interneta i mobilnih telefona, postojala je u Hrvatskoj jedna generacija koja je bila – mora se to reći – daleko više na vrhu jezika vremena nego što je to ova danas. Da ne govorimo o njezinoj kulturi i obrazovanju (u arhivu postoji popis knjiga koje su u Mitrovici čitali Cesarec i drugovi), junaci te generacije imali su više petlje od ovih danas. Najvažnije od svega – oni su u nešto vjerovali.

Na kraju, predstava “Cefas” bi se negdje u Evropi svojom slobodoumnošću pravila važna na kakvom prestižnom kazališnom festivalu. U Zagrebu, ona igra u slabo osvijetljenom teatru &TD. Ovo drugo čini mi se puno važnije.