Molitva odricanja

Kažu da je Ivo Andrić nekom prigodom došao u Višegrad, pa tamo naletio na neobično hvalisavog predsjednika općine. “Ovdje smo, druže Andriću, sagradili novu školu”, rekao mu je radosno predsjednik i nastavio s ne manje ponosa, “a ovo tu, to vam je nova tvornica. Pa nova željezara, pa novi most, pa buregdžinica, pa nova kaldrma, pa novi asfalt…” Grudi su mu se, vele, nadimale od ponosa kad je rekao: “A ovo vam je nova gimnazija…” Tu je zastao jer je očekivao veliku pohvalu od nobelovca, ali je fra Ivo, kako ga je zvao Krleža, neočekivano i suho tek procijedio: “Znate, načelniče, ima jedna sura u Kur’anu koja veli: Allah ne voli one koji prećeruju…”

Fakat, otvorite Kur’an i vidjet ćete da tamo lijepo piše kako Allah, dž.š., ne voli takve pojavnosti: “Allah ne voli one koji pretjeruju / On ne voli rasipnike / On ne voli one koji se previše glasno mole / Allah uistinu ne voli vjerolomnike / On doista ne voli one koji se ohole / Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika / Allah ne voli one koji su obijesni / Allah ne voli one koji nered čine…”

Druga vjera bolje vidi naše mane

Čitajući ove retke čovjek se uplaši kako je Allah špijunirao po Markovu trgu i Trgu žrtava fašizma?! Naime, komšijski bog je u jednoj trećini jedne sure sažeo sva važna pravila ponašanja hrvatske političke elite čiju je primjenu tamo mogao vidjeti. Možete li u osam kratkih rečenica teko sadržajno navesti sve ono što vas kod političara smeta? Sve ono što Allah ne voli odlična je, međutim, preporuka za napredovanje u Vladi i HDZ-u, pa i šire, a on je to učas posla shvatio. To je ta privilegija božanskog statusa koji, pritom, stvari promatra sa strane, razmjerno nezainteresiran za naš slučaj. Naime, on nije, kako bi rekli naši pravnici, “mjesno nadležan”.

Druga vjera bolje vidi mane naše. U Lici je dugo vremena postojao običaj, kad na nekoga padnu kletva ili urok, da se prošeće do hodže u Bijeljinu – taj je navodno tako efektno skidao uroke da bi učas posla nestali, kao da ih nikada nije ni bilo. Da mu sada dođu delegacije naših političara, imao bi dobri hodža pune ruke posla. Morao bi, bogami, od kućnog obrta raditi industriju – Bijeljina bi mu bila pretijesna! Što bi mu drugo preostalo? Samo da mu dođu vjerolomnici, kako bi ih preobratio? Luka Bebić, najtvrđi oslonac sanaderizma, Ivina stijena u Jadrankinom moru, odrekao se šefa i prije no što se vratio u Sabor. Vjeran je, kaže, dok mu se grudi nadimaju od ponosa, stranci koju je 20 godina stvarao. Jerko Rošin još se do jučer kleo da mu je Ivo Sanader najbolji prijatelj, genij, čiji odlazak nitko u Hrvatskoj ne može razumjeti jer je to potez velikana, da bi ga danas, u vrlo popularnoj “molitvi odricanja”, prekrižio s obrazloženjem da je “družba družba, a služba služba”. Prijateljstvo je prijateljstvo, a stranka je stranka, kaže vjerni Jerko. Vladimir Šeks, koji je izmislio Sanadera, nakon nekoliko godina iskustva sjetio se da ga je taj gospodin sa “željeznom rukom u svilenoj rukavici” ustrajno ponižavao, dok je prijatelj Zubović brže-bolje izjavio ljubav stranci i predsjednici te prekrižio omrznutog despota.

Sve te likove mogao bi Allah uvrstiti i pod knjigovodstvenu stavku “izdajnici, nezahvalnici”. A kako tek nazvati njegove kreacije, da ne kažemo kreature? Jadranka Kosor je od one “kud Ivo, tud i ja” u manje od godine dana došla do “ne bi se štela mešati”; Gordan Jandroković je od beskrajnog udivljenja prema šefu koji je bio direktor svemira došao do opisa Sanadera kao “lažova” koji daje “patetične izjave”. 

A što bi Allah tek rekao o rasipnicima? Da malo zaviri na Markov trg, pa da vidi sve one putinovski pompozne limuzine, ušlogirao bi se načisto. Pa sva ona Picassova platna, Bukovce, satove “Patek Philippe”, odijela “Brioni”… Allah vjerojatno ne bi zalazio u crkvu na Markovu trgu da čuje “preglasnu molitvu”, ali ne bi ni trebao ući – ovi iznutra tako glasno mole da se buka čuje do Zrinjevca! Valjda zato da ih Gospodin bolje čuje, jer bi s njima moglo biti dosta posla. Konačno, u Svetom pismu nigdje ne piše da preglasna molitva škodi ili da je Bog baš ne ljubi. To piše u Kur’anu, a Kur’an, rekli smo već, nije mjesno nadležan za Markov trg i okolne destinacije.

Allah ne voli ni obijesne, a oni baš obijesno lažu. Predstavljaju se kao dobri Hrvati i konzervativci, ali to je lažno predstavljanje – u toj stranci nalaze se bivši boljševici i seksualno raspojasani likovi, kozmopoliti i hajderijanci, i homoseksualci i svingeri, kojekakvi svrzimantije, razarači brakova, tamo se bez problema može sastaviti kolekcija svih opačina, promiskuiteta, stranačka centrala liči na muzej prekinutih veza…
Kada vidimo kakva je to družina, s koca i konopca, od zla oca i od gore majke, nameće se pitanje zašto ih cijelo vrijeme držimo na vlasti? Kako izdajnici i rasipnici, oni koji se ohole i oni koji lažu, oni koji se odriču prijatelja u času iskušenja i oni koji prvi bacaju kamen, kako dakle loši ljudi mogu biti dobri vladari i primjerni domoljubi? Ako nam nisu dobri za susjede, zašto su nam dobri za vlastodršce? Opstaju li možda samo zahvaljujući lažima?

Ivo, zbog čega si otišao?

Neke stvari mogu biti istina čak i ako Andrija Hebrang tvrdi da su istina. “Na dan kada je otišao”, reći će Hebrang, “u Saboru sam kao čelnik zastupničkog Kluba HDZ-a novinarima morao odgovarati na mnoga pitanja, pa je na red došla i situacija sa Slovenijom. Nazvao sam Sanadera i otvoreno ga pitao: ‘Ivo, zbog čega si otišao?’, na što je on meni odgovorio: ‘Već ćeš ti nešto smisliti.'” Hebrang je dodao: “Na toj sam konferenciji upravo situaciju sa Slovenijom ponudio kao moguće rješenje Sanaderove ostavke. Nakon toga on me nazvao, iskreno se nasmijao i kazao: ‘Ovo si izvrsno izveo! Sada ću i ja govoriti da je to razlog moga odlaska…”

Hebrang govori da je Sanader lagao kada je tvrdio da je laž o Sloveniji njegova, a nije nego je Hebrangova – to je vrlo interesantno raskrinkavanje lažova, tako efektno da bismo, kada to na ovom mjestu ne bi bilo odiozno, odmah mogli reći “obadva, obadva su pala!”.

Nažalost, ipak nisu, pao je samo jedan – Sanader. Laž jednoga još drži na vlasti. “Dugi” se još izvlači iz blata držeći se za vlastiti perčin, kao onaj barun Münchausen kojemu nitko nije rekao da bi uz te vještine, osim zabavljanja publike, mogao vladati i cijelom jednom zemljom, Hrvatskom. Državom čija budućnost ovisi upravo o tome je li napokon u stanju prepoznati istinu, koja je tako jednostavna da može stati u osam rečenica sure iz Kurana: “Allah ne voli one koji pretjeruju / On ne voli rasipnike / On ne voli one koji se previše glasno mole / Allah uistinu ne voli vjerolomnike / On doista ne voli one koji se ohole / Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika / Allah ne voli one koji su obijesni / Allah ne voli one koji nered čine…”