Moskva smjeni ne vjeruje

Politički život Ruske Federacije uzdrmala je vijest da je jednom od najmoćnijih ljudi u zemlji, moskovskom gradonačelniku i potpredsjedniku vladajuće stranke Ujedinjena Rusija Juriju Lužkovu, dekretom predsjednika Dmitrija Medvjedeva uručen otkaz.

Unatoč činjenici da su u Rusiji ovakve stvari uobičajene, tim više što je upravo bivši predsjednik a sadašnji premijer Vladimir Putin autor zakona prema kojemu predsjednik ima ovlasti smjenjivati na izborima izabrane regionalne dužnosnike, čini se da se Lužkov osjećao dovoljno moćnim da ne mora strepiti od ovakvog razvoja događaja. Moskovski je gradonačelnik, naime, bio u službenom posjetu Kini u trenutku kada je Medvjedev donio ukaz kojim ga smjenjuje zato jer je “iscrpio povjerenje predsjednika Ruske Federacije”. Ovakva metoda imala je za cilj i poslati poruku svim drugim pretjerano ambicioznim dužnosnicima kako završavaju oni koji ne poštuju kremaljsku hijerarhiju moći. Upravo zbog toga neki su promatrači zaključili da profesionalna egzekucija Lužkova ima isti smisao u svijetu politike kakav je među oligarsima imalo uništenje nekadašnjeg vlasnika naftnog diva Jukos Mihaila Hodorkovskog.

Paralelna klijentelistička mreža

Ono što Lužkova i Hodorkovskog čini sličnima činjenica je da su i jedan i drugi, opijeni bogatstvom i moći, u jednom trenutku otkazali apsolutnu poslušnost Putinu, nakon čega je uslijedila orkestrirana kampanja difamiranja. No, za razliku od Hodorkovskog, čija je kasnija nebitnost Putinu bila proporcionalna težini nametnute mu kazne, Lužkov će i nakon detronizacije, barem dok se gradske elite ne rasporede u postojećim taborima, ostati moćan igrač, pa ga vjerojatno ne čeka ni izdaleka onako teška sudbina kakvu u sibirskom kazamatu već osmu godinu živi pali oligarh.

Jurij Mihajlovič Lužkov, naime, toliko je dugo proveo na funkciji gradonačelnika Moskve da su njegove korupcionaške i nepotističke mreže postale jedan od temeljnih stupova vlasti vladajuće stranke. U gradsko vijeće ušao je još u vrijeme perestrojke, a potom ga je 1992. godine na funkciju gradonačelnika imenovao tadašnji predsjednik Boris Jeljcin. Uzastopne pobjede na izborima 1996., 1999., 2003. i 2007. godine učinile su ga jedinim postsovjetskim gradonačelnikom ruske prijestolnice, a na prvim izborima osvojio je nevjerojatnih 95 posto glasova. Ponesen uspjehom sa svojom se strankom Domovina – Sva Rusija kandidirao za parlamentarne izbore iste 1999. godine kada i Putin. Nakon izbornog neuspjeha, novi ga je predsjednik integrirao u svoju Ujedinjenu Rusiju.

Gotovo 20 godina na čelu grada kroz koji se odvija 80 posto ruskih financijskih transakcija, ostvaruje jedna petina državnog PDV-a i u kojemu Lužkov kontrolira monopol nad lukrativnim tržištem nekretnina, omogućilo mu je da stvori jedinu klijentelističku mrežu izvan one koja se odvija u Kremlju. Njegovo bogatstvo uvijek je iritiralo centralnu vlast, ali su ga trpjeli jer im je osiguravao političku podršku, dok su ga Moskovljani tijekom godina počeli sve više prezirati, jer su uvidjeli da uništava grad nauštrb privatnih interesa. Nervirao ih je i potezima poput zabrane gay pridea, koji naziva “sotonskim”, ili ideje da se proslava pobjede u Drugom svjetskom ratu obilježi vješanjem postera Staljina po gradu. Budući da je u Rusiji na snazi sustav vertikalne moći, prema kojem svaki provincijski dužnosnik direktno odgovara nekome tko odgovara visokom dužnosniku u Moskvi, Lužkovljeva paralelna mreža postala je Putinu previše riskantna, pa je njegova smjena ujedno usmjerena i protiv njegovih jataka.

Lužkov je svoju sudbinu zapečatio u rujnu kada je pokušao izazvati raskol između Putina i Medvjedeva i time počinio “smrtni grijeh”, kako ga je nazvao šef za političku strategiju Ujedinjene Rusije Aleksej Čadajev. Lužkov je tada javno rekao da ga Putin hvali a Medvjedev kritizira, na što je Kremlj reagirao neviđenom negativnom kampanjom koja se sastojala od uzastopnog emitiranja tri dokumentarna filma na državnim televizijama, u kojima su Lužkov i njegova supruga Jelena Baturina, građevinska poduzetnica i najbogatija Ruskinja, prikazani kao profiteri i pljačkaši gradskih resursa, milijarderi ogrezli u korupciji i ekscentričnosti, poput Lužkovljeve opsesije pčelarstvom. Zbog nje je na sebe navukao bijes javnosti, jer mu je u jeku prošloljetnih požara bilo važnije seliti pčele nego spašavati građane. Ulje na vatru dolilo je i neslaganje oko pravca kojim bi se trebao graditi autoput Moskva-St. Peterburg, pri čemu je Putin podržavao prijedlog da se cesta izgradi kroz hrastovu šumu Kimki, protiv čega su se bunile ekološke udruge, a Lužkov alternativnu rutu.

Osamostaljivanje Medvjedeva?

Zbog svega toga iz Kremlja mu je ponuđeno da napusti gradonačelničku funkciju i skrasi se na mjestu koje podrazumijeva imunitet od kaznenog progona, no Lužkov je ponudu odbio i uzvratio protuudarcem, uvjerivši moskovski ogranak stranke da ga podrži. Time je produbio mogućnost raskola stranke i riskirao destabilizaciju čitave vladajuće strukture, odnosno frakcijski sukob koji bi se, ugrubo rečeno, vodio između gradske elite navezane na Lužkova, liberalnih reformista koji naginju Medvjedevu i Putinove sljedbe koja se sastoji od bivših obavještajaca i šefova državnih poduzeća.

Neki analitičari smjenu Lužkova tumače kao pokazatelj osamostaljivanja Medvjedeva od Putina, koji je navodno htio zadržati moskovskoga gradonačelnika i njegove utjecajne prijatelje i birače do parlamentarnih izbora 2011., odnosno predsjedničkih godinu kasnije, dok je Medvjedev, prema tom scenariju, želio poslati predizbornu poruku da je dovoljno neovisan od Putina i sposoban za drugi predsjednički mandat. No, većina analitičara ipak se slaže da razlaza među ovom dvojicom nema, te da se vrlo dobro zna tko je od njih broj jedan. Lužkova će privremeno naslijediti Vladimir Resin, jedan od njegovih najkorumpiranijih ljudi, što pokazuje da smjena nije imala nikakve veze s borbom protiv kriminala i korupcije gradske uprave, kakvom ju je pokušala prikazati centralna vlast. U narednom periodu uslijedit će borba za njegovog stalnog nasljednika, koji će morati zadovoljiti interese svih klanova i pritom ne ugroziti ravnotežu kremaljske vertikalne strukture moći.

  •  

Jelena Baturina, najbogatija Ruskinja

Danas 47-godišnja Jelena Baturina upoznala je Lužkova 1987. godine, a zajedno su radili u moskovskom gradskom vijeću. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, osnovala je kompaniju za proizvodnju plastike Inteko, a godinu kasnije njezin suprug postao je moskovski gradonačelnik, pa se proširila na sektor građevinarstva. Zahvaljujući njemu imala je povlašten pristup gradskim projektima i zemljištima, pa je u manje od 20 godina zaradila gotovo tri milijarde dolara i postala najbogatija Ruskinja i treća najbogatija žena svijeta. Protiv njih nikada nije pokrenuta nijedna istraga zbog namještanja poslova, a svatko tko bi se usudio javno ukazati na nezakonite poslove moćnih supružnika izgubio je sudsku tužbu zbog klevete. Uoči smjene Lužkova ruski su mediji javljali da je Jelena Baturina većinu svoje imovine prenijela u inozemstvo, no ona je to demantirala.