Multi-kulti-mutivode

Multi-kulti! Da su teroristi eksplozivom raznijeli brojne zgradurine čitavoga lanca neke multi-milijunske (u eurima) međunarodne kompanije (koja se fantazijski mogla dičiti i brendom “Multi-kulti”), vjerojatno ne bi bilo toliko povike i uzrujanosti širom Europe (i šire), kao kad je prije petnaestak dana njemačka kancelarka Angela Merkel na nekoj konferenciji rekla da je (barem) u Njemačkoj dokrajčen/gotov ili da nije uspio – koncept multikulturalizma! “Politički korektna” javnost skočila je na noge, povrijeđena u svojem pravu da zastupa “prava Drugoga/drugačijega”, kad je već toliko intelektualnoga truda utrošeno da se izgradi bolji svijet (makar na papiru i u teoriji), a sada se javio neki polit-komesar/kancelar koji sve to baca u prašinu.

Zna se, kako problema sa “suživotom” različitih kultura (na jednom mjestu) ima u izobilju i da se mnogi čine teško rješivima, ali – to gore po činjenice. Teorija je, naime, u proteklih pola stoljeća preduzela spašavati kapitalizam od njega samoga. Kad se pokazalo, kako nova “selidba naroda” – ponovno s Istoka na Zapad – inicirana potrebom za radnom snagom, u novi i stari okoliš dovodi milijune teško prilagodljivih osoba, opterećenih običajima i jezikom staroga kraja, na Zapadu su se odmah našli voljni teoretičari da ponude neki koncept za  njihovu “integraciju” iliti “urastanje” u novo/strano društvo. “Pluralnost, različitost, multikulturalnost su koncepti koji se uobičajeno koriste za opis društava u kojima postoje različite religije, rase, jezici i kulture. Koncept mulikulturalizma pronađeno je i iznuđeno rješenje suživota kultura u zapadnim liberalnim demokracijama. Njegova je temeljna karakteristika demokratizacija i nediskriminacija različitih kultura u politikama nacionalnih država u globalno doba. Teorija i praksa multikulturalizma bio je odgovor na hegemoniju modernog nacionalizma tijekom cijelog razdoblja modernog razvitka zapadnih država”, objašnjava Žarko Paić u eseju “S onu stranu multikulturalizma” (“Europski glasnik”, 11/2006.).

Uspostavljanje ideje multikulturalizma (za obranu “naših” vrijednosti od “njihovih”), te njeno redefiniranje u novije vrijeme, preveliki je zalogaj za kulturalizam uopće, a kamoli ne za ovaj skučeni prostor. U dobrim namjerama kojima je popločen put u multikulturalizam, počivale su one, kako bi Peter Sloterdijk rekao (u istome br. “EG”), “sociofilske pretpostavke”, dok se zaboravilo “na jednako tako izvornu sociofobnu komponentu u ljudskom podruštvljavanju”. Kako je čovjekoljubu i mizantropu teško živjeti zajedno, moderno je društvo izmislilo utege ili negve kojima ih treba pripitomiti, a to je bila (zar već prošlo vrijeme?) “formula refleksivne ili kulturalne ideologije. Kao što to obično biva, kompromis uvijek na kraju ispadne trulim. Obje strane u novom društvenom ugovoru predstavljaju se danas podjednako žrtvama” (Ž.P., cit.).

Domaćini (u Njemačkoj) smatraju da im milijunske mase useljenika, i to poglavito onih islamske vjeroispovijesti, sada već previše opterećuju budžet, osim što im svojim uvezenim pravom narušavaju tradicionalne norme, a “gosti” iliti najamne radne snage bune se kako se nedovoljno uvažava njihov doprinos društvenom razvoju, a umanjuje im se mogućnost zadržavanja nacionalno-vjerskog identiteta. No, sada je kao razlikovna vrijednost u optjecaj uveden jedan ne baš do kraja promišljeni argument, a to je – (dobro) poznavanje njemačkog jezika (ne kod useljavanja, već barem kod stjecanja njemačkog državljanstva). Kažem da ovo nije sasvim logično, kad znamo da je prije II. svjetskog rata iz Njemačke otjeran ili je izbjegao (ukoliko nije bio pogubljen) velik broj – odličnih stilista njemačkog jezika. U ozračju nadirućega hitlerizma, iz Njemačke su se pokupili ponajbolji pisci, filozofi, profesori, novinari (da ne spominjemo sve ostale struke), uglavnom oni, kojima je njemački jezik bio “kuća Bitka” (kao što reče onaj koji je ostao), da bi u emigraciji pokazivali svoju želju za multikulturalnim domovinama (?!). Znači, da poznavanje (njemačkog) jezika u ovom trenutnom stanju “mira”, još nikome ne jamči da po nekoj drugoj razlici ne bi mogao postati (ili već jest) sumnjivim. Kao što je onim brojnim (većinom dobrim i odličnim) piscima, novinarima, profesorima – po rođenju izvornim govornicima njemačkoga jezika – nekoć smetala još samo jedna sitnica da budu posve društveno i politički prihvaćeni (bili su ili Židovi ili politički raznomisleći), tako i ovim današnjim “multi-kulti-mutivodama” smeta slična “sitnica”, naime to što – nisu kršćani.

Ima li sve to ikakve veze s nama, kad je u globalnome svijetu sve već prožeto, dakako, ne samo zbog naših “gastarbajtera” u inozemstvu, već zbog onih koje se, po nekim proizvoljnim kriterijima, još i danas u tuzemstvu smatra “neuraslima” u tkivo “čistog hrvatstva”? To je, tek, tema o kojoj valja povesti dijalog.