Nema preživelih ratnika

Hrvatske izdavačke kuće registrovane u Srbiji (Profil, VBZ, Algoritam) za novo tržište uglavnom ne objavljuju ponovo hrvatske pisce koje su već jednom objavili, ali to rado čine neki srpski izdavači (Rende, Samizdat B92, LOM), makar i sa “zakašnjenjem” od godinu ili dve. Ovo prvo je čudno, iako verovatno stvar računice, ovo drugo je dobrodošlo i ima smisla. Obe književne scene “polako ali sigurno” idu ka sinhronicitetu, iako je i dalje srpska scena znatiželjnija i otvorenija od hrvatske. Ponovo objavljenim knjigama pruža se prilika za novi život u izmeštenom kontekstu, koji je izmenjen ne samo prostorno, geo-kulturalno već i vremenski. Takav je slučaj i sa romanom Slađane Bukovac “Rod avetnjaka” (2008, Fraktura) čijom je promocijom Rende nedavno proslavilo deset godina svog postojanja.

Rat iz psihijatrijske perspektive

“Rod avetnjaka” u savremenoj ratnoj prozi zauzima specifično mesto. Niz romana Josipa Mlakića, kao i proza i poezija Faruka Šehića, bavili su se prenosom rata uživo, iz rova. Ivana Simić Bodrožić predočila je izbegličku stranu rata, Ratko Cvetnić domoljubnu, Viktor Ivančić iracionalno mazivo vojne mašinerije, Boris Dežulović apsurdnu travestiju rata… Slađana Bukovac se ratom, tačnije posledicama rata, pozabavila iz psihijatrijske perspektive.

“Rod avetnjaka” je dvoslojno komponovan. Predočena je lekarska praksa glavnog junaka Pavela, psihijatra u državnoj ustanovi i njegovo prijateljstvo sa Jovanom Urošem koji je tokom rata bio u vojsci krajiških Srba, višestrukim ubicom i pljačkašem. Pavel je omiljen jer je lake ruke u dodeljivanju dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja ili PTSP sindroma. Među njegovim pacijentima Slađana Bukovac izdvaja likove dvojice veterana i jednog stranog diplomate. Jedan od ratnih veterana izvršiće samoubistvo bombom kašikarom. Relativnu autonomiju u romanu steći će sećanje njegove ćerke čiju ispovest Pavel snima diktafonom i sa izvesnim osećajem krivice, lične i profesionalne, kasnije preslušava. Lik drugog veterana postaje deo sveta planinske divljine: druži se s vukom, fotografiše poskoke i medvede iz neposredne blizine.

Ipak, roman svoj pravi zaplet crpe iz odnosa Pavela i Jovana. Oni žive na teritoriji koju će za vreme rata u Hrvatskoj jedna strana smatrati okupiranom a druga oslobođenom. Pavel prve ratne godine ostaje u rodnom gradiću baveći se svojom profesijom koja je podrazumevala ukazivanje pomoći “neprijateljskim” vojnicima. Čvrsto prijateljstvo sa Jovanom iz detinjstva, cementirano Jovanovom zaštitom uz čiju pomoć će izbeći u Zagreb, Pavel stavlja iznad naopakog domoljublja i ličnog interesa. Jovan je odmetnik za svoj račun, hladnokrvan i neustrašiv, ubica koga je pogrešna boja maskirne uniforme načinila zločincem a ne herojem. Tu se krije dodatni paradoks na koji Slađana Bukovac ukazuje: nacionalnim državama nije stalo do deljenja pravde već do mrtvih neprijatelja. Činjenica da je pobio svoje saborce, Hrvatsku ne podstiču da mu sudi za ubistvo njenih državljana, makar u tom trenutku odmetnutih, već da ga izruči Srbiji. I Jovan i veteran u divljini poseduju psihičku snagu koja Pavelu deluje superiorno u odnosu na njegov intelekt. “Rod avetnjaka”, tako, predočava sukob dva principa (ne samo prijateljstva i patriotizma): samovolje slobodnog izbora koji ne preza da zločinom uspostavlja pravdu i nemoći adaptacije na normalni društveni sistem koji bitno određuju korupcija, nacionalizam i moralna hipokrizija.

Tranziciona crna hronika

Dobre strane ovog romana takođe su promišljena i funkcionalna kompozicija, relevantne psihijatrijske opservacije i, kao poseban pripovedni gušt, cinična pronicljivost glavnog junaka. Problematičan je rasplet romana u kome je Pavel meta atentata. Tranziciona crna hronika naučila nas je da se atentati izvode na političarima, tajkunima i novinarima, dakle, na krupnim ribama, uticajnim reformatorima i neugodnim svedocima. “Izdajnici” najčešće prolaze sa difamacijom po medijima ili metalnom šipkom. Uopšte, kraj romana pisan je nekako zbrzano. Posebno neuverljivo deluje Pavelov suicid kojim se roman završava. Moguće osećanje lične dezorijentacije (samac kome je umrla majka), kardinalan profesionalni promašaj (pacijent mu se ubio), izložen javnom šikaniranju i nasilju zbog prijateljstva sa pripadnikom srpske paravojske, to su mogući motivi, ali uzeti i ponaosob i kumulativno ne mogu sasvim “opravdati” Pavelov suicid.

No, prejaka i akciono dramatična završnica ne može da potre utisak da je “Rod avetnjaka” Slađane Bukovac više nego solidan roman.