Od Jadovnog preko Kampora do Golog otoka

Četvrto od pet planiranih studijskih putovanja posvećenih kulturi sjećanja u Hrvatskoj, u organizaciji Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću, započelo je obilaskom zloglasnog ustaškog logora Jadovno. Na nepristupačnom terenu Velebita logor je funkcionirao od kraja juna do 23. augusta 1941. godine i u njemu je život izgubilo 30 do 40 hiljada ljudi, većinom Srba, Židova i komunista.

Od nekadašnjeg logora na proplanku, omeđenog samo bodljikavom žicom, više nije ostalo ništa. Spomen na tragediju nalazi se nekoliko kilometara niže, kod kraške Šaranove jame, u koju su bacani logoraši. Uništeni spomenik žrtvama još čeka obnovu, a neoštećena je samo ploča kod jame, kao sjećanje na 486 žrtava dovedenih iz Grubišnog Polja.

– Nakon sabirnog centra u Gospiću, civili su dovođeni u srpski muški logor Jadovno. No, mnogima je presuđeno već na putu. Zavezani žicom bacani su u jamu. Po pričama, još su se danima kasnije čuli jauci iz jame, no pomoći žrtvama da se izvuku iz jame, duboke nekoliko desetaka metara, nije se moglo – rekao je profesor povijesti Ivo Goldštajn. Naveo je da za razliku od drugih koncentracionih logora, žrtve Jadovnog nikada nisu primile ni jedan paket pomoći niti je u logor ikada stigao liječnik. Od svih žrtava, iz Jadovnog je uspio pobjeći jedino Branko Cetina, dok je deset Židova bilo poslano na rad u Gospić te je nekoliko njih preživjelo rat.

Kampor, najstrašniji talijanski logor

U mjestu Kamporu na otoku Rabu od 27. jula 1942. do 11. septembra 1943. bio je najzloglasniji talijanski logor u kojem je život izgubilo 12 hiljada Hrvata i Slovenaca te tri hiljade Židova, koji su dovedeni s područja Gorskog kotara, Rijeke i južne Slovenije, s ciljem naseljenja talijanskog stanovništva na tom području. Na mjestu nekadašnjeg ženskog i dječjeg logora sada je prazna livada, a na njega još podsjećaju bijeli spomenik i ostaci betonskih umivaonika. Na mjestu nekadašnjih logora, na privatnom zemljištu, sada niču vikendice izgrađene bez dozvola. Na okolnim brdima ostali su i bunkeri te kuća iz koje je zapovijedao Vinćenco Ćuli, poznat po okrutnosti, kojeg su logoraši zvali Zmija.

– Treća faza bio je židovski logor, od ljeta 1943. Zatočenici su bili smješteni u drvene barake i za njih je židovska zajednica plaćala dolar dnevno po osobi. Četvrta logorska faza planirana je kao kazneno-odgojna s radionicama, no ona nije potpuno ostvarena. Sada je na tom mjestu psihijatrijska bolnica, a nedaleko je groblje sa žrtvama logora Kampor gdje su evidentirana imena 1.471 žrtve, od čega 130 djece – rekao je Josip Andrić, predsjednik inicijativnog odbora za izgradnju spomen-muzeja Kampor.

Zbog brzine kojom je logor građen zaboravilo se na kanale za odvodnju, pa je u decembru 1942. godine zbog kiša cijelo područje bilo poplavljeno te se utopilo mnogo logoraša. Smrtnost u logoru i bez toga bila je ogromna. Umiralo je najmanje deset ljudi dnevno od dizenterije, tuberkuloze, paratifusa.

– Internirci su stradavali i od bolesti i gladi. Računalo se da se gladni ljudi neće buniti, pa je davan minimum hrane. Zatočenici su noćili na tom močvarnom tlu u šatorima i bez pokrivača. Bio je to najstrašniji od 75 talijanskih logora – rekao je Andrić.

IB-ovci na Golom otoku

Zadnja etapa putovanja bio je obližnji Goli otok, radni logor za jugoslavenske političke zatvorenike. O njemu je prisutnima govorio Vladimir Bobinac, kažnjenik od 1951. do 1953. godine. Na Goli je stigao nakon izbacivanja s fakulteta, s optužnicom u kojoj je jedino stajalo IB (Informbiro).

– Bez priznanja da smo krivi, iako to nismo bili, nismo mogli napustiti otok. Pored toga, jedini je izlaz bila smrt – rekao je Bobinac, objašnjavajući kako su zatvorenici tucali kamen i pošumljavali otok, te opisujući psihofizičku torturu koju su novi zatvorenici trpjeli od starijih.

Dok su na susjednom otoku Sv. Grguru bile ženske političke zatočenice, na Golom otoku muški politički zatvorenici bili su do 1957. godine, nakon čega je 30 godina to mjesto bila kaznionica za mnoge kriminalce. U osam godina postojanja radnog logora, od njegovog osnivanja 1949. godine, kroz Goli otok prošlo je gotovo 17 hiljada političkih zatvorenika, a prema službenim podacima umrlo ih je 450.

– Posjetom logorima ta su mi mjesta prestala biti apstraktna. Činjenice o stratištima postale su jasnije, a iskustva dojmljivija. Goli otok primarno je služio za preodgoj, dok je u Jadovnom i Kamporu pokazano koliko su oni služili za uništenje “nacionalnog neprijatelja”. Riječ je o tri mjesta zločina različitih ideologija. Počast treba odati svim nevinim žrtvama, ali s ideološke strane nisu svi logori bili isti – rekao nam je novinar Jerko Bakotin, sudionik Dokumentinog studijskog putovanja.

O logorima se ne uči u školama

Marko Smokvina, polaznik doktorskog studija povijesti, logor Jadovno doživio je kao nešto najstrašnije što je vidio u životu.

– Vidjevši Šaran jamu osjetio sam tugu, ali i ljutnju, jer se takva mjesta zanemaruju u našem društvu, kao i broj nevinih žrtava. Sam Goli otok zbog ostataka tamošnjih zgrada ima neku postkataklizmičku atmosferu, no to je bio radni logor, za razliku od gubilišta u Jadovnom i Kamporu, gdje su bili pravi logori smrti. Zato smo se na Goli otok došli informirati, a u Jadovnom i Kamporu smo se poklonili žrtvama – kaže Smokvina.

Sudionica Dokumentinog putovanja Danijela Petković smatra kako svim žrtvama valja odati počast.

– Sama mjesta ukazuju na simboliku zločina. Što je zločin anonimniji, gori je i udaljeniji. Jama u šumi dovoljno govori o svireposti. Smatram da bi Goli otok trebao postati zaštićeno područje i da je potrebno spriječiti njegovo propadanje. Nažalost, neke stvari nam je lakše zataškati nego osvijetliti pravo stanje – kaže Danijela Petković.

Studentice novinarstva Željka Plužarić i Martina Pižeta kažu da o logorima Kampor i Jadovno nisu učile tokom školovanja:

– U Hrvatskoj postoji kultura zaborava. No, treba reći istinu i obilježiti je. Zato je velika uloga medija da se ne zaborave zločini i da se educira o njima.