Politički parazitsko hrvatstvo

Sanader voskrese – vaistinu voskrese! Samo, kako? Teatrolog koji je u našem životu prvi put inscenirao dramu, nakon nenadanog uskrsnuća pojavio se kao akter farse, prema sto puta potvrđenom receptu iz “Osamnaestog brumairea Louisa Bonapartea”. Poniženje kakvo je doživio prigodom saborske resurekcije prošlog petka, ta kuća nije vidjela još od onog navodnog vritnjaka Khuenu Hedervaryju, pa bi osjećajnijem čovjeku došlo žao gledajući kako se s dojučerašnjim lavom sprdaju i čobani, prošetavajući ga od nemila do nedraga, premda su još do jučer, gledajući ga na tronu, prošetavali uglavnom kožicu.

Kao premijer, Ivo Sanader dobio je vratnu spondilozu od silnog tapšanja po ramenu, stradali su mu od lupanja ne samo diskovi u kralježnici, već i oni na onom polovnom “renaultu” u garaži u Kozarčevoj, dok je bez premijerske titule postao predmetom poruge svih kojima je to palo na pamet. Kolega Ante Tomić napisao je nedavno da nema ničeg jadnijeg od bivšeg moćnika, no osjećaj za satisfakciju surovo nadjačava sažaljenje. Čovjek koji je šest godina vladao Hrvatima ne polažući nikome račune, premijer koji je intervjue davao samo slugama, političar kojega je u dva mandata temeljito prorešetao jedino Mislav Bago – i nakon toga morao otići s HRT-a – nije ni zaslužio bolje. Vladao je kako je htio, radio što je želio, proizveo je sve te zombije, pa je i red da mu oni uzvrate točno prema mjeri koju je sam nametnuo kao vladajuću društvenu konvenciju vremena. Tko se prezira laća, od prezira i strada. Uostalom, i pri ulasku u Sabor jedini je “intervju” dao Jajanu s “Noćne more”, pokazavši da i “u tom strašnom trenutku” nema na umu ništa pametnije od izrugivanja naciji i njenim institucijama, ako takvo nešto uopće još postoji.

Sanader kao Cary Grant hrvatske politike

Sanader ima narod kakav zaslužuje, i obrnuto. Jednog će se dana neki kroničar možda, sav u čudu, zapitati: Bože, pa kakvo je to društvo u kojem su dosljedni bili samo Jerko Rošin, Luka Bebić i Mario Zubović? Oni su jedini Sanadera tretirali kao čovjeka…

Činjenica je da je zlatousti Ivo Sanader, otkako je onemoćao, postao i nemušt. Onaj čovjek koji je nekoć, oslanjajući se na golemu moć, suvereno vladao jezikom i društvenim procesima, izgubio je kontrolu i nad jednim i nad drugim, postavši smušeni bezglavnik iz tuđmanovske prispodobe o opozicionaru. “Nadam se da ću s kolegama u Saboru doći do razloga koji su doveli do ovih nevjerojatnih i nedemokratskih razvoja događaja koji su apsolutno neprimjereni europskim demokratskim standardima i u bilo kojim demokratskim zemljama i dalje od Europe, dakle u svijetu”, izjavio je bivši premijer, stilski i sadržajno padajući na razinu Luke Bebića ili Željka Keruma, što se do jučer činilo gotovo nemogućim. U momentima kada ga uhvati strah, Sanader – treba se tu sjetiti koliko je ledena bila ona sfinga od Ivića Pašalića, Doc Holliday iz Šuice, toliko da su neki zdvajali je li riječ o živom čovjeku ili hologramu! – zamuckuje i govori kao dječačić. Sjetimo se, točno je to primijetio Tomislav Klauški, kako je vidno izgubio živce kada se na dramatičnoj presici nakon ubojstva Ivane Hodak, “onako prestravljen i izgubljen”, spetljao u odgovoru na pitanje je li Hrvatska postala mafijaška država. “To vaše pitanje jedno s drugim, vi dovodite dvije stvari koje su potpuno nedovodive jedna u drugu sa svezom, u svezu, ne mogu se dovesti u svezu”, prtljao je premijer, koji je doslovce pobjegao od novinara nakon podnošenja ostavke, rekavši samo: “Pa neću se ja sad s vama tu svađati.”

Nacija – barem njen ogorčeniji dio – ovih mjeseci ultimativno traži žrtvu. Postignuto je opće suglasje da je za tu ulogu najpogodnija baš njegova glava, koja se još donedavno – dej bifor jestrdej – činila najvećom uzdanicom prosvijećenog apsolutizma, da bi danas u drugom, neuspješnom bonapartističkom naletu definitivno poprimila obličje političke karikature koja ima još toliko snage da zadnjim trzajima podere HDZ. I time, u svom političkom labuđem pjevu, obavi najbolji posao koji je povijest uopće mogla staviti na dnevni red. Proizvede li taj sjedokosi bonvivan, Cary Grant hrvatske politike, jedan veliki raskol ili niz manjih, fatalnih šizmi, historija će mu možda dodijeliti i amnestiju, pa ga zabilježiti kao izvor grdih problema ali i rodonačelnika njihova rješenja. “Toliko volim Njemačku da sam presretan jer postoje dvije”, govorio je navodno Francois Mitterrand. HDZ nam je ovih dana dao toliko razloga za ljubav da bismo bili najsretniji da ih je nekoliko, najbolje možda pedesetak…

Sada se svi lupaju po glavi i pitaju kako nam se to dogodilo. Kako smo od onako perspektivne zemlje došli u istu ravan s Bugarskom i Rumunjskom? Otkud dug od 46 milijardi eura? Zašto nemamo privredu? Zašto imamo gospodare tuđeg jezika, baš kao u Zvonimirovoj kletvi? Jesmo li dobili pa izgubili državu?

Odbacimo teorije urote i uvjerenja kako su nas na tanak led naveli neki zli stranci. “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”, rekao je Franjo Tuđman 1990. To je posve točno. Kataklizma u kojoj smo se našli proizvod je suverene volje naroda – naroda koji je postao žrtvom ili trajnim taocem vlastitog nacionalizma. Poput vjeverice koja je u kavezu našla žir i pružila ruku prema njemu: uzme li žir, ne može izvući ruku i izgubit će glavu; pusti li žir, ostat će bez njega, ali ostaje živa i zdrava. Hrvatsko biračko tijelo dohvatilo je taj žir, pa ga ne pušta iako vidi da je već i glava u pitanju. Igra je uvijek ista: građanima se prodaje dozlaboga otrcana priča o “crvenoj opasnosti” od koje štiti samo “nacionalno svjesni” HDZ. Tu iluziju o desnici i ljevici treba razoriti u temelju. Jer iz te laži proizlaze svi drugi problemi. Primjerice, dok su sva zvona zvonila na uzbunu čim bi se spomenule neke, sasvim nezamislive jugobalkanske integracije, u Hrvatskoj se tiho ali do neslućenih razmjera proširio arhipelag Hypo. Jeste li vidjeli Hypo centar u Zagrebu? Moćniji je i od Ine i od HTV-a, a ta je banka 1990. bila manja od Međimurske banke. Naše banke i  telekomunikacije drže moćni Nijemci i Talijani, jednako tako i medije, turističke potencijale…

Falschspieleri i ubojice

Hrvatska je, dakle, postala zarobljenik malograđanskog shvaćanja hrvatstva kao jedinstvenog entiteta, o kojemu je Krleža rekao ovo: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva ‘kao takvog’, hrvatstva ‘an sich’, hrvatstva po sebi uopće nema…”

Održavanje HDZ-a na vlasti, a on je partijska slika i prilika manipulacije “hrvatstvom an sich“, odnosno po sebi, znači uvijek jedno te isto: manijakalnu potrošnju, razmetanje statusnim simbolima, zaduživanje, prodaju svih nacionalnih resursa prvomu tko će dati dobru proviziju, političke procese, namještaljke, laži, ucjene…

No Hrvatska – uz debelo možda – ipak ulazi u stanje katarze. Ideja postaje materijalna sila kada zahvati mase, točno je zapazio prezreni mudrac iz Triera. Mase moraju shvatiti da se ne može dovijeka igrati crnim figurama. Da je nacionalna demagogija otrov koji truje naciju uspješnije od ičega drugog. Da je HDZ sa Šeksom nepopravljiv. Da ljude koji trenutno vladaju ovom zemljom, Falschspielere i ubojice, treba maknuti, ne želimo li doista propasti kao Atlantida, nekoć navodno veoma lijep otok koji danas postoji jedino na mentalnoj mapi metafora posvemašnje propasti.