Prljava stvarnost treba čistu savjest
Poznat je štos koji vole pričati neki izraelski novinari. Kada padnu u depresiju prouzrokovanu ponašanjem svoje države, a još više medija koji tu politiku reflektiraju, kada im je dakle dosta korupcije, padanja životnog standarda, vječne ratne mobilizacije, osjećaja nemoći da se izađe iz ćorsokaka kojemu se ne nazire kraj, dakle svega onoga što Židovi rade Židovima na dnevnoj bazi, okrenu se nekom arapskom mediju. A tamo piše kako svijetom vlada cionistička zavjera, kako moćni pripadnici židovskog naroda u cijelom svijetu organiziraju uspješne spletke ne bi li uništili arapske zemlje itd. i sl. I dobro raspoloženje odmah se vraća.
Stvar s refleksijom dnevne stvarnosti BiH u Hrvatskoj, sada u centru pažnje zbog tamošnjih izbora, stoji slično, samo još malo zaguljenije. Novinarske ekipe koje su odavde pohrlile u tu zemlju ne bi li nas izvijestile o stanju na njenoj političkoj sceni, odjednom se ponašaju kao svjetsko mjerilo građanske normalnosti pridošlo u nenormalne, zaostale, predgrađanske (ne kažu i kolonijalne) prilike. Tako saznajemo da tamošnji “urođenici” jesu za promjene, da bi za te promjene trebalo imati za sve “jedinstvenu ponudu”, no da su tamošnji glasači “zatočenici etničkih programa”. Zbilja originalan bosanski fenomen. Otkuda im samo? Varijacijom na balkanističke teme o tamnom vilajetu pretvorenom u “čemernu državu”, bez svrhe i pravca, nastavlja se proces (neo)kolonizacije BiH od strane sada već nebrojenih vlasti. Vlasti legalnih i nelegalnih, no svih odreda, bez obzira na ograničenu slobodu biranja dozvoljenu stanovnicima, u različitim stupnjevima sumnjivo legitimnih. A to nije bitno drugačije negoli u nas, zar ne?
Toliko pretendenata na bogatstva te zemlje, unutar nje same, točnije unutar njenih “autohtonih” stanovnika (pa na izborima) i izvan nje, tj. u tzv. međunarodnoj zajednici, uključivo s “međunarodnim” Srbima i Hrvatima iz susjedstva (pa dakle bez izbora za stanovnike BiH, a često i bez ikakvih izbora igdje – imenovanjem od strane EU-a i SAD-a), drži u šaci njene građane. I to je najveća politička istina ovih izbora. Tko pak vjeruje medijima u regiji (ili hrvatskoj znanosti, npr. u ideologiziranoj i štetnoj eksplikaciji zagrebačke politologinje Mirjane Kasapović, u knjizi “BiH: Podijeljeno društvo i nestabilna država”), taj samo vidi tri svijeta. Pa onda, iako bi mu se “fenomen” Komšić po građanskom defaultu trebao sviđati, to se ne događa! Jer kada “liberalni nacionalist” misli da mora birati između svog navodnog liberalizma i svog nacionalizma, vidjeli smo u Hrvatskoj što izabire. A onda, kada ste jednom postali navodni, nije problem to postati i drugi put – kao nacionalist! Tako smo postali demokratski normalni – i to je pola cijele političke istine tzv. demokratske tranzicije. Druga polovica otvara se stanemo li na stanovište revolucije, što danas samo malobrojni na margini čine. Tada možemo pretendirati i na cijelu istinu, koja glasi da je, baš ponajviše u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, a u BiH puno manje, na djelu bila i ostala kontrarevolucija. Kriva za razaranje zajedničke države, kriva za ratove, za “konstitutivna”
natezanja o agresoru i žrtvi, u jasno izraženim SHS malim velikodržavljima. Kriva, na kraju krajeva, za “čemernu državu” BiH koja to, do prije samo dva desetljeća, nije bila.
Fenomen Komšića i bosanskog SDP, dakle, nije nikakav fenomen. Dapače, čak je i pravo nad čuđenjem nad političkim fenomenima iz Banja Luke ili iz Mostara davno potrošeno, ako je ikada i postojalo. Što ne znači da moramo pristati na hipercinične riječi predstavnika hrvatskog predsjedničkog postmodernog naroda Ive Josipovića, koji uljuđeno trabunja o tome da vijest kako “Hrvati” traže posebnu federalnu jedinicu ne vidi kao zaoštravanje, “jer su sve ideje legitimne”. I dodaje kako je to stvar suglasnosti svih triju naroda u BiH. Bit će, dakle, posla za vladajuće klike u regiji, da nas i dalje beskonačno “huškaju na pomirenje”. Ako je i od autora “Drmeša za Pendereckog”, previše je.
Nije, dakle, problem što fenomen navodne etnokracije, u poslovnoj i rođačkoj suradnji s čistom rasom međunarodne zajednice, stanovnici BiH nemaju kamo smjestiti. Problem je što komentatori, svi odreda (neo)liberalni nacionalisti, ne mogu izaći na kraj s proturječjima ideologija “svojih” normalnih nacija-država. Ono što je u svemu tome novo jest samo naglasak na tome tko su ovlašteni provoditelji i tumači tako namještene zbilje, u kojoj se događaju “dosadni” izbori, i kakvi su njihovi odnosi. U trijadi između sve anonimnije depolitizirane političke klase, sistemski sve nužnijih, ali sve gluplje ideologiziranih medija i stvarne materijalne osnove sve te društvene “nadgradnje”, stvar cijele bitke za državotvorstvo u BiH, kao i u Hrvatskoj, postaje jasno ideološki i klasno izvedena. Ona se, s obzirom na političku represiju u svim tzv. nacijama-državama u regiji, sada u dirigiranoj javnosti formulira nekako ovako: rezultati izbora pokazat će hoće li se jednoga dana napokon otvoriti afera i u nekoj bosanskoj Hypo banci. Ili u Hypo bankama nezavisnih država Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Prljava stvarnost treba čistu savjest.